Često se nazivi ćilim, sag i tepih smatraju istoznačnicama. Svima njima prekrivaju se podovi, no razlikuje se njihova tekstura, način izrade, a djelomično i namjena. Najpoznatiji su i najcjenjeniji podni prostirači orijentalni ćilimi. Njihova tisućama godina duga povijest poznata je tek djelomično i to uglavnom iz pisanih i slikovnih izvora. Zbog biorazgradivosti materijala od kojih su izrađeni, očuvani su tek fragmenti ćilima.

Prvim tkalcima ćilima smatraju se pripadnici nomadskih plemena srednje Azije. Raspolagali su potrebnim materijalom za izradu ćilima, ovčjom vunom i kozjom dlakom, a zbog oštrih, dugih i hladnih zima imali su i potrebu za prostiračima i pokrivačima. Ćilimi su imali i estetsku funkciju, uljepšavali su životni prostor, a dobar i bogato dekoriran ćilim oduvijek je bio i stvar prestiža jer je oslikavao bogatstvo i moć njegovog vlasnika.

Osnovne tehnike izrade orijentalnih ćilima su klječanje i uzlanje turskim i perzijskim uzlom (čvorom). Ovisno o tehnici tkanja dobivaju se ćilimi glatke površine ili sagovi vlasaste površine. Uzorci, motivi i boje na orijentalnim ćilimima nemaju isključivo dekorativnu svrhu. Sve na ćilimu ima svoj smisao, kao i simboličku i vjersku ulogu.