Prvi period povijesti hrvatskih slikarica i crtačica obilježen je upravo samoukim formiranjem i djelovanjem. Dakle, određen je školovanjem mimo akademskih programa, ali i onom drugom, iznimno bitnom konotacijom pojma „amaterski“, velikom predanošću i ljubavi spram poziva i talenta.
Enrika (Rika) Machiedo živjela je u vremenu kada je školovanje likovnih umjetnica uvelike uznapredovalo, no ipak ju je put naveo da likovno izražavanje, ma koliko konstantno bilo njegovano, ostane van profesionalnih okvira.

Već na najranijim njezinim radovima otkrivamo s jedne strane zamjetnu nadarenost, posebice onu crtačku (učenički rad, kolorirani crtež Godišnja doba koji je uradila sa desetak godina, 1924. ili 1925. godine), a s druge fini senzibilitet za shvaćanje i prihvaćanje duha vremena (do granica vlastitog senzibiliteta). Na njezinim se djelima ponajprije ističe usmjerenost na bogati unutarnji svijet, prema kojem autorica oblikuje svoj pogled na onaj vanjski. Vrlo brzo, uz školovanje na Državnoj muzičkoj akademiji, Enrika se posvećuje sticanju likovne naobrazbe: na likovnoj Akademiji sluša poneko predavanje Ljube Babića, te prima privatnu poduku Dušana Kokotovića i Ede Murtića. Te će epizode naći svoju zabilješku u više prikaza Kokotovićeva atelijera, što osim umjetničke ima i dokumentarnu vrijednost, te u portretima koje je načinila Enrika, inače posebno vrsna u tom mediju, a i sam Murtić je portretirao nju. [...]

Nikada do sada predstavljen i izlagan crtački, slikarski i fotografski opus Enrike (Rike) Machiedo otkriva jedan zanimljiv i karakterističan stvaralački identitet koji u sebi, osim neosporne likovne zrelosti i kvalitete, zrcali tadašnje društvene, građanske prilike i način života – plesne i glazbene škole, umjetnički atelijeri, putovanja… Za Enriku likovno izražavanje je predstavljalo mogućnost vlastita ostvarenja, rekapitulacije proživljenoga i davanja nekog dubljeg značenja svemu što ju je okruživalo. Djelovala je samozatajno, iskreno i ustrajno i zaista je vrijeme da se njezin trag u hrvatskom stvaralaštvu prepozna kao vrijedan udio.

ENRIKA (Rika) MACHIEDO, rođ. Mikulić od hrvatskih roditelja Ante Mikulića i Enrike rođ. Jakovčić, došla je na svijet u Beču 17. ožujka 1914. godine. Mikulići potječu iz Obrovca, odnosno ranije iz Like, a Jakovčići, u rodbinskoj vezi s Polićima, iz Kraljevice. Ante Mikulić (zvan Toni, Obrovac 17. siječnja 1885 – Zagreb 24. lipnja 1962), premda skromnog podrijetla (otac Juraj gostioničar, brižljiv glede školovanja djece, majka Marija Grünhut, udov. Peitel, radina mađarska polu-židovka iz Senja), stekao je dvije inozemne diplome – iz ekonomije i prava – u Parizu i Beču, dočim je Enrika do udaje radila kao činovnica u kraljevačkom škveru. Njezin otac Enrico Santo Jakovčić (1850-1906) bio je časnik duge plovidbe, s osobitim smislom za egzotične predmete što ih je donosio s prekooceanskih putovanja. Zbog kobne neodgovornosti kućne babice, Enrika rođ. Jakovčić (1890) umrla je u Beču od sepse nekoliko tjedana poslije rođenja (istoimene) kćeri. Ante Mikulić, cijelog života frankofil, radio je ustrajno u svojstvu (često putujućeg) zastupnika Michelina za kraljevinu Jugoslaviju, pa je 1958. primio medalju od francuskog Ministarstva rada, pored one s portretom Eduarda Michelina, godinu dana ranije.

Nakon prvog djetinjstva u Beču (u doba I. svjetskog rata) mala Enrika (Rika) bivala je „deponirana“ kod rodbine ili se selila s ocem i austrijskom guvernantom, zastajući u Kraljevici, Senju, ponovno Beču (tegoban internat 1920 – 1921), Karlovcu, Omišu i Zadru (ondje drugi očev brak 1924) da bi nakon pohađanja gornjogradske gimnazije u Zagrebu i maturirala 1933. godine. Po očevoj želji (bio je on ljubitelj opere), pohađala je Državnu Muzičku akademiju (isto, 1933-1937), nakon čega se udala za odvjetnika Demetrija (Mitju) Machieda (Hvar 1908 – Šibenik 1989). Zbog majčinstva (sin Mladen), muževljeva izbivanja (El Shatt) i ratne oskudice, diplomirala je tek 1946. u klasi prof. Svetislava Stančića, a radnjom o Mozartu (12. sonata u f-duru KV 332) položila je stručni ispit 1952.

Pored amaterske fotografije njezina je prva vokacija, od malih nogu, bilo slikarstvo. Slušala je na Likovnoj Akademiji poneko predavanje Ljube Babića (čija je djela sustavno i čitala) te primala privatnu poduku mladog Ede Murtića (1943), nakon Dušana Kokotovića (1942) u njegovom ateljeu na Voćarskoj.

 

                                                                                                                                                                                                                                  Mladen Machiedo