U povodu Međunarodnog dana žena, a u suradnji s Hrvatskim P.E.N. centrom, u knjižnici gostuju tri pjesnikinje: Ana Brnardić, Sanja Lovrenčić i Vanda Mikšić. 









PJESNIKINJA

Njezin je dom neko jezero.
Čim se rodila, možda malo poslije, spakirala je kofer,
preskočila brdo, cestu, ogradu s ukočenim kobcem
i doselila ovamo.
Već tada imala je olovku u ruci i vodila bilješke
o stopalima u uskim čamcima,
izdancima mahovine nad usnama:
to se u zrcalu pomaljala osoba, žena.

Vidjela je žive, žute oči u lišću stabala:
povremeno su dolazili ljudi,
turisti, čitateljska publika.
Zauzeli bi mjesta, a ona bi zašla za šaš.
Kao zec povlačila se iza humka, natopila bi dlanove vlagom.
Zrak iza hrasta vonjao je na nju.
Koliko god se trudili,
mi čitatelji je nismo uspjeli uljuditi.
ostalo je bijelo jezersko lice
bijelo jezero u koferu,
izlazilo je na kresti sunca
i bržebolje silazilo u šutljivu, 
olovkom preoranu zemlju.
Vrh olovke bio je trpak i pisao do gladi,
dok se tijelo nije prelilo
u dlakavi kauč usred šume:
besramni hrast, paprat iz pazuha otvorene bukve?
O, njen krevet i stan.

Davno je prerasla ispovijedanje u lipinu duplju,
zaklapanje pjesama pod najstarije siječanjsko drvo,
guglanje suza i oblika divljih očiju
u paru s tamnim prstima.
Naglo se udala za jezero i poskidala amajlije,
a mi ipak čeznemo
i u koru urezujemo crte,
sitne dobordušnosti,
osmijehe u njezino gluho
i pradavno.

Ana Brnardić