Tko tu koga gleda?

Vedran Braun je Zagrepčanin rođen 1959. na Sušaku u Rijeci. Završio je V. gimnaziju i diplomirao 1984. na Fakultetu stro­jarstva i brodogradnje, nakon čega se s velikim entuzijazmom zaposlio u Institutu Rade Končar. Naš vedri (nomen est omen!), energični i angažirani prijatelj Vedi neočekivano je izmješten iz Zagreba kad je njegov - inače uspješan odjel - za Božić 1990. raspušten, a 25 sposobnih inženjera dobilo otkaz - pa se svi oni brzo snalaze raseljavajući se po cijelom svijetu. Vedran od veljače 1991. živi u Švicarskoj gdje mu se pridružuje i njegova velika ljubav, brown eyed girl Stanka Sanja Braun. lako je poznat zaljubljenik u skijanje pa se Švicarska činila nekim dobrim odabirom, Vedijev je sportski duh uz Stankin pedagoški krenuo u neočekivanom smjeru. I tu počinje njihova podvodna priča o čaroliji gledanja! Vedi-i-Stanka (to se u našem društvu podrazumijeva kao jedna riječ) dugo su tražili sport kojem bi se mogli posvetiti jednakom i zajedničkom strašću. Okidač je bio prvi izlet na Maldive 1999. što je bila velika Stankina želja. Vedran je nekako pristao i na masku i disalicu, po­gledao dolje i - nije izlazio dva tjedna! Sljedeće su go­dine završili tečaj ronjenja i tu su se našli. Kao i u želji da to novootkriveno doživljeno čudo prenesu, podijele s drugima. Naučili su dobro roniti; srećom, pojavili su se dostupni digitalni fotoaparati; nabavili su literaturu. Razradili su taktiku: zaranja se nakon teoretske i stručne pripreme, "tako da si upoznat s reljefom prostora, sezonom, I otprilike znaš gdje se što i kada pojavljuje ili obitava", pa postoji element traženja, ali uvijek i iznenađenja. Stanka s vodičem ide naprijed i povećalom istražuje motive, i kad vide ili naslute nešto zanimljivo, pozovu Vedija s fotićem. I često bi tek nakon ciljanog uvećanja makro fotografije otkrili kome su to zaronili u goste; tko ih je pažljivo pratio pogledom dok su oni znatiželjno klizili kroz podvodni svemir. Nije riječ samo o sportu, ni radoznalosti biologa, otkrivanju bića začudnih oblika i boja, nego postupno, tijekom godina, "počneš drugačije razmišljati; naučiš poštivati pravila života; i onda osjećaš dužnost upozoriti i druge. To, u moru, neka je vrsta tjelesnog razgovora. Svaka životinjica te prvo upozori da si blizu 'ruba'. Mala hobotnica kad se naljuti dobije ljubičaste prstene. Ribica Nemo kucka te po maski kad si preblizu njegovog terena. Pas čekićar živi u jatima koja se u zoru dižu prema površini, i strašno je plašljiv. A ti nastojiš prići što bliže... Roni se i po noći, ali pliće - jer se vidi ono što se ne vidi po danu. Neke se vrste hrane po noći... More je strašno zagađeno, treba ga čuvati i paziti; srećom, taj svijet je ipak robusniji nego si zamišljamo, u par godina se regenerira, no to ne smije biti izgovor za nepažnju, nego upravo suprotno, poticaj za još veću pažnju."
Pitala sam ih koji je to osjećaj tonuća u veliko plavetnilo: "Tiho je. Što si mirniji, što se manje 'trudiš', to bolje roniš. Jedino što se čuje jest disanje - mjehurići koji izlaze; uz disanje reguliraš ravnotežu, mir... Uvijek je to iščekivanje, uzbuđenje pred nepoznatim, fascinacija bojom, oblikom, rijetkom pojavom, bez obzira na to je li sitni račić ili velika manta. Pod morem se možeš i oznojiti! U vodi si a gubiš vodu... To je druga dimenzija, vani si težak kao 'Marsovac', natovaren si bocom, imaš prsluk s olovom, masku i peraje, kameru i kućište (i2-ak kila) a onda uroniš lagan kao ribica; lijep osjećaj bestežinskog stanja! To je jako ozbiljan posao. Uron ovisi o strujama, valovima. Moraš se izregulirati, prilagoditi, prepustiti... Koliko god da si sam u tome, i odgovoran si za sebe i krivi potez te može koštati života, ne osjećaš se usamljeno... Tako bi trebao izgledati životinjski vrt!"
I sada, 20 godina (i 7 fotoaparata!) kasnije pred nama je mali ali zadivljujući izbor pogleda iz podmorja. Geografski trokut Filipini - Indonezija - Papua Nova Gvineja - prostor je najbogatiji životom, i stoga je većina zabilježenih stanovnika iz tih područja. Ipak, hrvatske boje brani jedan prekrasni mali puž iz Lumbarde, na Korčuli - gdje smo početkom kolovoza, s pogle­dom u plavo, i vodili ovaj prigodni razgovor.

Maja Đurinović