Teatar u slici

Izložba 06.11.2017. - 04.12.2017. Knjižnica Marije Jurić Zagorke
"Katarinu Radošević Galić upoznala sam prije desetak godina radeći na postavljanju velike retrospektivne izložbe o stotinu godina hrvatske scenografije i kostimografije, a u tom je povijesnom hodu njezin kostimografski opus predstavljao suvremenu fazu hrvatske kostimografije novoga tisućljeća.
Profesionalnu kostimografsku karijeru Katarina Radošević Galić započela je sredinom devedesetih godina, kada i njezine kolegice Barbara Bourek, Martina Karla Franić ili Iva Marija Bitanga, nakon završetka Škole za primijenjenu umjetnost i Tekstilno tehnološkoga fakulteta te doškolovanja u Beču. Isprva je, kao i većina hrvatskih kostimografija, radila kao asistentica istaknutih kostimografa kao što su Ika Škomrlj, Dijana Kosec Bourek, Zlatko Bourek ili Danica Dedijer, da bi prvu samostalnu predstavu ostvarila krajem devedesetih u zagrebačkom Teatru ITD. Bila je to predstava prema tekstu mladog hrvatskog dramatičara Mislava Brumeca Otmica u režiji Jasminka Balenovića. Od tada pa do danas nanizala je nekoliko desetaka kostimografija – njih šezdesetak – u kazalištima diljem Hrvatske, ne samo u Zagrebu već i u Splitu, Rijeci, Puli, Osijeku. Pritom se posebice istaknula u nekoliko dramskih predstava u režiji Zlatka Svibena – istaknula bih rafinirane stilske kostime za osječkoga Cyrana te povijesne, ali karakterno i ugođajno sugestivne kostime za Unterstadt prema romanu Ivane Šojat Kuči. Posebnu stavku u njezinom radu, međutim, čine kostimi za plesne predstave modernijega predznaka, ponajprije one realizirane u suradnji s koreografom Stašom Zurovcem, kako na hrvatskim pozornicama (Dance macabre, Volite li Brahmsa, Cirkus primitif balet, Daphnis i Cloe, Marquezomanija, Diskretni šarm buržoazije, Romeo i Julija, Proces), tako i u susjednim zemljama – Tko to tamo peva u Srbiji i Voycek u Sloveniji. Osebujan kostimografski rukopis za plesne predstave u kojima do punoga izražaja dolazi i njezin smisao za suigru ljudskoga tijela u pokretu i kostima koji taj pokret dodatno naglašava i produbljuje (velikim dijelom baziran i na njezinoj vlastitoj plesnoj edukaciji u Školi za ritmiku i balet) i njezina sklonost eksperimentiranju i kazališnoj preobrazbi materijala od kojih je kostim izrađen, tek je, dakako, jedna od specifičnosti kojima se istaknula na području suvremene hrvatske kostimografije. Posebno su vrijedna pozornosti i njezina višegodišnja istraživanja mogućnosti kazališnoga kostima u izvankazališnom, izložbenom okruženju, najčešće u suradnji s kostimografkinjom Ivanom Bakal, primjerice u trilogiji Kazalište odbačenih predmeta (2011.), Iskosa krojeno (2012.) i Iskosa gledano ‒ kazalište objekta (2014.) te u recentnoj izložbi Nesvakidašnje kazalište (2016.). Na spomenutim izložbama autorice su zajednički istraživale prirodu kostima načinjenih od upotrijebljenih ili odbačenih predmeta, proces oblikovanja kostima te odnose slikarstva, kostimografije, lutkarstva i suvremene umjetnosti kroz tzv. teatar objekta, u obliku izložbi i multimedijalnih projekata. Naposljetku, ono što Katarinu Radošević Galić također izdvaja od nekih suvremenih kostimografa je način na koji oblikuje kostime na svojim kostimogafskim skicama koje zbog svoje naglašene slikarske komponente često imaju vrijednost samostalnih likovnih djela, što se zorno može vidjeti i na ovoj izložbi. Ipak, iz teatrološke perspektive, ali i iz perspektive kazališta za koje su u prvome redu mišljenje i rađene, riječ je o ponajprije kostimografskim skicama koje su ujedno i minuciozne studije karaktera. Ono što se na njima uočava jest, osim izražene likovnosti, u prvome redu sugestivan prikaz dramaturgije svakog pojedinog lika te skupine likova i njihovih odnosa u cjelini. Naime, proces kostimografskoga rada Katarine Radošević Galić, nakon čitanja teksta, započinje od crteža olovkom, i to crteža očiju a onda i lica lika, dakle od profiliranja duhovne i tjelesne fizionomije lika, koji potom odijeva svoju odjeću, odnosu kazališni kostim. Zanimljivo je pritom što, za razliku od većine kostimografa s čijim sam se radom dosad imala prilike susresti – izuzev Ike Škomrlj, koja je za Katarinu Radošević Galić u profesionalnom smislu i svojevrsna duhovna majka i mentorica – na skicama rijetko vidimo samo jedan lik već uglavnom više njih, ili više inačica jednoga lika kao proces poniranja u nj, njegovoga razotkrivanja ili ljuštenja njegovih slojeva, odnosno skupni prizor ili pak kostimografsku razradu cijeloga prizora: skica priča priču ne samo o kostimu ili jednom liku i njegovom duhovnom profilu, nego i o njegovim odnosima s drugim akterima dramskoga zbivanja, te fizičkim i mentalnim prostorom u kojem egzistira i koji ga oblikuje. Otuda i specifična pozadina njezinih skica, bilo da su to tekstualni citati iz djela, bilo da su to elementi sredine iz koje lik potiče. Dodatno su bogatstvo na njezinim skicama i kolažni isječci sa starih fotografija, odnosno iz različitih tiskovina koji s njezinim crtežima stupaju u dijalog kao komentar, predložak, objašnjenje, motivacija ili cilj.
Ova je izložba usredotočena na skice, dakle nema ni realiziranih kostima ni fotografija s predstava pa je proces rada na kostimima ovdje zaustavljen na pola puta: u punom se smislu kazališni kostim nakon ideje na skici i provedbe u krojačnici ostvaruje tek na sceni, u predstavi, na tijelu izvođača i u suigri sa svim ostalim komponentama izvedbe, poput scene, svjetla, izgovorene riječi ili glazbe. Za kraj stoga ostavimo želju da se s kostimografskim radovima Katarine Radošević Galić što češće susrećemo tamo gdje im je jedino pravo mjesto – na kazališnoj pozornici."
Martina Petranović

 

O autorici:

Katarina Radošević Galić rođena je 25. svibnja 1973. u Zagrebu. Završila je Osnovnu školu za balet i ritmiku, Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, odjel arhitekture. Za vrijeme srednje škole pohađala je satove u ZKM-u kod Zvjezdane Ladike, gdje je i zavoljela teatar. Završila je fakultet TTF i nakon toga počela raditi kao asistent i suradnik brojnim kostimografima. Nakon 1996. započinje samostalnu karijeru. Sudjelovala je u brojnim grupnim izložbama, te imala pet samostalnih izložbi. Dobitnica je nagrade Assiteja za najbolju kostimografiju predstave Kako je Tonkica kupovala kruh. Ljubiteljica je slikarstva i svaki projekt započinje slikama. Jednu godinu boravila je u Beču kod prof. Hundertwassera, ali ipak se vraća u Zagreb. Napravila je 60 samostalnih kostimografija. Surađuje sa kazalištem slijepih i slabovidnih „Novi život“. Održava radionice za djecu. Sudjelovala je na „Novigradskom proljeću“ 2016. i 2017. kao voditelj kostimografske radionice. Izdvaja neke od nagrađivanih predstava: Beograd, predstava Ko to tamo peva, u Hrvatskoj Unterstadt, Cyrano de Bergerac, Cirkus primitif balet, Jučer sam se sjetio plave… Ujedno sudjeluje na 31. i 52. zagrebačkom salonu. Članica je ULUPUH-a i HZSU-a. Živi u Zagrebu.