Maja Vugec: Zaprešićki pȃs
Zaprešićki pȃs dio je ženske narodne nošnje zaprešićkog kraja koja se sastoji od rubače, fertuna, rubca, kraluša, bodeca i čizama ili visokih cipela. Tkanje zaprešićkih nošnji jedno je od najkompliciranijih tkanja i ima posebne „mustre“ specifične baš za zaprešićki kraj.
Zaprešićki pȃs je živopisan, izvezen raznobojnim koncem na crvenoj čoji, s našivenim industrijskim zlatnim trakama. Svaki do sada nađeni primjerak jedinstven je i poseban s raznolikim cvjetnim i geometrijskim motivima koji se ponavljaju njegovom dužinom, a mogli bismo ih smjestiti u razdoblje zadnje četvrtine 19. stoljeća i njegova prijelaza u 20. stoljeće.
Još jedan živopisan detalj na nošnji je i bodec, brošić izrađen od šarenih staklenih perli nanizanih na žicu s metalnim oštrim pločicama na završetcima. Služio je ne samo kao ukras, već i kao svojevrsna obrana djevojkama koje su ga na poklon dobivale od svoje starije braće, očeva ili kume.
MOJA POTRAGA ZA ZAPREŠIĆKIM PȂSOM
Od malena gledam narodnu nošnju moja drage bake koja, uz fertun i črleni rubac, ima i prekrasni, izvezeni pȃs, star preko 150 let - izblijedio, ispucan, pohaban, no još uvijek šaren i živopisan – kao da priča neku staru priču… Baka kaže da su se pȃsi nosili, a ja sam si mislila: „Pronaći ću ja sigurno još koji!“ No, lakše je to bilo pomisliti nego provesti u djelo jer za pȃse gotovo nitko ne zna, a malo tko ih ima.
Nakon bezuspješne potrage kod privatnih osoba, u Muzeju Brdovec i Etnografskom muzeju, 2006. godine igrom slučaja u vlasništvo moje obitelji došla je jedna stara zaprešićka nošnja s fertunom i prekrasnim izvezenim pȃsom, vrlo sličnim onome s bakine nošnje. Boje konca bile su drugačije, no mustra je bila jako, jako slična. Bio je to kamenčić koji je pokrenuo cijelu priču oko rekonstrukcije zaprešićkog pȃsa. Uz pomoć moje drage prijateljice Lidije Almer krenula sam u rekonstrukciju i izradu novih pȃsa prema ovim dvama koje sam imala. Trebalo je misliti na svaki detalj kako bi pȃsi bili što vjerniji originalima – od boje konca do odabira zlatnih traka koje su na njih našite.
Nedugo nakon toga u razgovoru s gospođom Nadom Martinko, čija je pokojna svekrva Jelica Martinko (rođ. Kalamir) bila veliki zaljubljenik u narodnu baštinu i koja je sakupljala narodne nošnje i ruho našega kraja, doznajem, na moje oduševljenje, da imaju i nekoliko zaprešićkih pȃsa u svojoj privatnoj kolekciji. Tada sam uvidjela koliko je veliko blago taj mali dio naše zaprešićke nošnje i koliko je svaki pȃs bio poseban i drugačiji.
U potragu za pȃsima uključili su se i djelatnici Etnografskog muzeja i u ljeto 2007. godine u jednoj ladici pronašli crveni, izvezeni pȃs brdovečke nošnje koji je davne 1905. prikupljen sa zbirkom narodnog ruha zagrebačkog industrijalca i kolekcionara Salamona Bergera. Suradnja se nastavila te su sve rekonstrukcije popraćene budnim i stručnim okom muzejske savjetnice Ivanke Ivkanec koja je prepoznala tradicijsku vrijednost zaprešićkog pȃsa i uloženi trud u njegovu revitalizaciju.
Zaprešićki pȃs uskoro postaje neizostavan dio nošnje na nastupima Folklorne sekcije KUD-a „Ban Josip Jelačić“ iz Zaprešića čiji se članovi uključuju u rad Etno radionice i sudjeluju u izradi pȃsa. Upotpunjenje bogatstva zaprešićke nošnje ljepotom pȃsa prepoznato je i od strane stručnih žirija na smotrama folklora te dobivamo pohvale za njihovu revitalizaciju.
Do sada je pronađeno 11 izvezenih primjeraka zaprešićkog pȃsa te su za njih 9 napravljene vjerne rekonstrukcije. Neki primjerci izrađeni su u više varijanti jer, igrajući se bojama konca i industrijskim trakama, pokušavamo što vjernije dočarati njihov izvorni izgled, bogatstvo i ljepotu. I dalje se s vremena na vrijeme „pojavi“ još koji zaboravljeni primjerak zaprešićkog pȃsa u nekoj ladici staroga ormara gdje je čekao da bude pronađen, a mene veseli što to nije kraj ove vesele i šarene priče o zaprešićkim pȃsima.
Maja Vugec
BIOGRAFIJA
Maja Vugec rođena je 1973. godine u Koprivnici, a od 1990. godine živi u Zaprešiću. Sretno je udana i majka troje djece. Radi u Zagrebačkoj banci, no njezina kreativna strana vodi je u razna umjetnička amaterska ostvarenja (tkanje na tkalačkom stanu, izrada nakita, heklanih čipki, štrikanih odjevnih predmeta, šivanje dječjih nošnji, izrada igračaka i ukrasnih predmeta, torti, kolača, zimnice...), a naročito u očuvanje, izradu i sakupljanje tradicijskog narodnog ruha. U tome joj na razne načine pomažu svi članovi obitelji te bliski prijatelji.
Od malih nogu uz baku Jelenu Šoštarić (rođ. Orsag) gaji osobitu ljubav prema narodnoj baštini, a posebno prema nošnji zaprešićko-brdovečkog kraja. Uz nju uči šivati, vesti, heklati, štrikati i voditi brigu o nošnjama. Od 2006. godine počinje sa sakupljanjem, dokumentiranjem i izradom rekonstrukcija zaprešićkih pȃsa te ih 2009. godine u Pučkom otvorenom učilištu u Zaprešiću prvi put predstavlja na izložbi narodnih nošnji zaprešićkog kraja.
Od 2012. godine obnaša funkciju predsjednice Kulturno–umjetničkog društva „Ban Josip Jelačić“ Zaprešić gdje od 2005. godine vodi Dječju folklornu sekciju te od 2007. godine Etno radionicu u kojoj se izrađuju dijelovi nošnji i nakit za potrebe scenskih nastupa. Dugi niz godina aktivna je članica Folklorne sekcije i Mješovitog pjevačkog zbora s kojima ostvaruje brojne uspjehe na smotrama i nastupima u zemlji i inozemstvu. Osobito je ponosna što je KUD „Ban Josip Jelačić“ Zaprešić 2016. godine proslavio 95 godina svog djelovanja te dobio Javno priznanje Grada Zaprešića i Plaketu Zagrebačke županije za iznimne doprinose u kulturi.