Hrvatski književnik, književni povjesničar i prevoditelj Slavko Ježić rodio se 17.veljače 1985. u Dubravi kraj Čazme. U Beču je studirao romanistiku i slavistiku te doktorirao tezom o književnom djelu Frana Krste Frankopana (1916.). Od 1917. do 1929. godine radio je kao gimnazijski profesor, a bio je i ravnatelj nakladničkog poduzeća Minerva i urednik Minervinih izdanja. Od 1938.-1939. bio je intendant Hrvatskog narodnog kazališta. 
Nadstojnik je Odsjeka za književnost i umjetnost Ministarstva narodne prosvjete 1941.–43. te redoviti profesor francuske književnosti na Visokoj pedagoškoj školi, potom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu do kraja 1945., a od  1946. godine na Višoj pedagoškoj školi u Splitu.
Autor je prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti  - Hrvatska književnost od početka do danas: 1100–1941. Zagreb : Naklada A. Velzek, 1944.).  Osobito se bavio razdobljem ilirizma. Pisao je pjesme i novele, a objavio je i jedan roman. Prevodio je s više jezika na hrvatski, za potrebe kazališta prevodio je Molièrea i Shakespearea,  ali je prevodio i hrvatske pisce na njemački i francuski. Surađivao je u brojnim novinama i časopisima.
Uredio je kritička izdanja Augusta Šenoe, Vjenceslava Novaka, Frana Krste Frankapana, Vatroslava Jagića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Stanka Vraza, Mirka Bogovića, Antuna Nemčića, Ivana Mažuranića, Matije Mažuranića, Dimitrije Demetra i dr.  Računamo ih kao prva moderna kritička izdanja hrvatskih novijih pisaca. Priredio je i nekoliko antologija (Ilirska antologija, Zagreb, 1934., Hrvatski putopisci, 1955., i dr.). Bio je jedan od utemeljitelja hrvatskog PEN- kluba.
 Umro je 1969. godine u Stubičkim Toplicama.