Londonski ugovor 1915. - borba za Jadran
U srpnju 1914. načelnik Glavnog stožera talijanske vojske Luigi Cadorna započeo je pripreme za rat protiv Francuske, sukladno članstvu Italije u Savezu središnjih sila s Njemačkom i Austro-Ugarskom Monarhijom. U skladu s uvjetima tog sporazuma, Italija je imala jedino obvezu braniti svoje saveznike, ako je jedan od njih napadnut. Talijanski premijer Antonio Salandra smatrao je Austro-Ugarski ultimatum Srbiji krajem tog mjeseca činom agresije, izjavljujući da je Italija slobodna od obveza u Savezu i službeno neutralna. U prvoj godini rata, obje strane Središnje sile i Antanta pokušale su regrutirati neutralne zemlje, Italiju, Bugarsku, Rumunjsku i Grčku, da se pridruže u ratu na njihovoj strani. Italija, više od bilo koje druge zemlje, imala je jasno zacrtan ratni cilj: osvajanje što većeg teritorija i tako dobiti status velike sile.Zemljopisni položaj Italije, omeđene s tri strane morem i tako iznimno podložne pritisku nadmoćne britanske mornarice, diktirao je naklonost prema Antanti. Štoviše, između Italije i Austro-Ugarske Monarhije postojalo je otvoreno rivalstvo, jer su Talijani, da bi postigli ujedinjenje Italije oslobodili Lombardiju i Veneciju austrijske vlasti. Njemačka je Italiji u zamjenu za njihov ulazak u rat ponudila regiju Trentino (tada pod vlašću Austro-Ugarske Monarhije). Iako je Austro-Ugarska pristala ustupiti Trentino u ožujku 1915., vojni neuspjesi protiv Rusije omogućili su Italiji bolju pregovaračku poziciju s članicama Antante.
Članice Antante ponudile su mnogo značajnije teritorijalne dobitke u cilju pridobivanja za ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije, Trentino, Južni Tirol, Trst, Goricu, Gradišku, dio Koruške i jugozapadnu Kranjsku, te velike teritorijalne ustupke na račun povijesnih hrvatskih pokrajina: Istra, otoci Cres i Lošinj, a u sjevernoj Dalmaciji područje od Lisarice i Tribnja na sjever do rta Ploča (između Šibenika i Splita) sa Šibenikom i Zadrom, te područja u zaleđu tih gradova. Italiji su obećani i svi dalmatinski otoci od Premude do Mljeta, južnu Albaniju te pravo da u međunarodnoj politici zastupa buduću albansku muslimansku državnu tvorevinu s izlazom na more u Draču. Italiji je priznata i aneksija Libije koja je pod talijanskom okupacijom bila od 1912. Pri podjeli Male Azije Italija je trebala dobiti i dijelove Osmanskog Carstva u jugozapadnoj Turskoj. Londonski sporazum (Londonski ugovor, Londonski tajni ugovor), potpisan je u tajnosti između sila Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije) i Italije 26. travnja 1915.
Držeći se svog dijela dogovora, Italija je objavila rat Austro-Ugarskoj, ali ne i Njemačkoj 23. svibnja 1915. No, Antanta je bila suočena s teškim zadatkom ispunjavanja svog dijela obveza. Još jednim tajnim sporazumom, potpisanim 20. ožujka, Rusiji je obećana kontrola Carigrada i Dardanela. Oba ugovora ovisila su o pobjedi sila Antante na Galipolju. Napad mornarice na Dardanele 18. ožujka je propao; a kopnena invazija na Galipolje, započeta dan prije potpisivanja ugovora u Londonu, propast će zbog jakog otpora turskih snaga.
Rusija, Francuska i Velika Britanija nastojale su na svoju stranu privući dotad neutralnu Bugarsku, a ne ugroziti tek sklopljeni savez s Italijom i zadovoljiti Srbiju, pa su Bugarskoj ponudili Makedoniju, a Srbija je za kompenzaciju trebala dobiti Bosnu i Hercegovinu i dio hrvatskog teritorija. Prema informacijama koje je Frano Supilo dobio za boravka u britanskom Foreign Officeu, Srbiji je ponuđena južna Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Srijem, dio Bačke i Slavonija sve do Pakraca te vjerojatno i pomoć saveznika u pitanju ujedinjenja Srbije s Hrvatskom. Supilo je tako mogao procijeniti namjere Srbije i saveznika, jer je već u travnju 1915, kad je boravio u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova u Petrogradu, saznao i za Londonski sporazum te o tome izvijestio Jugoslavenski odbor. Nakon otkrivanja sadržaja sporazuma, došlo je do žestokog otpora hrvatskog i slovenskog naroda, što je onemogućilo njegovo provođenje u cijelosti nakon završetka rata. Ipak, talijanska vojska već je u studenom 1918. okupirala Pulu, Rijeku i sve kvarnerske otoke, Zadar, Šibenik, Vis, Hvar, Korčulu, Mljet, Lastovo i druge dalmatinske otoke (osim Brača i Šolte) te sjeverni dio Dalmacije, uključujući i Knin.