U svojoj knjizi :Tekst, tijelo, trauma - ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti, Andrea Zlatar piše: Raznolikost i raznovrsnost diskurzivnog polja suvremene hrvatske ženske književnosti i poetičke  je i kvalitativne prirode. S jedne strane, radi se o svojevrsnom fenomenu " demokratizacije pisanja ", širenju polja pisanja iz tradicijski ograničene elitne književnosti prema autobiografskim, publicističkim i esejističkim oblicima - što smatram pozitivnim bez obzira na pojedinačne estetske dosege ili kvalitativne padove. S druge strane, poetička " osamljenost " hrvatskih književnica danas, njihova nepripadnost grupi, poetici, stilu čini se da ojačava njihovu individualnu literarnu snagu: svaka od njih bori se ponaosob za vlastiti poetički izričaj.