Zeleno, što volim zeleno...

Izložba 18.05.2016. - 01.07.2016. Čitaonica Kustošija Nives Borčić
Fotografiranje, to je za Nives ponajprije akt izražavanja same sebe, svojih čuvstava, a motiv samo povod uzbuđenja. Nastala u takvom stanju slika je trenutačna tvorba, proces selektivno kratkog trajanja. Njen interes ne usmjeruje se na realističku deskripciju, na raščlambu dubine i prostornosti, no ipak, svojstveno realističkoj opservaciji, daje nam sliku svojih emocija, svog temperamenta, svoj subjektivni svijet, daleko od spekulativnih namjera. Zadovoljava se time da gotovo slikarski realizira određenu prirodnu pojavnost, promatra je iz gotovo prizemnog aspekta, sa samog tla, u njenoj jednostavnosti i u svakodnevnom viđenju, u njenoj ljepoti.
 
Čovjeka doista ne nalazimo osobno u ovim fotografijama, ili je jedva raspoznatljiv u reljefu, ali svi njeni motivi jesu ljudska mjesta. U njenom pejzažu odmah raspoznajemo bliskost autorice i motiva, oblik iskrenog druženja čovjeka i prirode koje ni u jednom trenutku ne može biti dovedeno u sumnju.
Fotografski rukopis, ostaje pri tom živ i poletan, u htijenju sažimanja, u njegovoj cjelini, u jedinstvu i uzajamnoj svezi njegovih dijelova, nikad se ne izvrgava rasplinutosti, uvijek zadržava gustoću i strukturalnost tkiva, posebno za optičko jedinstvo slike. Zeleno daje potrebnu atmosferu, koju izmjenom objektiva njen pristup i njeno viđenje pejzaža vodi do punog učinka, oslikavajući pejzažnu viziju, njen pristup i njeno viđenje određenih motiva u njemu. Za njene pejzaže mogli bismo reći da i nisu samo motivom vezani, u smislu deskripcije, koliko su obilježja njena odnosa prema prirodi, u osnovi emocionalno vezana.
 
Nije slučajno da je Nives nazvala ciklus svojih fotografija „Zeleno, volim zeleno“ kojim ukazuje na moguću vezu s pjesništvom Frederica Garcia Lorce, jer unutar širokog polja njegovog pjesništva postoji snažno osjećajno pozivanje, prožimanje čovjeka i prirode u njihovom osnovnom zanosu.
Vjerujem toj fotografiji jer nas snažno podsjeća na potisnute izvorne veze s okolišem, jer se opire urbanoj ugušenosti i tjeskobnoj otuđenosti vremena u kojem živimo, prizivajući nas samima sebi i vlastitoj osobnosti koju prečesto svodimo samo na puko i otrcano neiskreno razotkrivanje.
 
Zdenko Kuzmić, prof