Svevremensko biće

Mladost postaje starost, to je smjer u kojemu sve teče.

Oni su nekada davno bili tamo gdje smo mi sada. Mi nikada nismo bili tu gdje su sada oni. Oni znaju nešto što mi još ne znamo, nešto što ćemo mi tek doznati. Današnje društvo ne pokazuje nikakav interes za to znanje. Živi u vječnoj mladosti koja se smjenjuje u bjesomučnom ritmu, sa svakom novom generacijom. Ne pokazuje nikakvu svijest o tome da svi putujemo u istom smjeru, o tome da život radi krug, da čovjek živi u četiri godišnja doba kao i priroda - djetinjstvo, mladost, zrelost i starost.

Uz imperativ mladosti koji nam se svakodnevno nameće kao jedini oblik ljepote kroz razne medije, postali smo inertni na sve ono što je zbiljsko i što nosi duboku poruku unutar sebe – zrelost. Nastojeći izbrisati boru interveniranjem u fotografiju, plastičnom kirurgijom ili, jednostavno, iskrivljenim gledanjem na životna doba, zapravo brišemo ono najiskrenije iz nas – naše iskustvo, osjećaj i mudrost. Negiranjem starosti negiramo i život sȃm po sebi, jer imperativ mladosti neprestano zaboravlja da je upravo starost neizbježan dio ovog našeg ionako kratkog zemaljskog puta. Starost kao ona koju vječno promatramo izvan sebe samih nadajući se da upravo nas neće zaskočiti, ona koja nas s prijekorom svakodnevno promatra iz ogledala i najavljuje neminovnost. Izoliranjem i redukcijom starosti stvara se osjećaj umjetnoga, vječno novoga društva koje ništa ne ostavlja za sobom te se, kao u uelbekovskoj ideji, nakon određenog broja produktivnih godina uspavljujemo u nadi da nećemo narušiti sliku vječno zategnutog i plastičnog čovjeka.

Ovom izložbom razbijamo tu plastičnu misao koja nas pritišće iz svih smjerova te odajemo čast borama i mreškanjima tijela nastalih s godinama; svaka bora priča svoju priču duboko i neskriveno. Oda je to nama samima, sadašnjima i budućima, te mali vizualni trag u vremenu koji će promatraču ponuditi mnogo više od pukog portreta. Na ovim licima nije samo jedno doba, nego sva, jer čovjek svoje lice nosi kroz cijelo to uzburkano putovanje koje se zove život.

Starost nije bolest koja se događa nekome drugome. Starost nosimo u sebi od začeća i ona čeka svoje ostvarenje.

Stari čovjek svevremensko je biće koje zna tajnu.

Mirta Jurilj

 

IVANA O MARTINI – Ona misli da se svijet može i treba mijenjati, pa uz nju mogu i ja u to povjerovati. Umjetnost cijeni više od većine ljudi koje poznajem, a fotografiju voli čak više nego ja!

MARTINA O IVANI – Svestrana umjetnica koja hrabro krči puteve kojima hoda i od koje uvijek naučim nešto zanimljivo i

novo o sebi i svijetu. Volim način na koji odiše slobodom i neuhvatljivošću, te joj pomalo zavidim na tome.

 

FOTOGRAFIJE

1. Ankica Kostelić, rođ. 1937.

2. Mile Radošević, rođ. 1932.

3. Đuja Radošević, rođ. 1932.

3. Proko Vujičić, rođ. 1926.

4. Milica Zagorac, rođ.1933.

5. Ivana Rumek, rođ. 1926.

6. Ivan Horvat, rođ.1938.

7. Zdenka Lechner, rođ.1918.

8. Milka Kovačić, rođ.1919.

9. Vlasta Nikšić, rođ.1934.

10. Mira Chiabudini, rođ.1928.

11. Mira Car, rođ. 1936.

12. Bernarda Bjelajac, rođ. 1931.

13. Lidija Šišeta, rođ. 1928.

14. Miroslava Ivočić, rođ. 1938.

15. Borislav Augustinović, rođ. 1945.

16. Mirica Horvatin, rođ. 1928.

17. Marija Vuković, rođ. 1931.