Stihotron - Marija Andrijašević

Projekt 13.08.2018. - 03.09.2018. Knjižnica Sesvete Stihotron
Stihotron je prijestolje stiha, odnosno središnje izložbeno mjesto u Knjižnici Sesvete, tj. u Republici stiha (koja je svečano proglašena 20. travnja 2017. na 10. Sesvetskom pjesničkom maratonu),  
na kojemu  se smjenjuju stihovi najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika.

Trideset peta predsjedateljica 
Republike stiha
od 13. kolovoza do 3. rujna 2018. godine
je suvremena hrvatska pjesnikinja Marija Andrijašević.


Marija Andrijašević rođena 1984. u Splitu. Apsolventica je komparativne književnosti i etnologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagradu Goran za mlade pjesnike dobila je 2007. za rukopis “Davide, svašta su mi radili”.
 Objavljivala je u časopisu pjesničke prakse „Poezija“, riječkom časopisu za kulturu „Re“, časopisu za književnost "Quorum", megazinu „04 megazine za hakiranje stvarnosti“ te virtualnom časopisu za književnost „Knjigomat“.
Poezija joj je uključena u antologije suvremenog pjesništva (I u nebo i u niks, Hrvatska mlada lirika), kao i u knjizi Voci di donne della ex Jugoslavia. Povremeno prevodi suvremenu američku poeziju za Treći program hrvatskog radija, a njena su djela prevođena na slovenski, talijanski, ukrajinski, engleski, poljski.  Kako sama kaže živi i radi kao šetačica svog psa Saleta u Zagrebu. Trenutno radi u Kulturi promjene Studentskog centra kao community managerica.

O svome radu:
Previše sam ne disciplinirana da bih taj odnos s njom nazvala radom, više smo jedna drugoj zid u kojeg treba udarit da bi tijelo napuklo i počelo pisat.“


Izložbu možete pogledati i u digitalnom obliku!

 
TI I JA SMO DALEKO OD OVOG SVIJETA I TO ĆE NAS UNIŠTITI 
OZBILJNIJE OD HIROŠIME I NAGASAKIJA
 
rođeni smo da gledamo u ponor.
sutra ćemo napraviti sve što smo zamislili danas.
danas i prekosutra sve što zamislimo sutra.
ne moram ti ni reći da je to isto ono od jučer i isto ono od danas.
smiješni smo koliko smo mladi. godine nas čine klaunovima.
naši nosovi su crveni od hladnoće, a naša velika usta su nam genetski dana.
a da pojedeš nešto? izgledaš loše. možda i očajno. jedi. izgledaš kao gene wilder.
crnokosi gene wilder.
volim što smo ovakvi kakvi smo. s tri briketa u rukama iznad otvorene vatre.
moja teta baca upaljače u grotlo zažarene peći i sluša male detonacije na svom ognjištu.
meni nije hladno, ja bih samo htjela ne biti klaun danas.
htjela bih se ne smijati.
skupljenih ramena, nasuprot tebi, očekivati poljubac i dobiti ga baš kako sam zamislila.
htjela bih u taj novčanik koji nemam sabrati sva ova nedostajanja tebe i platiti njima još jednu
rundu ljudima koje ne znam i koji ne znaju mene.
koji i ne postoje.
što si htjela reći? ne razumijem o čemu pričaš. pojasni. pojasni. pojasni.
htjela bih biti sretna kao onaj dan kad sam pobjegla iz škole u drugom osnovne.
olakšanje ti treba?
kao kad sam četiri puta zaredom polagala statistiku  i bolila me neka stvar kako će proći. i hoću
li proći.
kao kad sam prijetila profesorici povijesti u onoj priči koja je neslavno završila.
kao kad sam osjećala da me ništa neće dotaknuti ako ja ne dozvolim drugačije.
ti bi htjela biti dijete?
ma koje dijete?! ne budimo otrcani. kad smo bili djeca, bili smo glupi. nismo bili sretni.
nekakav kompromis?
kompromis? od njih se ukopamo duboko u zemlju. pa kad se zaželimo površine, imamo noge
robota. hodamo teško i bez želja. ne želim postati cinik ako slučaj nije odredio tako.
nemoj me riječima pretvarati u ono što nisam.
nemoj me dozivati mislima.
gledajmo filmove, držimo se za ruke, nemoj se sramiti onog što osjećaš.
kao kiša u kosi crnkinje.
predivan si.
zabrazdila si.

Pogledajte još: 

 Program je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba