Kolektivni bijeg iz Alcatraza: borba za svjetlo!
Potok i kloaka
Već četvrtu godinu Knjižnica Marije Jurić Zagorke na Krvavom mostu predstavlja ciklus izložbi mladih likovnih umjetnika. Nažalost, ovo je možda i posljednja godina ciklusa. Razlog tome je odluka nadležnih službi da se ugostiteljsko turistički interesi stave ispred kulturnih. Konkretno: gubitkom velikih prozora s pogledom na Tkalčićevu ulicu, koji su sad pokriveni tendama kavane, rastvorenima 24 sata tijekom cijele godine, Knjižnica Marije Jurić Zagorke izgubila je dvije trećine svoga izlagačkoga prostora. Slike izložene prema Tkalčićevoj ulici zajedno su, s galerijom ULUPUH-a preko puta, predstavljale malu oazu kulture u terasama zagušenoj pješačkoj zoni. Ponuda bezbrojnih kavana, gotovo identičnog banalnog uređenja s identičnom banalnom glazbom jasno pokazuje prema kamo se Hrvatska i Zagreb kreću: nipošto prema nekakvoj zapadnoj civilizaciji za kojom uzdišu mandarini po visokim institucijama i katedrama, nego prema svjetonazorima osiromašene provincije što smo zapravo vjerojatno oduvijek i bili, ali smo dosad to više ili manje uspiješno skrivali. Brza i laka zarada i atrakcija jedini su ideali koji su nam preostali.
Ipak, možda je tu na djelovanju suptilan genius loci. Tkalčićeva ulica, nekoć zvana Potok, prema potoku Medvešćaku koji je kroz nju tekao, bila je poznata po prostituciji, koja se odvijala u Kožarskoj, paralelnoj ulici od koje su danas ostali samo tragovi, kao i po smradu, jer je Medvešćak građanima Zagreba služio kao otvorena kanalizacija kojom je plutala nečist iz obližnje kožare i iz njihovih noćnih posuda, zbog čega je njegovo korito premješteno, a potom i posve stavljeno pod zemlju, dok su paralelno s time bordeli nestali iz rascjepkane Kožarske. Ali čini se da kroz najdeblje slojeve šminke habsburških historicističkih fasada izbija neoprano lice našega provincijskoga gradića.
Neka onda tome tako i bude. Potrudili smo se održati iluziju kulture dokle smo mogli. Možda je sam naziv lokacije legendarnog okršaja Gradeca i Kaptola znak koji ne treba zanemariti. Most uvijek spaja i razdvaja, te priziva nove sukobe i pomirenja. Ime ove ulice, odnosno bivšeg mosta, podsjeća da je sav razvoj došao kroz nasilje i sukobljavanja, da je današnji svijet sa svim dobrim i lošim stranama plod niza takvih krvavih srazova, kao i na to da njihova sinteza odnosno rezultat ne može biti po volji svima i kako predstavlja tek temelj za nove antiteze i nove sukobe. To je dijalektika koju je Andrić usporedio s tijekom rijeke u svom romanu o jednom puno slavnijem mostu na Drini: ona vječno teče, a vječno je ista. S druge strane prizvat ću i Eliota (a posredno i Hinduse) i njegova Četiri kvarteta: "Rijeka je u nama, more oko nas", dakle svi naši životi, nemirni i puni zavoja i sprudova poput korita rijeka, nevažni su naspram smirujućeg totaliteta postojanja u koji se slijevaju.
S obzirom na to, na prvi pogled rezignacija to jest odustajanje od bilo kakve borbe za cilj koji smatramo važnim (a u ovom je slučaju to prezentacija umjetnosti) djeluje kao privlačna opcija, jer svršetak je svega ionako isti. Ali prihvaćamo li (a prihvaćamo u potpunosti) vječnu promjenu kao osnovu svega što postoji u društvu i prirodi, potrebno je osvijestiti da smo mi njezin važan dio, odnosno jedna od brojnih silnica, u neprestanom međusobnom sukobu, koje usmjeravaju tijek rijeke. Jer mi nismo tek tijelo koje pluta rijekom. Mi jesmo rijeka.
Ipak, možda je tu na djelovanju suptilan genius loci. Tkalčićeva ulica, nekoć zvana Potok, prema potoku Medvešćaku koji je kroz nju tekao, bila je poznata po prostituciji, koja se odvijala u Kožarskoj, paralelnoj ulici od koje su danas ostali samo tragovi, kao i po smradu, jer je Medvešćak građanima Zagreba služio kao otvorena kanalizacija kojom je plutala nečist iz obližnje kožare i iz njihovih noćnih posuda, zbog čega je njegovo korito premješteno, a potom i posve stavljeno pod zemlju, dok su paralelno s time bordeli nestali iz rascjepkane Kožarske. Ali čini se da kroz najdeblje slojeve šminke habsburških historicističkih fasada izbija neoprano lice našega provincijskoga gradića.
Neka onda tome tako i bude. Potrudili smo se održati iluziju kulture dokle smo mogli. Možda je sam naziv lokacije legendarnog okršaja Gradeca i Kaptola znak koji ne treba zanemariti. Most uvijek spaja i razdvaja, te priziva nove sukobe i pomirenja. Ime ove ulice, odnosno bivšeg mosta, podsjeća da je sav razvoj došao kroz nasilje i sukobljavanja, da je današnji svijet sa svim dobrim i lošim stranama plod niza takvih krvavih srazova, kao i na to da njihova sinteza odnosno rezultat ne može biti po volji svima i kako predstavlja tek temelj za nove antiteze i nove sukobe. To je dijalektika koju je Andrić usporedio s tijekom rijeke u svom romanu o jednom puno slavnijem mostu na Drini: ona vječno teče, a vječno je ista. S druge strane prizvat ću i Eliota (a posredno i Hinduse) i njegova Četiri kvarteta: "Rijeka je u nama, more oko nas", dakle svi naši životi, nemirni i puni zavoja i sprudova poput korita rijeka, nevažni su naspram smirujućeg totaliteta postojanja u koji se slijevaju.
S obzirom na to, na prvi pogled rezignacija to jest odustajanje od bilo kakve borbe za cilj koji smatramo važnim (a u ovom je slučaju to prezentacija umjetnosti) djeluje kao privlačna opcija, jer svršetak je svega ionako isti. Ali prihvaćamo li (a prihvaćamo u potpunosti) vječnu promjenu kao osnovu svega što postoji u društvu i prirodi, potrebno je osvijestiti da smo mi njezin važan dio, odnosno jedna od brojnih silnica, u neprestanom međusobnom sukobu, koje usmjeravaju tijek rijeke. Jer mi nismo tek tijelo koje pluta rijekom. Mi jesmo rijeka.
Feđa Gavrilović
Mladi likovni umjetnici, predgovor kataloga, 2017.
Mladi likovni umjetnici, predgovor kataloga, 2017.
Izložba vitraja Kolektivni bijeg iz Alcatraza: borba za svjetlo! koju potpisuje kolektiv Zagorke uz mentorstvo akademskog slikara Ratka Janjića Joba može se pogledati do 14. ožujka 2018.