Tanja Vujasinović: Nevidljivi S. S. K.

Nevidljivi S. S.K. Tanje Vujasinović

Nevidljivi S. S. K. objedinjujući je naziv za tri umjetničke geste kojima Tanja Vujasinović intervenira u svakodnevicu Knjižnice Silvija Strahimira Kranjčevića. Polazeći od postavke da je kvartovska knjižnica mjesto okupljanja i da se, kao svaki javni prostor, kreira sinegrijom individualnosti, odnosno oblikuje u uzajamnostima onih koji se njome koriste, ona istražuje nevidljive konstitutivne silnice mjesta. Pri tome vezu između prostornih, funkcionalnih i socijalnih elemenata prepoznaje kao moguću putanju vlastitog uplitanja u relativno zatvorenu zajednicu ne bi li diskretnim razotkrivanjem njezinih nevidljivih aspekata otvorila kanale za uspostavljanje novih odnosa. Preuzimajući ulogu istraživačice,  duže razdoblje boravi u knjižnici. Promatra, ispituje, razgovara sa zaposlenicima i korisnicima. Bilježeći etnografiju mjesta, otkriva one njegove slojeve koji su bazično nevidljivi, ali su, kao pojedinačni ulozi, dio sveukupnog emotivnog kapitala oko kojega se oblikuje zajednica. 
Slijedeći funkcionalnu i prostornu podjelu knjižnice na odjel s knjigama za posudbu, čitaonicu i dječji odjel, Tanja Vujasinović izvodi tri intervencije kojima aktivira svaku od ovih zona i njezine korisnike, prepuštajući ih neizvjesnom i nedokučivom raspletu. Sama se pak postavlja u ulogu posrednice s donekle nejasnom autorskom pozicijom.
U osnovi segmenta Knjige nestrukturirani su intervjui koje vodi s članovima knjižnice. Razgovor zadire u čitalačka iskustva kazivača što će umjetnica upotrijebiti kao materijal za intervenciju. Iz njih, naime, izlučuje poruke koje, podmečući u knjige, posreduje drugim čitateljima. No ova medijacija nije direktna. Ona organizira okupljanje knjižničara kojima prepušta odabir knjiga u koje će se poruke, ovaj put prelomljene kroz iskustvo njihovih čitanja, umetnuti. Knjige se ovdje ispostavljaju kao tema i prostor aktivacije. One su ujedno i medij za novu komunikaciju: ulančavanje čitatelja i tekstova, linkovi na tuđe stvarnosti koje se, isprepletene s fikcijama i fragilnim zonama prisjećanja, lako prisvajaju.
Izložba Zdenka Filkovića veže se uz čitaonicu koja svoj fizički prostor dijeli s galerijskim izlozima. Otkrivši u čitatelju novina Zdenku Filkoviću samozatajnog slikara amatera osebujnog izričaja, Tanja Vujasinović mu kao kolegi ustupa izložbeni termin, a sama preuzima ulogu kustosice izložbe. Na sličan ju način zavodi i činjenica da se dječji knjižničar aktivno i vrlo uspješno bavi sportskom disciplinom skakanja s motkom u veteranskoj kategoriji te snima kratak video film Skakač. Mimikrijski ga ubacujći na dječji odjel, kao screensaver na korisničkim kompjutorima i malu projekciju među knjigama, upućuje korisnike na “drugi“ život njihova knjižničara i mogućnost razgovora  o tome.
Uspostavljeni komunikacijski oblici poput knjižničarske „ad hoc radionice“ s porukama i otvorenja izložbe Zdenka Filkovića, ili oni koji će se potencijalno tek razviti društveni su događaj, no isto bi se tako – iako to nije namjera autorice – mogli okarakterizirati i kao umjetnička situacija, budući da su inicirani unutar umjetničkog procesa i produkti su umjetničkog rada. Društvena se svakodnevica i umjetnost ovdje sravnjuju, kolektivni i osobni događaji preklapaju, autorski se subjekti premještaju, a sama umjetnica umnaža svoje uloge. Ona je umjetnica, kustosica, promatračica, istraživačica... Posrednica  koja će diskretnom gestom zagrepsti pod površinu, otvoriti protok novih pogleda, uspostaviti nove situacije u osnovi kojih je pozitivna razmjena.
Irena Bekić