Nadija Mustapić: 2 i 2

Instalacija 13.11.2017. - 25.11.2017. Knjižnica Silvija Strahimira Kranjčevića Početak događanja: 19 sati Galerija Prozori Nadija Mustapić
Rad 2 i 2 Nadije Mustapić dvokanalna je prostorna video instalacija koja u interaktivnom postavu kao sastavni element koristi građu knjižnice, odnosno predlaže gledateljima selekciju klasičnih distopijskih romana na čitanje. Autorica promišlja oprečna značenja metafore 2+2=4, odnosno 2+2=5, njezine realizacije u književnosti i implikacije u društvu.




„2+2=4 stoji za neupitnu matematičku činjenicu i simbol je očite istine.  2+2=5 je očita ne-činjenica, ne-istina.
Slažemo li se i oko metafora?
Uzmemo li da 2+2=5 simbolički predstavlja sve moguće vrijednosti zbroja 2 i 2 osim matematičke istine 2+2=4, tada se 2+2=5 i 2+2=4 kao dvije oprečne metafore međusobno afirmiraju suprotstavljanjem svojih vrijednosti i značenja.
Ako 2+2=4 simbolizira perfektnu i objektivnu istinu prirodnih zakona, tada ponekad 2+2=5 postaje i metaforom za pravo pojedinca na pogrešku, na savršenu nepreciznost, imperfekciju i proces računanja u kojem gubici ili viškovi ne vrijede onoliko koliko vrijedi samo pravo na pogrešku.
Ponekad je 2+2=5 metafora za iskustveni paradoks i vrijedi upravo onda kada ono nešto što znamo da ima smisla nije logično rješenje, a ono što nije logično, jest upravo jedino 'mjesto smisla’ za pojedinca.
No pokušaj metaforu 2+2=5 podruštviti i učiniti opće prihvaćenom normom kao što to jest 2+2=4. Tada će 2+2=5 postat će dogma, poredak nerijetko ojačan mehanizmima kontrole društva koji zahtjeva neupitno vjerovanje da su 2 i 2 uistinu 5, jer ako svi vjeruju u 2+2=5, time 2+2=5 postaje istinom. Pojedincima tada inzistiranje da 2 i 2 jesu 4 simbolizira individualni otpor i slobodu da se odupru nametnutoj ideologiji.
Međutim, što se dešava kada u ime sustava baziranog na 2+2=4 poduzimamo sve korake slijedeći pravila 2+2=4, no ona ipak ne vode racionalnom ishodu ili rješenju jer ono više u društvu nije ničim ni dano, jer su pod 2+2=4 podvaljene ‘alternativne činjenice’ kao neupitne istine, jer se takvo društvo više ne može trpjeti, ne zato što ga se ne može voljeti, već zato što je u njemu nemoguće snaći se, jer inzistiranje na očitoj istini potvrđuje njeno nepostojanje?
Postaje li otklon od takvog sustava uporište i pogon za uspostavljanje individualnih vrijednosti?  Koja od dvije metafore tada postaje utočištem?“ (Nadija Mustapić)
 
 
 
 
Nadija Mustapić (1976.) vizualna je umjetnica. Prostornim video instalacijama istražuje višedimenzionalne odnose prostora , njegove subjektivnosti i političnosti. Njen pristup bazira se na audio-vizualnom dokumentarizmu kojim apstrahira, fragmentira i gradi nelinearne narative, proširujući pritom definiciju dokumentarizma. Uvodi elemente fikcije kako bi kod gledatelja potakla neočekivane promjene u percepciji mjesta i vremena.  Izlagala je na preko 35 samostalnih (Hippolyte Gallery, Helsinki, MMSU Rijeka, Cecile R. Hunt, St.Louis, MKC Split, Dom HDLU Zagreb..) i preko 50 skupnih izložbi i festivala (Si:n Festival o video art & performance Ramallah,  Faulconer Gallery Grinnell, TH-T nagrada Zagreb, Directors Lounge Berlin, Instants Video Marseilles,  Contemporary Art Ruhr Media Art Fair Essen..) u Hrvatskoj i inozemstvu. Njena umjetnička praksa uključuje i kolaboracije. Od 2012. surađuje s Tonijem Meštrovićem na većim video/audio instalacijama za galerijske ili javne prostore. Također, od 2005. članica je u umjetničkog kolektiva The Moving Crew (www.themovingcrew.org).
Nadija Mustapić dobitnica je više stipendija i nagrada (Saari Residency/ Konnen Foundation, Headlands Center for the Arts Artist-in-Residence, Capital City Arts Initiative Visiting Artist Residency, Scuola Internazionale di Grafica Assistantship, Peggy Guggenheim Museum Internship). Diplomski studij završava 1999. godine na Odsjeku likovnih umjetnosti pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. Poslijediplomske studije (MA 2004., MFA-Terminal Degree, cum laude 2005.) završava na Sveučilištu u Iowi. Od 2006. živi i radi u Rijeci kao izvanredna profesorica na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.


Projekt je  sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba