Igla - kist - dlijeto : hrvatsko tradicijsko ruho

Izložba 20.07.2017. - 09.10.2017. Knjižnica Medveščak Izlozi Odjela za odrasle, Trg žrtava fašizma 7 Milka Tica
Izložba prati postojanost tradicijskog ruha na hrvatskim povijesnim prostorima. U središte pozornosti postavljena su raznolika oglavlja od prvih poznatih arheoloških nalaza do onih zabilježenih u kućnoj radinosti, umjetničkim djelima znanih i neznanih majstora ili na fotografijama iz starih i novih albuma.  Ono što su igla i konac u marnim rukama anonimnih žena učinili na domaćem platnu, umjetničkim su okom vidjeli pa kistom i dlijetom zabilježili: Theodor Viero Venetis (1740. – 1819.), Josip Antun Barač (1790. – 1860.), Petar Zečević (1807. – 1876.), Franjo Mücke (1819. – 1883.), Vjekoslav Karas (1821. – 1858.), Guido Manes (1828. – 1880.), Ivan Rendić (1849. – 1932.), Vlaho Bukovac (1855. – 1922.), Oton Iveković (1869. – 1939.), Ivan Tišov (1870. – 1924.), Josip Bužan (1873. – 1936.), Nasta Rojc (1883. – 1964.), Ivan Meštrović (1883. – 1962.), Gabriel Jurkić (1886. – 1974.), Maksimilijan Vanka (1889. – 1963.), Ljubo Babić (1890. – 1974.), Slavko Tomerlin (1892. – 1981.), Vladimir Kirin (1894. – 1963.), Anka Krizmanić (1896. – 1987.), Zdenka Sertić (1899. – 1986.), Greta Turković (1930. – 1980.), Zdravko Šabarić, Davorin Briševac i drugi.
Izložbom su protkane riječi slikara Ljube Babića iz knjige Boja i sklad: prilozi za upoznavanje hrvatskog seljačkog umieća. Zagreb, 1943. god. iz kojih se uči kako je Slovak Ivan Zasche putovao 1855., na zahtjev bana Jelačića, Likom i Primorjem te izradio kostimne studije (Crtež seljakinja iz Brinja). Slikar Vjekoslav Karas izradio je Ličanku, sliku malog formata na kojoj je seljačko ruho izvedeno minuciozno i točno kopirano, do najmanjih detalja, pa može poslužiti kao etnografski dokument. Theodor Valerija je 1851. i 1852. u bakropisu prikazao seljačke nošnje iz okolice Splita, Šibenika, Skrada, Zavalja, Slunja i Otočca. Od njegovih grafika, kao etnografski podatci: Croatie, Slavonie, Frontières Militaires i Les bords de l'Adriatique et la Monténégro. U osječkom je krugu Hugo Hötzendorf, bilježeći seljačko ruho slavonske ravnice, ostavio i dosta etnografskih podataka. Tu su i studije Žena iz Sv. Klare te slike puka u narodnim nošnjama u starom cintoru Marije Bistrice Ferde Quiquerza. Nikola Mašić i Vlaho Bukovac idealizirali su seljačke kostime. Mašić je slikao Ličane, a Bukovac Konavoke i Hercegovke. U naše kostime Mašić je preoblačio münchenske, a Bukovac pariške modele. Bukovac je poznavao crnogorske i konavoske nošnje do u tančine pa njegove slike mogu poslužiti za folklorni studij. Dekorativne slike s motivima sela i seljaka  Ivana Tišova nisu bile na Bukovčevoj razini, a nisu imale ni dokumentarne folklorne karakteristike za razliku od malenih i svježih slika Otona Ivekovića. Slično je risao Josip Bužan kao i mnogi drugi. Kipar Ivan Rendić nastojao je plastičnom obliku dodati neku vrstu narodnog ukrasa u mozaiku, a Robert Frangeš elementima seljačkog ruha davao je izraz suvremene plastike. Ta su nastojanja osobito vidljiva kod njegovih malenih plakata kakve je izrađivao i Ivo Kerdić, služeći se dekorativnim elementima seljačkoga ruha. Heroiziranje i ilustriranje narodne pjesme bilo je pod sugestijom Ivana Meštrovića, a najznačajnija mu je realizacija Moja majka. Meštrović je folklorne podatke o seljacima Petrova polja (Drniš) prenio i u literarno djelo Ludi Mile, a istoimeni lik stvorio u brončanoj skulpturu te uljem na slici u šibenskoj (drniškoj) kapi. Tradicija izradbe šibenske kape prepoznata je i kao kulturno dobro pa je 2008. godine uvrštena na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine svijeta. 
Izložbu pripremila, postavila i katalog priredila Milka Tica
Plakat izložbe i naslovnicu kataloga izradila Jagoda Ille
Izložba postavljena uz suradnju s Anamarijom  Starčević Štambuk iz Knjižnice Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba