Izmišljeni putopis

Izložba 17.06.2011. - 04.07.2011. Knjižnica Silvija Strahimira Kranjčevića Početak događanja: 19 sati Galerija Prozori Ana Opalić
Iz dnevnika
Stojim na najvišoj točki, preda mnom se niže beskraj u planovima. Cesta dugačka kao rijeka. Vidim ih kako dolaze.
Ne znam zašto sam odlučila ostati. U stvari, pitanje je, zašto sam krenula. Godinama opsesivno izmišljam itinerere,  zamišljam destinacije. Toliko se posvećujem tom djetinjastom hobiju da sada već lako i ponekad bez kontrole zamjenjujem stvarnosti. Kad pognem glavu, vidim svoje cipele na ulicama  zamišljanih gradova, zahvaćam pogledom obrise svoje sjene na zidovima. Fasade, dvorišta, ulazi, stepeništa, svugdje komadići mene…
U odrazu izloga vidim druge gradove. Osjećam toplinu na golim ramenima, ne smeta mi. Kupit ću bocu vode, limunadu  ili neko piće od trgovca koji mi se smije, govori nerazumljivim jezikom  dok mi nudi mutnu čašu s pićem. (Mutna si ko mutna čaša, kaže moja prijateljica koja se davno odselila iz Osijeka, ali ja tu usporedbu zauvijek povezujem sa Slavonijom, pouzdano vjerujući da joj pripada kao da sam to pročitala u nekom etnografskom zborniku.)  Ponekad sam omotana šalom. Kosa mi, nošena vjetrom, prekriva lice. Odmičem je smrznutim rukama. Nos mi je hladan, ali ja ipak uživam u tom vjetru kojemu ne znam ime niti smjer puhanja. Toliko se udubljujem da znam kakav okus ima kava ispijena na nepoznatom trgu, osjećam mirise, čujem glasove prolaznika. Njihova me energija obnavlja. Vidim sebe.  Nas. Uvijek se vidim.  Jasno osjećam atmosferu zasjenjenih soba u kojima spavamo.  Starinski kreveti, čipka na jastučnici. Posve strani i zavodljivi detalji: mozaik s florealnim motivom, možda oronula štukatura… Znam kako je buditi se u tim sobama. Kad otvorim oči potrebno je  vrijeme da se misli poklope s mjestom, imena sa stvarima. Da otkrijem što je lijevo i što je desno. Šaljem uputu desnoj ruci da se pokrene. Lagani trzaj, gotovo zamišljen. Tako se snalazim. Svladavam prostor primitivnim metodama. Ima nečeg uzbudljivog u prepoznavanju nepoznatih mjesta. Sjećam se sobe u Vácu. Mračna je, stiješnjena namještajem. Između dva kreveta nalazi se prozor, maleno okno s rešetkama. Pogled s njega je u ništa. Mama sjedi na rubu kreveta i želi nam laku noć. Ja imam osam godina. Strašno sam uzbuđena jer spavamo u toj sobi bez značaja na pol puta između naših odredišta. Od čitavog putovanja pamtim samo to.
U stvari, sad znam zašto sam ostala. Htjela sam biti toliko dugo dok mi stvari i mjesta ne postanu nepoznati, dok pretpostavke ne prestanu vrijediti. Osjetiti neizvjesnost i fascinaciju osmogodišnjakinje – to sam htjela. Razaznati detalje i ponovno ih slagati, ispočetka upoznavati, bolje vidjeti. Stopiti se… 
 
Lipanj, 2011.
Irena Bekić




Ana Opalić je rođena 1972. godine u Dubrovniku.
Godine 1997. diplomirala je TV i filmsko snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Iste godine nagrađena je kao najbolja mlada fotografkinja na izložbi Hrvatska fotografija ’97.
Fotografije samostalno izlaže od 1991. godine
Kao stipendistica UNESCO-Aschbers stipendije gostovala je 1997.,1998. u Centre d’Art i Natura u Kataloniji te u Tyrone Guthrie centru u Irskoj.
Od 2000. članica je Hrvatske Zajednice Samostalnih Umjetnika.
Godine 2003. (zajedno sa Borisom Cvjetanovićem) predstavljala je Hrvatsku na 50. venecijanskom bijenalu.
Godine 2008. dobitnica je II nagrade na natječaju T-HT award @ msu.hr

Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Fotografije su joj u kolekciji Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Galerije umjetnina Split,
Centra d’Art i Natura-Katalonija, Tyrone Guthrie centra-Irska, Heinz Bossert galerije – Koln, Centro Culturale Teresa Orsola Bussa de Rossi-Italija, te u nekoliko privatnih zbirki.

aopalic@globalnet.hr 

http://www.youtube.com/watch?v=Shy-Yqg4b-g
http://www.youtube.com/watch?v=p22V5tOuYWA&feature=related
http://www.youtube.com/watch?v=SD8nCdXVkM8&feature=related
http://www.youtube.com/watch?v=HN2F-3_GWLk&feature=related


fotografije s otvorenja Ksenija Kordić

http://anaopalic.com/