Kao i posvuda u zapadnoeuropskim gradovima, prve se kazališne predstave u Zagrebu, ovisno o sadržaju odnosno vrsti, izvode ili u crkvi, ili pak na trgovima.
Prekid s brojnim provizornim rješenjima obilježava kazališna dvorana adaptirana u plemićkoj palači čiji je vlasnik nakon obitelji Kulmer - Pejačević bio grof Antun Amadé de Várkony, veliki župan zagrebački, po čijem se prezimenu ovo kazalište i naziva. Nalazilo se u zgradi današnjeg Hrvatskog prirodoslovnog muzeja (Demetrova 1), a imalo je već sva obilježja javnog teatra - ulaznice, cedulje i dr.
U tom teatru nastupaju isključivo njemački glumci, koji 1832. i 1833. izvode i nekoliko predstava na hrvatskom kajkavskom jeziku.
Godine 1833. dobio je zagrebački veletržac i posjednik Kristofor Stanković glavni zgoditak bečke lutrije u iznosu od 30 000 dukata, te je odlučio tim novcem podići kazališnu zgradu kao privatnu investiciju. Gradski magistrat darovao mu je zemljište na Markovu trgu (ugao današnje Ćirilometodske i Freudenreichove ulice), pa je kamen temeljac za novo kazalište, koje će sve do 1851. biti u privatnom posjedu, položen u ljeto 1833. godine. Otvorenje je bilo 4. listopada 1834., a u toj zgradi sve do 1840. nastupaju isključivo njemačke družine. No 10. lipnja 1840. izvedbom Kukuljevićeve "junačke igre" "Juran i Sofija ili Turci kod Siska" u interpretaciji Domorodnoga teatralnog društva, na pozornici ovoga kazališta započinje svoju djelatnost Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, najstarija naša scenska ustanova.





U travnju 1880. godine, nova kazališna uprava, na čelu s hrvatskim književnikom i saborskim zastupnikom Marijanom Derenčinom, započinje odlučnu akciju za provedbu i ostvarenje dotadašnjih napora u smislu realizacije zamisli o podizanju suvremenije i tehnički bolje opremljene kazališne zgrade u Zagrebu. U siječnju 1881. godine Derenčin podnosi vladi iscrpnu predstavku o potrebi prešnoga pristupa svim pitanjima izgradnje nove kazališne zgrade, posebice se zalažući za skupljanje potrebnih novčanih sredstava u obliku općenacionalne dragovoljne akcije. Pritom je tiskao i poznati proglas hrvatskome narodu, u kojemu ga uvjerava kako treba izdvojiti tek neznatna sredstva - valja, naime, naći samo 10 000 domoljuba koji će davati svaki mjesec po trideset novčića tijekom pet godina - i novo će kazalište biti izgrađeno!
Imenovani su odbor i povjerenici u brojnim hrvatskim gradovima, ali i izvan Hrvatske. Počele su se priređivati dobrotvorne zabave, plesovi i koncerti, prodavati umjetnički izrađeni suveniri - sve u svrhu namicanja sredstava za izgradnju novoga kazališta.

Od bečkih arhitekata Helmera i Fellnera, već poznatih po izgradnji brojnih kazališta u europskim gradovima, Derenčin je ubrzo naručio i nacrte za novu zgradu.
U lipnju 1881. godine Hrvatski sabor donosi Zakon o građenju novoga zemaljskog kazališta u Zagrebu, koji car Franjo Josip I. potvrđuje 31. listopada iste godine.
11. veljače 1894. imenovan je za intendanta hrvatskoga kazališta Stjepan Miletić. Bez obzira na rasprave koje nisu jenjavale, vlada je u travnju raspisala jeftimbe za izvedbene radove brojnih struka, a poslove su uglavnom dobile zagrebačke tvrtke i obrtnici, te je 22.   svibnja 1894. više od dvije stotine radnika započelo s radovima.
Također je prihvaćena zamisao Stjepana Miletića da svečani zastor za novo kazalište izradi Vlaho Bukovac. Zastor je danas poznat pod imenom Hrvatski preporod, premda mu je pravi naziv Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti.


               

    
Simboločnim udarcem ceremonijalnim srebrnim čekićem kipara Roberta Frangeša Mihanovića po posljednjem ugrađenom kamenu na stupiću balustrade pročelja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, austrijski car Franjo Josip I. pred brojnim je okupljenim općinstvom, uzvanicima i gostima, 14. listopada 1895. godine, proglasio dovršenom izgradnju nove zgrade Narodnoga hrvatskog zemaljskog kazališta, djelo poznatih bečkih arhitekata Hermanna Helmera i Ferdinanda Fellnera.

 

 
Svečana prva predstava u novoj zgradi održana je nakon otvorenja 14. listopada 1895. godine. Najprije je izveden alegorijski "scenski prolog" u tri slike Slava umjetnosti Stjepana Miletića uz glazbu Ivana Zajca, a na kraju večeri otpjevana je posljednja slika Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski, uz glasoviti zbor U boj, u boj!

      

16. listopada, još za vrijeme boravka cara Franje Josipa I. u Zagrebu, hrvatski su sveučilištarci, a među njima i Stjepan Radić i Vladimir Vidrić, na Trgu bana Josipa Jelačića spalili mađarsku zastavu.


   
 
Po svome značaju, nova zagrebačka kazališna zgrada igrala je bitnu ulogu u brojnim  desetljećima hrvatskoga kulturnog i političkog života.