Knjiga na rezervaciji - Monika Herceg: Vrijeme prije jezika

Ostalo 06.07.2020. - 31.08.2020. Knjižnica Silvija Strahimira Kranjčevića
Fotografija: Tanja Draškić Savić
Knjiga na rezervaciji  - arhiva

Razgovarale: Sanja Milovac i Irena Bekić
 
Kad pišem, želim da svatko može ući u pjesmu i hodati kroz nju, a to je prvenstveno radi toga kako se osjećam kao čitateljica kada dolazim u kontakt s poezijom. Od nje tražim da mi da utočište, bez obzira gdje sam, tko sam, da mi pruži konekciju s onim u meni samoj. Želim da me poezija dotakne, da me razbudi, da me učini mekšom.  Nemamo recepta što je to dobra poezija, znamo samo da ona udari i učini nas većima, toplijima. Ako sam napisala nekoliko takvih pjesama, ja sam sretna.
 
Nedavno objavljena knjiga Vrijeme prije jezika, treća je pjesnička zbirka mlade autorice Monike Herceg. Iako svaka knjiga zaokružuje druge tematske preokupacije pa se donekle i razlikuju po načinu upotrebe jezika, tretiranju pjesničkih subjekata i pjesničkoga vremena protegnutog od svakodnevice do univerzalnoga ne-vremena, moguće ih je sagledati i kao ulančanu zajedničku strukturu. U toj labilnoj cjelini objedinjenoj kroz specifični simbolički kod i feministički pogled, autorica, kronološkim slijedom objavljivanja, mapira svoju intimnu geografiju. Pritom se djetinjstvo (Početne koordinate), majčinstvo, preokupacija rodnom neravnotežom u društvu i borbom za žensku ravnopravnost (Lovostaj), odnosi među ljudima, ljudima i ne-ljudskim bićima te, nadasve, ljubav (Vrijeme prije jezika) pokazuju kao njezine koordinatne točke i mjesta preklapanja smisla. Posljednja se zbirka, međutim, razlikuje od drugih po osobitoj upotrebi jezika u kojoj dolazi do iznenađujućih spojeva, fluidnosti pjesničkih slika, lirskih subjekata, pozicija znanja i uvida. Osobno i partikularno ovdje je možda više nego u drugima premješteno u univerzalni prostor/vrijeme „prije jezika“. Tako zbirka istovremeno zatvara ciklus i smješta se na njegov početak potvrđujući autoričinu tezu o krhkosti konstrukata koje kreiramo kada ne uključuju ljubav.
 
                                                                                               Prije tebe, rijetko sam prilazio ljudima
                                                                                               noseći u grlu pogon rafinerije,
                                                                                               čekajući da nas proljeće povuče
                                                                                               u vrijeme prije jezika (Hipoteze o vremenu prije jezika)
 
Za zbirku Početne koordinate, Monika Herceg dobila je 2017. godine Nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji neobjavljeni debitantski rukopis te nagrade Kvirin, Fran Galović, Slavić i međunarodnu nagradu Mostovi Struge. Za zbirku “Lovostaj” je osvojila je Nagradu Na vrh jezika. Dobitnica je druge nagrade na međunarodnom natječaju  Castello di Duino i prve nagrade na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017. Dobitnica je i nagrade Lapis Histriae 2019. za najbolju priču.
   
Naslovnica: Danijel Žeželj
 
U svom stvaralačkom opusu uspješno ispreplićeš područja umjetnosti i znanosti, što je vidljivo i u novoj zbirci pjesama Vrijeme prije jezika. Koje su dodirne točke poezije i fizike? Na koji način te ta dva područja oblikuju, čime te fasciniraju i da li je jedno bolje za život od drugog?
Iznad nas je cijeli jedan svemir, suludo velik, suludo pun mnoštva. Milijarde zvijezda, milijarde galaksija s još milijardama zvijezda, a mi smo ovdje na našem malenom elipsoidu, polako, dan po dan. Sama činjenica da je izvan nas takvo čudesno mnoštvo, da smo u jednom trenu mi bili ti koji smo to otkrili (od toga da postoje druge zvijezde, da su isto što i naše Sunce, da postoje planeti, druge galaksije, da se svemir ubrzano širi, da postoje umrle zvijezde, crne rupe...) za mene je poezija. Zamislite osjećaj kada otkrijete, kao Jocelyn Bell, neutronske zvijezde, ili poput Hubble, najednom, iza svog teleskopa, shvatite da je ono što vidite potpuno drugi, neočekivani svijet druge galaksije. Zamislite samo to čudo kreativnosti i sna koje omogućuje misao o nečemu neočekivanom, nečemu što se ne uklapa u postojeće koncepte, nečemu potpuno drugačijem i novom. Fizika je hrabrost tog otkrića, koliko i otkriće samo. Divna je pomisao da smo, negdje, nekako, ipak odgajani da se usudimo misliti i izvan okvira, da se usudimo sanjati. Takvo isto mjesto je i umjetnost, gdje se kreativnost susreće s vanjskim svijetom.
Mislim da je fizika, znanost općenito, područje gdje se svakodnevno događaju čuda, a to je, na kraju krajeva, i književnost. Jedno nam pomaže da shvatimo ono što možemo obujmiti našim razumom, a drugo nas uči kako da postanemo nježniji, bolji. Mislim da je za razvoj bića potrebno oboje, kako bismo uvijek razumjeli da smo, poput svemira, i sami praznina jer je atom 99.9999% praznog prostora, i da smo svi mi savršeni mehanizmi, baš poput kozmosa. Funkcioniramo kao društvena bića, osjećamo, imamo sposobnost da volimo usred te naizgled beskonačne pustoši (jer i svemir je većinom prazan) i sve to čini mi se čudom. Dok god postoji naša sposobnost za ljubav, postoji i mogućnost dobre, bolje budućnosti.
Je li jedno bolje za život? Mislim da su i znanost i književnost polja koja su specifična zbog ljubavi ljudi koji se njima bave. Često je tu ništa više osim entuzijazma  pa mi se čini da je život s obje strane jednak. Entuzijazam je život za ono što volimo i u što vjerujemo da može pomoći društvu. Mislim da je moje pisanje uvelike ovisno o načinu na koji me fizika odgajala jer me ona naučila da ne postoje nerješivi problemi, samo privremeno nerješivi.
 
                                                                                                Ljubav je ta dobrovoljna samoća
                                                                                                na koju se uspinju mravi
                                                                                               Stotine ticala zna kako nositi
                                                                                               tuđi oblik toliko teži od vlastitoga (Hipoteze o dobrobiti nesanice)
 
Vrijeme prije jezika izraženo je kroz tri cjeline koje naslovljavaš kao teoreme, hipoteze i iskaze, krećeš se od općeg prema subjektivnom. Što leži u pozadini spomenute strukture? Na koji si način gradila cjelinu i što ti je bilo važno izraziti?
Za mene je ljubav sila koja gradi cijeli svijet. Vjerujem  u znanost i ljubav, tj. našu sposobnost da volimo Drugoga, suosjećamo s njim u bilo kojem vidu odnosa. Čini mi se da je ono što postavlja svijet, nekakav odnos sila koji možemo uvijek promatrati, poput starih Grka - a da ništa i ne znamo o finoj strukturi tvari. Postaviti svijet, poput Empedokla, u odnos elemenata i sila koje njima upravljaju, jednako je postavljanju nas u tu sliku svijeta. Na kraju, svi smo mi pogonjeni našom ljubavlju ili strahom. Sretni smo ako ljubav nadvlada, čak i u odnosu između dvoje. Možda je ova knjiga bio pokušaj mene da postavim taj svijet sama sebi, da shvatim na koji način da preživim svoju osobnu povijest kako bih se mogla sačuvati za ljubav. Jer svi smo opterećeni prošlim iskustvima, svi nosimo samo ono što smo sačuvali dok smo se rasipali prije. Nekad su nas neki susreti umorili, nekad su nas učinili tvrđima pa nosimo oklope pred drugima, nekad su nas uplašili.
Za mene je ljubav najbitnije pitanje i najbitniji odgovor. Mislim da bez nje ništa nema smisla i to je ono o čemu sam htjela pisati. Ljubav koja nadilazi samo odnos dvoje zaljubljenih, ljubav koja je sveprisutna, do stabala, šume, ptica, pupoljaka, načina na koji se priroda obnavlja. Ta ljubav koja nas otvara drugima, ljubav koja ne zahtijeva i ne traži zauzvrat je i jedini način na koji moramo voljeti našu djecu, da ih učinimo nježnima, empatičnima, hrabrima i da ih puštamo od sebe kada je to potrebno, da ostave svoja srca gdje požele, ako požele. Jer, da se zbilja ne zavaravamo, što će nam išta drugo, ikada, osim ljubavi?
Uvijek kada pišemo postoji zamka da će ono što smo htjeli reći ostati unutar nas, ali to je također u redu. Mi koji pišemo daleko smo od knjige kada ona ode u vanjski svijet i ta knjiga je sada tu da bude opet napisana očima onih koji čitaju. Meni je bitno da čitatelji dobiju emociju, struktura će mnogima možda promaknuti, ali to je kao bilo koji rad u kojem ne sudjelujemo; kao što je meni zgrada lijepa i dobra za život, ali se ne zamaram puno onim što je arhitekt mislio kada je stavljao velike prozore, promišljao sobe, ili nosivost konstrukcije.
 
                                                                                                 Život je pokušaj strpljenja za kipuću vodu,
                                                                                                 Povjerenje u podizanje tijesta,
                                                                                                 Voljenje polja koja uporno presušuju
 
                                                                                                 Tko umoran prepozna srce,
                                                                                                 otvorio je kartu
                                                                                                 dovoljno rano
                                                                                                 da se vrati kući  (Teorem o kući)
 
Zbirka je objedinjena osobnom simbolikom koja djeluje vrlo precizno razgranatom i definiranom s jedne strane, dok je s druge gotovo netransparentna. Motiv ptice čini se ključem za iščitavanje.  Možeš li nam pojasniti što u tom sklopu znači ptica?
Ptica je u ovom slučaju motiv za koji sam već prije dvije, tri godine, kada sam počela s idejom ove knjige, odlučila da će biti motiv koji kroz sve prolazi. Zapravo, u nekom mom smiješnom svijetu, ptice su ono što za mene ima jednu od najdubljih veza s poezijom. Otkako sam počela čitati i pisati poeziju, još dosta davno, one su bile čest motiv mojih pjesama i činjenica je da ima mnogo poetskih ptica. Sama ta fluidnost motiva je nešto što može biti zamka, ali i izazov u isto vrijeme. Ptica je već toliko isfuran motiv, ali mislim da sve ovisi o poziciji s koje gledamo i da nema riječi koje su previše ili premalo korištene. Za mene je taj simbol bitan iz različitih razloga, možda je onaj najbitniji da je ptica prividno slobodna, da ima cijelo nebo i taj čitav horizont o kojem smo mi do izuma aviona mogli samo sanjati. Možda sam se zaljubila već davno u Lastavicu koja je ostala kraj Sretnog kraljevića, možda u Slavuja koji je pjevao ruži, možda u Johnatana Livingstona. Možda u sve te priče koje su govorile o ljubavi i slobodi govoreći o pticama. Za mene je i čovjek ptica, a to je možda ključ za ovu knjigu. Mi smo ti koji smo se na kraju vinuli u zrak, pa u svemir, tražeći uvijek način da preskočimo, raširimo ili srušimo trenutne granice vlastitog svijeta.
 
                                                                                                     Jer znaju voljeti daljinom,
                                                                                                     pticama je pitanje putovanja
                                                                                                     ono što je nama pitanje srca
                                                                                                    Smiju nam se iz vrtoglavih visina
                                                                                                    gledajući kako zapinjemo za riječi
                                                                                                    nesvjesni da je prva lekcija leta
                                                                                                    ne pitati koliko je metara do tla
                                                                                                    ni što je tlo uopće. (Teorem o ptici)
 
Ljubav, priroda – ptice, šuma ili drveće dio su korištenih motiva, no jednako tako zalaziš i u elemente vatre, zraka, zemlje i vode. U psihologiju. Što te najdublje dodiruje i oblikuje i kao osobu i kao pjesnikinju? Na koji način ti pjesništvo otvara prostor slobode, osobnog, duhovnog rasta?
Mislim da je ono što me oduvijek dodiruje i oblikuje naprosto Susret. S Drugim. Svjesna sam koliko je toga bilo potrebno da život nastane, koliko je milijardi čudesnih procesa trebalo, koliko čuda da se desi nešto poput nas ovdje na Zemlji. Koliko je čudesno što se dogodila Zemlja sama! Taj osjećaj naše nebitnosti u cijelom ovom kozmosu, a opet, s druge strane, vidjeti taj isti kozmos u drugima, za mene je to ono što će me uvijek voditi negdje. Ništa me ne rastužuje ni usrećuje kao drugi ljudi. Upravo taj kapacitet iz kojega može izaći cijeli spektar emocija, sve što se nosi u jednom susretu, što se nosi u bijegu ili čak sudaranju; čini mi se da ponekad zaboravimo koliko je to bitno i koliko toga imamo za ponuditi jedni drugima. Svojoj djeci, svojim roditeljima. Nekad zaboravimo koliko se svijet može promijeniti samo u toj kratkoj relaciji nas i naše okoline.
Bitni su ponajviše oni mali susreti, reći nekom s osmijehom dobar dan, zagrliti nekoga, ponuditi mu nježnost ne tražeći nikad ništa zauzvrat. Moramo se bojati jedino toga da prestanemo imati srca i oči jedni za druge, te ravnodušnosti koja se pokušava nametnuti danas u kontekstu potrošačke politike. Umjesto da pokušamo iskorijeniti bijedu kao društvo, okrenuli smo se gomilanju stvari kao pojedinci.
 
Fotografija: Lana Herceg
 
U tvojem je pjesništvu zanimljiv spoj suprotnosti. Primjerice, spoj razine apstraktnoga znanja, uvida i fluidnosti. Mijenjaš uloge, spol, dob, relacije. Možeš li nam reći nešto o tome?
Čini mi se da je poezija uvijek višeglasje i koliko god možemo govoriti o našem osobnom, autobiografskom pisanju, ono je uvijek i pisanje iz drugih. Kad pišem, želim da svatko može ući u pjesmu i hodati kroz nju, a to je prvenstveno radi toga kako se osjećam kao čitateljica kada dolazim u kontakt s poezijom. Od nje tražim da mi da utočište, bez obzira gdje sam, tko sam, da mi pruži konekciju s onim u meni samoj. Želim da me poezija dotakne, da me razbudi, da me učini mekšom. Nemamo recepta što je to dobra poezija, znamo samo da ona udari i učini nas većima, toplijima. Ako sam napisala nekoliko takvih pjesama, ja sam sretna.
 
 
Cijeli simbolički sklop zbirke Vrijeme prije jezika izgleda kao šifrirano pismo u čijem kodu izrečen tekst djeluje kao univerzalna istina. S druge strane, simbolika je toliko udaljena od svega poznatog da tekst djeluje kao neko predpismo, doista kao nešto što je nastalo prije jezika. Je li to svjesna upotreba jezika, strategija s pomoću koje tekstu pridaješ meta dimenziju ili jedno moguće iščitavanje?
Koliko god je meni pisanje način preživljavanja i života, ono je za mene uvijek ono predjezično. Ponekad se ljudi šale da ne znam razgovarati, pogotovo ne onako kako znam pisati. Moj život navikao je šutjeti, a svaka strategija pisanja, za mene uvijek samo impuls, zapravo je potpuno nesvjesna. Naravno, mogli bismo pričati o tome koliko je bilo što nesvjesno, tj. koliko ono iznutra radi za nas ako mu dopustimo. Kroz ovu knjigu sam htjela pisati o ljubavi i onome što ona za nas čini i onda sam pustila svemu u meni da govori, a ja sam zapisivala. Ako se pustimo čuti ono duboko u nama, dogodi se da shvatimo kako znamo puno više nego što smo mislili. Možda to možemo nazvati intuicijom. Ne znam. Ali zahvalna sam što sam naučila to osluškivati.
 
                                                                                                  Prebrajamo i imenujemo sličnosti
                                                                                                  žene i gmaza u početku pada,
                                                                                                  a bog iz rebara rezbari namještaj
                                                                                                  Odrast ćemo kad slomimo tu stolicu (Teorem o hrabrosti)
 
U svojoj prvoj zbirci Početne koordinate oblikuješ portret svoga djetinjstva, zatim si se u Lovostaju bavila angažiranim, feminističkim temama. Vrijeme prije jezika tematizira ljubav. Koja je snaga pjesništva? Na kojoj razini nas ono može mijenjati individualno, ali i društveno?
Mislim da je tu uvijek bitno krenuti od nas samih. Meni je poezija mogućnost da ostvarim dijalog sa sobom, da govorim o onom što unutra ponekad biva potisnuto. Poezija daje procijepe kroz koje mogu provući svjetlost čak i kad se naizgled čini da su stvari duboko u mraku. Samim time, poezija postaje mogućnost bolje mene jer ako možemo raditi sa svojim mrakom, ako ga možemo razraditi, razgraditi, takva mala čuda čine nas otvorenijima prema svijetu, čine nas obazrivijima. Poezija mi pomaže u svim tim nastojanjima. A ako ja mogu biti bolja prijateljica, majka, partnerica, onda taj odnos može utjecati i na Drugoga. Za mene, to je rub na kojem se događa i mogućnost boljeg svijeta. Čini mi se da poezija može biti to za mnoge, da ona sadrži potrebnu ljekovitost i univerzalnost. Općenito, književnost i umjetnost dio  su našeg društva koji nam omoguće jačanje veze s unutrašnjim i kozmičkim. Ukoliko osvijestimo da je ono iznutra zrcalo onoga što promatramo vani, lakše je shvatiti i odgovornost koju imamo prema sebi i svijetu. Taj se bolji svijet svake sekunde može dogoditi i ovisi samo o tome koliko mi uspijemo biti bolji, nježniji, empatičniji i koliko nećemo dati ravnodušnosti da nas savlada. Ravnodušnost je možda i naša najveća trenutna opasnost, društvo koje forsira da se ne miješamo jedni drugima u živote, da nije naša stvar, da gledamo samo kako kraj nas prolaze tuđe male katastrofe i to sve za nas postaje jedan set podataka, row data kako to zovu znanstvenici. To je ono što naša ljudskost ne bi trebala dozvoliti, da drugi ljudi postanu samo takvi podaci.  Meni je pisanje, čitanje, umjetnost prva linija obrane koja me uvijek podsjeti koliko je bitno da osjećam, da si dopustim osjetiti i bol, da suosjećam.

Koji su ti književni uzori, djela za koja smatraš da pomiču granice, navode na propitivanje?
Mi svaki dan volimo možda neke druge knjige. Kao što u nekim danima volimo biti okruženi prijateljima, u nekim danima djecom, u nekim danima se pak volimo uljuljkati u samoću i samo šutjeti. Upravo iz tih potreba dolazi i sva ljepota književnosti, nećemo uvijek moći čitati jednako istu knjigu, ona će nam se otvarati toliko puta koliko imamo dana i možda je to onaj test književnosti, da ona može biti toliko univerzalna da u nama uvijek otvara neka druga vrata, da nam donese nešto novo.
Sjećam se prvih kontakata s mnogim knjigama: Ako jedne zimske noći neki putnik Itala Calvina, živo se sjećam i Arundathi Roy, Kunderine Šale, sjećam se prvog dodira s poezijom Pabla Nerude. Ono što me oduševilo u zadnje vrijeme jest Fizika tuge Georga Gospodinova, i način na koji ona rastvara našu prošlost, našu sposobnost suosjećanja s drugima. Što se tiče poezije, Anne Carson mi je zadnja velika ljubav strane poezije, a Sarah Kane novootkrivena dramska ljubav. Mogla bih ovu listu ispisivati u nedogled, ali mislim da je za sve bitno da se u tekstu osjeti neka energija koju pisac prenosti, njegove emocije. Šuplje knjige su kao šuplji ljudi, ne potraju dugo niti nas dobiju. Pa čitajte i Anu Brnardić, Marka Pogačara, Olju Savičević Ivančević, Darka Cvijetića, čitajte Gordanu Benić, Andrianu Škuncu, čitajte Vesnu Parun, Vesnu Krmpotić, Slavka Mihalića.
 
                                                                                         Od početka sam bivala tiho tijelo opstanka (Iskaz o oprezu)
 
Tvoje pjesme – pogotovo one obuhvaćene pojmovima „teorem“ i „hipoteze“ – nose mitsku ili biblijsku dimenziju sveznanja. Takve se pozicije obično povezuju s godinama skupljanog životnog iskustva ili, da ostanemo u sferi mitskog, s figurom mudrog starca. Osjećaš li i ti tu napetost između sebe kao autorice i lirskoga subjekta? Je li to dio dvojnosti o kojima smo govorile?
 
Mislim da dvojnost uvijek postoji. Oduvijek imam taj teret osjećaja nekih godina koje zapravo nemam ali to je tako otkako razvijam svijest o svijetu, uvijek mi se činilo da sam starija nego sam bila. Iako, potpuno suprotno tome, dok gledam sebe koja će uskoro trideset, uvijek mi se čini da je preda mnom ona djevojčica od petnaest godina koja se zaljubljuje u sve mogućnosti života, prijatelja, knjiga, poezija, ljubavi. Možda je i to nekakav blagoslov. Ne znam tko je moj lirski subjekt jer sam u svakom trenutku stara osoba zatočena u osobi jednog tek zaljubljenog djeteta. A to znači da za svijet imam uvijek širom otvorene oči.

Monika Herceg: Vrijeme prije jezika issuu