Knjiga na rezervaciji – Tanja Mravak: Naša žena
Ono što me zaokuplja je nekakva ljudska nelagoda u vlastitom životu, u vlastitim riječima, u sebi samom i onom na što pristaje, nejasna preplavljenost, življenje svoje slike naspram življenja sebe. Gdje god imate zadane uloge u koje se trebate uklopiti to se događa. Čak i onda kad se opirete živjeti na zadan način ili nastojite ostaviti dojam da ste iznad uzusa sredine. Patrijarhalna matrica samo je jedan od oblika življenja nejednakosti i ona će se promijeniti tek kad jednakost među ljudima, empatija, asertivnost... budu temelj odgoja i odnosa prema drugom. Onda kad nam bude posve jasno, usvojeno i generalizirano da različitost ne znači nejednakost.
Razgovarale: Irena Bekić i Sanja Milovac
Gradonačelnik u maloj sredini lokalni je moćnik koji koristi svoju poziciju u ophođenju s ljudima, za postizanje vlastitih ciljeva; Mlada, pametna i lijepa profesorica živi sama i nikada se nije udavala; Ljubavnica i supruga objedinjene su u igri riječi između dvoje ljubavnika kao naša žena - jedna predana obitelji, požrtvovna supruga i majka, a druga njezina suprotnost... U širokom spektru živopisnih likova, kroz jedanaest kratkih priča o društvenim, ljubavnim i obiteljskim odnosima, spisateljica Tanja Mravak tematizira sociokulturni kontekst dalmatinskog podneblja. Iako dijalektom i atmosferom uranja u specifičnu sredinu, njoj najbližu, doseg poruke širi se izvan zadanog okvira, na ono općeljudsko koje progovara iz univerzalnih priča i karaktera. S nekim ćemo se likovima i sami lako poistovjetiti, dok ćemo druge prepoznati u svojoj neposrednoj blizini – oni su dio patrijarhalnog, korumpiranog društva i zamršenih obiteljskih odnosa - pri čemu je deskriptivan, gotovo nezamjetan pripovjedački glas snažan u stvaranju slika i dijaloga - on s lakoćom otvara temu i opisuje kompleksnost no ni u jednom dijelu ne pruža gotova rješenja i ne nameće stav...
Zaškljocao je ključ, kvaka se spustila. Baka Ecija otvorila je vrata kao da odaje kraljevske otvara, malo se je, možda, i naklonila.
Lovre ju je zagrlio, šaputao Nona, nona.
- Divljakušo – promrsila je dok je Kike ulazila u stan.
- Zašto nisi otvorila, prepali smo se.
- Pa neću ovoj raži, ovoj neukoj staroj, Bože mi prosti, curi, otvarat bez šminke. Ja sam i u rat našminkana išla. Dama.
- Pa šta joj se nisi javila?!
Baka Ecija imala je dvije mrlje sjajnog sjenila na kapcima, na obrazima dva ružičasta kruga, a nazubljeni rubovi usana upijali su crveni ruž.
Na tjemenu joj je jedan vikler visio na čuperku sijede kose. Uhvatila je Lovru za ruku, ispreplela prste i povela ga da sjedne za uređeni stol. Kike je u kuhinji grijala teleći rižot.
- Jesan lipa?
- Jesi, nona.
- I ti si.
(Ulomak iz priče Kristal, porculan i beštek)
Tanja Mravak naša je nagrađivana spisateljica, majstorica kratke priče i jedan od najsnažnijih glasova suvremene književne scene. Uz pisanje, bavi se i pripovijedanjem te je proglašena Kraljicom Pričigina, splitskog festivala pričanja priča.
Zbirka Naša žena geografski je smještena u dalmatinsko podneblje čime, budući da se radi o specifičnom miljeu, kulturološki sklop koji tretira postaje transparentan i u onim nijansama koje nije moguće u potpunosti izraziti tekstom. Koliko je taj odabir proizašao iz vlastite biografije? Koliko transparentnost proizašla iz poznavanja stvarne sredine, a kojom raspolažu ili ne raspolažu potencijalni čitatelji i čitateljice, pomaže odnosno odmaže tebi kao autorici?
Scenografija zbirke mogla je biti i drugačija i ona, osim svoje uloge u smještaju likova u prostor i nema neke naročite važnosti. Devijacije u odnosima pojedinca, njegovog okruženja i kulturološke sredine temelj su većine mojih priča, ali takvi procjepi mogu se dogoditi bilo gdje. Ne, ne proizlazi odabir iz vlastite biografije, on proizlazi iz pažljivog promatranja i dešifriranja načina na koji ljudi nastoje sakriti ili otkriti ili prilagoditi ono što jesu ne bi li se ili odmakli ili uklopili u sredinu. Čitatelji to razumiju i osjećaju bez obzira na dijalekt ili geografski smještaj priče. Lokalna obojenost daje priči na vjerodostojnosti, a vjerodostojnost bi bila upitna da sam se išla praviti da jednako dobro, duboko i suštinski poznajem i neki drugi dijalekt, njegove nijanse i istinsko značenje pojedinih fraza na određenim mjestima. Ne podcjenjujući čitatelje niti umanjujući njihovu važnost, ipak moram reći da je u središtu mojih misli pri pisanju jedino priča. Sve drugo je kalkulacija.
Žene su glavni likovi u svim pripovijetkama zbirke. One su upetljane u tipične odnose ili, drukčije rečeno, njihovi su proizvodi. Radi se uvijek o patrijarhalnom obrascu pri čemu, čak i one koje su izmaknute iz standarda ili osjećaju nelagodu spram njega, ne razrješavaju svoju situaciju. Je li uopće moguća promjena ili je patrijarhalna matrica toliko jaka da su rupture minimalne? Koliki je transformativni doseg tih puknuća?
Promjena je moguća i promjena se događa. Taj proces nije ni lagan ni jednostavan i meni je prilično složen za neko kratko objašnjenje. On se dotiče svih aspekata ljudskog postojanja i njihove međusobne umreženosti. Međutim, nije to ono što me potiče na pisanje ili nije prvo što primjećujem. Ono što me zaokuplja je nekakva ljudska nelagoda u vlastitom životu, u vlastitim riječima, u sebi samom i onom na što pristaje, nejasna preplavljenost, življenje svoje slike naspram življenja sebe. Gdje god imate zadane uloge u koje se trebate uklopiti to se događa. Čak i onda kad se opirete živjeti na zadan način ili nastojite ostaviti dojam da ste iznad uzusa sredine. Patrijarhalna matrica samo je jedan od oblika življenja nejednakosti i ona će se promijeniti tek kad jednakost među ljudima, empatija, asertivnost... budu temelj odgoja i odnosa prema drugom. Onda kad nam bude posve jasno, usvojeno i generalizirano da različitost ne znači nejednakost.
Priče Naša žena, Naš čovik i Ničija žena – slojeviti su portreti uronjeni u kontekst u kojemu do izražaja dolazi sociokulturno nasljeđe. Pritom su to i opće-društveni karakteri i okviri, situacije u kojima se, primjerice, stavovi i uvjerenja, prevara supružnika ili djelovanje iz pozicije moći - najčešće ne propituju. Mogli bismo reći da se priče ugodno smještaju u prostor društveno opravdanih ponašanja, nametanja ispravnog načina života. Zanimljivo je i da se tvoji likovi ne bore sa sredinom u kojoj se nalaze, a i pripovjedački glas ne zauzima stav. Snaga je u dijalozima i slikama koje portretiraju i otvaraju prostor doživljaju. Što ti je, u spomenutim pričama, bilo važno prikazati – tko su naša žena, naš čovik i ničija žena, koji su problemi koji tematiziraš?
Ne znam točno kako bih to objasnila, ali meni je važnije prikazati priču nego stav. Što se tiče mog pisanja, naravno. Inače sam jasnih stavova, ali ne mislim ni da su moji stavovi nešto naročito bitni ovom svijetu. Što opet ne znači da ih neću slobodno izraziti. Međutim, u pričama nastojim ostati neutralna, kao kakva kamera. Iako je to nemoguće, naravno. Sam odabir teme jasno ukazuje da me nešto tu žulja i da to promatram kao temu kojoj bi valjalo posvetiti koju misao. Naša žena je fora, jezična i situacijska igra koja mi se dopala. To je i naslov zbirke i na prvu ukazuje na tipičnu ženu s naših prostora, a u priči je zapravo nešto posve drugo. U jednom trenutku ljubavnica ženu svog ljubavnika naziva našom ženom. No, to i nije bitno, to mi je bilo zabavno, ta sitna prevara čitatelja. Ono što je ovdje značajno i drago mi je da ste to izdvojili jeste posvojnost. Mi kao društvo smo odredili što je to naš čovik, naša žena, ničija žena. Ta posvojnost zapravo znači jasne kriterije postajanja našim i koliko god u sebi može imati prizvuk pripadanja i bliskosti meni pomalo izaziva jezu jer poništava osobnost. Naš čovik ima niz značenja, a ovdje je to onaj koji nas predstavlja, a on to iskorištava i poslovno i privatno. A kao otpadnica od društva pojavljuje se ta ničija žena koja je samostalna, ostvarena, bez partnera, koja je, na čuđenje sredine, i dobra susjeda i blaga i draga osoba. To što je nazivaju ničijom ženom čini od nje psa lutalicu, nekoga tko nema vlasnika što je u tom kontekstu i poražavajuće, izaziva istoremeno i otpor i sažaljenje sredine.
Gotovo u svim pripovijetkama tematiziraš obiteljske odnose: između roditelja i djece, među braćom i sestrama, supružnicima. Neovisno o tipu odnosa, sukobu ili karakteru, čini se da u podtekstu tih relacija uvijek postoji neka simpatija s autorske pozicije. Koliko je za tebe važna obitelj? Koliko nas obitelj i uloge koje smo unutar tog svijeta izgradili određuju?
Obiteljski odnosi su najkompleksniji koje imamo. Ta spona nas istovremeno obvezuje i oslobađa. U obitelji učimo o odnosima, najčešće na podsvjesnoj razini i to se prenosi na sve kasnije odnose u životu. Nitko nas ne može usrećiti ni rastužiti, a naročito iznervirati kao što to može član naše obitelji. To da nas obitelj određuje je neupitna istina i zbilja nemam ništa novo reći na tu temu koja se od prapovijesti propituje.
Koliko smo, kao društvo, (ne)osjetljivi na položaj i prava žena? Kakvo je tvoje iskustvo, vidiš li napredak u odnosu na prijašnje generacije?
Mi smo, kao društvo, neosjetljivi na bilo čiji položaj i prava. Inkluzivnost je u povojima, pojavljuje se tu i tamo i to selektivno, a to naprosto tako ne može funkcionirati. Prijašnje generacije žena, pa čak i naših majki, krvavo su se borile za svoja, a onda kumulativno i za prava svih žena. Koliko god potrebno i dalje o tome govoriti, u današnje vrijeme to je i poražavajuće. Ovaj propis da se za manjak žena na izbornim listama može platiti određena svota novca duboko je uvredljiv. A opet, s druge strane, potreban. Žalosti me ta praksa, jadan je to, ako ne i kontraproduktivan, način za postizanje ravnopravnosti žena. Neporeciv je napredak u odnosu na prijašnje generacije, ali borba i dalje traje. Na osobnoj i društvenoj razini.
Ima li književnost potencijal društvene promjene, vjeruješ li u tu mogućnost? Kakav je tvoj odnos spram društveno angažiranih umjetnosti?
Književnost je odraz društva, a bojim se da nije izrazito zastupljena u društvu da bi imala značajan potencijal promjene. Ljudi sebi biraju informacije i tekstove koji im odgovaraju i gode njihovom egu, nalaze u njima potvrdu ili kakvu nedosegnutu spoznaju kojoj su ionako bili na putu. Vjerujem u odgojnu ulogu književnosti, ako i ima kakav potencijal promjene, mislim da se krije u tome. Rijetko koja umjetnost nije društveno angažirana. To može biti deklarativno ili suptilno, ovisno o senzibilitetu autora. I jedan i drugi način mogu biti kvalitetni ili nekvalitetni i to je na kraju ono što se računa.
Svaka je priča majstorski prikazan mikrokozmos koji si vrlo precizno secirala. Čini se kao da je upravo format kratke priče idealni medij za to. Koji je tvoj osobni razlog za taj odabir?
Kratka priča na malo prostora daje uvid u cijele živote. Takav osjećaj imam kad promatram detalje nekih odnosa, kao da sam kroz rupicu provirila u nečiji svijet i mogu ga, tako si laskam, dobro razumjeti i predočiti. I to je razlog zašto sam se odlučila za tu formu. Ona je naprosto moj odraz doživljavanja svijeta.
Kako izgleda tvoj stvaralački rad – pišeš li često i susrećeš li se s nemogućnošću pisanja? Koje teme trenutno promatraš, radiš li na novim pričama?
Pišem kad mi se čini da imam što. To nije pitanje inspiracije nego mog interesa, posvećenosti i promišljenosti. Sam čin pisanja je tehnički prijenos misli na papir, a još uvijek me misli dobro služe. Nemogućnost pisanja najviše je povezana s manjkom vremena za razvoj neke ideje u svetoj dokolici. Trenutno se, nakon tri godine neimanja pravog i ozbiljnog odmora, privikavam na to da mi ne treba biti nelagodno ako nemam stiješnjen dnevni raspored i da se slobodno mogu prepustiti činjenju ničega. Ta me tema zaokuplja, kako nam se dogodi da nas taj žrvanj toliko samelje da se u običnom slobodnom i neisplaniranom vremenu, koje nas može odvesti bilo gdje, osjećamo tjeskobno. Eto, ne ide mi baš ni opuštanje 😊.
Uz pisanje, baviš se i pripovijedanjem, proglašena si Kraljicom Pričigina, splitskog festivala pričanja priča. Koja je snaga usmene predaje i koji je efektniji pripovjedački glas – prozni ili usmeni, koja forma lakše dolazi do recipijenata?
Usmeno pripovijedanje direktno je obraćanje prisutnoj publici i oni se osjećaju nemjerljivo važnijima nego čitatelji, imaju dojam da se to baš svakom od njih ponaosob priča i u tome leži snaga živog, usmenog pripovijedanja. I to je ono što pripovjedač mora poštovati i prema čemu treba biti ponizan, za što se treba pripremiti jer dolaziš direktno do čovjeka, tog, ispred tebe, ne smiješ ga iznevjeriti, vidi se to odmah na njegovom licu, ne smiješ ga razočarati. Za razliku od pisanja, gdje se koncetriram na priču ne misleći tko će je čitati, kod usmenog pripovijedanja izrazito poštujem publiku, a u stvaranju to znači i drugačiju pripremu priče. U pisanom obliku čitatelju dajem samo priču, a u usmenom i priču i sebe. Lijepo je, drugačije je, zna biti i naporno, ali sam sad s odmakom ipak sretna što mi se u životu pružila prilika osjetiti takvo nešto.