Marko Tadić - Temporary form
Desetak umjetničkih knjiga koje Marko Tadić izlaže u Galeriji VN sakupio je pod nazivom privremena forma. Naslov izložbe na engleskom je Temporary form, a u tom se jeziku taj izraz najčešće upotrebljava za formular aplikanata za vizu, što možda nije nevažno u kontekstu Tadićevih umjetničkih knjiga. Naziv privremena forma možemo shvatiti u odnosu na sadržaj umjetničkih knjiga, ali i u odnosu na njihovu formu. Naime knjige su izvorno zamišljene kao okupljališta ideja za animirane filmove. Autor je u njima pomoću kolaža, crteža tušem, ugljenom ili olovkom, akvarela, flomastera ili flastera u boji te tekstualnih dijelova stvarao svojevrsne uvjetno rečeno skice za animirane filmove. No postupno su te knjige prešle u projekt za sebe. Naime bitno je reći da nikad ni jedan animirani film nije proizašao iz tih knjiga. One su samo tako zamišljene, do trenutka dok se zahvaljujući brojnosti (ali i umjetničkom utisku) nisu otisnule na novu razinu postajući umjetnički predmeti za sebe.
Drugi razlog za naziv izložbe „privremena forma“ mogao bi se kriti u sadržaju knjiga. One se generalno i uvjetno govoreći, temelje na temi prostora. Prostor odnosno mjesto o kojem se tu radi pripada povijesti. To mjesto je dakle u sadašnjosti nepostojeće, ono predstavlja privremenu formu koja je svoju idiosinkratsku ulogu odigrala i koja pripada sve bljeđem i bljeđem pamćenju, sjećanju. Kod Tadića će se u kolažima i crtežima naći aluzije na arhetipe socijalističkih vremena – poput socijalističkih spomenika, štafeta, petokraka ili pak samo formi koje odjekuju i potom transcendiraju socijalističku prošlost. Umjetnik se bavi manipulacijom slika nečeg što se već dogodilo. I njegove knjige (u smislu repozitorija znanja) sakupljaju naglo prerezana sjećanja. Tadićevo djetinjstvo je djetinjstvo izbrisanog pamćenja i reinstaliranih novih slika drugog povijesnog režima. Socijalističke spomenike i štafete zamijenili su sjajni ali bezlični trgovački centri. Umjetničke knjige su tvrdo ukoričene reimaginacije prošlosti u koje je autor uložio izuzetno puno truda da bi na neki način preokrenuo proces instalacije novih slika. Osjećaji koje izazivaju su napetost i nelagoda. Ipak nije sve samo u rekreaciji zaboravljenih slika, prostora, mjesta, odnosa. Tadićev osviješteni ali ipak sentimentalni odnos prema totemima regionalne antropologije podloga je za stvaranje novog imaginarnog reda društvenog odnosno intelektualnog života. Ne postoji jedinstvena slika koja proizlazi iz korištenih riječi i slika. Upisana su nova različita simbolička značenja kao rezultat kolažiranja – premještanja, premrežavanja, uslojavanja.
Postavlja se pitanje može li ono arhaično, suprotno onome što je u trendu postati novim mjestom, odnosno dislokacija lokacijom? Ili još bolje rečeno može li umjetnički rad ponovnom upotrebom znakova i simbola nestalih radikalnim rezom djelovati iscjeljujuće na društvo? Je li regeneracija uopće potrebna? Radovi Marka Tadića neće nužno pomoći razumijevanju odnosa kulture, identiteta mjesta, ali će svakako ukazati na složenost značenjskih i simboličkih manipulacija pejzažom kao rezultata društvenih okolnosti.
