Walter Benjamin – filozofija u egzilu

Slučajno ili ne većina se Benjaminovog opusa bavi filozofijskim analizama umjetnosti – što fenomenom umjetničkog djela općenito (Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije), što pojedinim autorskim opusima (djelom Franza Kafke, Bertolda Brechta, Charlesa Baudelaira, itd.). U tim je radovima Benjamin dospio do samog temelja položaja umjetnosti moderne konstatirajući da u razdoblju kasnoga kapitalizma umjetnost gubi svoju auru autentičnosti i da reprodukcijski moment tehnike čini umjetnost tek dijelom estetske industrije.

Neposredne posljedice takvog stanja stvari je estetizacija zbilje s jedne strane i Benjaminov zahtjev za politizacijom umjetnosti kao filozofijska reakcija na tu činjenicu. U tom je okviru najbolji primjer za njegovu
estetiku epski teatar Bertolda Brechta  s cjelokupnom poetikom teatralnosti o očuđenja (v–efekt).

Benjamin je filozof fragmenta, zato njegovim opusom dominiraju kratke forme, bez neke cjelovitije ili opsežnije knjige. Iza njega su ostali eseji koji kao da su filozofijski pandan krhotina razbijenog zrcala moderne umjetnosti, iz kojih kao kakav moderni feniks treba uzletjeti neka nova umjetnost – u djelu Waltera Benjamina tek naznačena ili još bolje naslućena. Zato je njegovo djelo toliko zanimljivo i danas, svim istraživačima suvremene filozofije ali i zbilje, s onu stranu akademskih kanona ili shema, kojima se Benjaminov opus iz temelja opire. Zato je ne samo njegova nesretna sudbina – sudbina egzilanta, nego je i njegova filozofija – filozofija egzila, bijega iz porobljene duhovne domovine.

Bibliografiju Benjaminovih radova, kao i radova o njegovom djelu možemo pronaći u našem mrežnom katalogu.