O nama

Kamenita vrata

Kamenita su vrata dio obrambenog sustava grada podignutog još u 13. stoljeću. Jedina su od vrata koja još i danas postoje. Prvobitan im izgled nije poznat osim što se zna da su bila građena od kamena.
Najstariji dokument kojim se može približno odrediti izgled vrata potječe iz šesnaestog stoljeća na kojem se u zidinama Gradeca točno razabiru Kamenita vrata: bila je to otvorena zgrada bez krova, sa sjeveroistočnom kulom i mostom preko obrambenog jarka. Zgrada je pokrivena krovom 1555. godine. Mnogi dokumenti iz 16. stoljeća svjedoče o brizi grada za uzdržavanje vrata.
U 17. i 18. stoljeću Kamenita su vrata četiri puta stradavala od požara: 1645., 1674., 1706. i 1731. godine. Za ovog posljednjeg nastala je i legenda po kojoj je u požaru ostala sačuvana jedino slika Svete Marije s djetetom. Autor i vrijeme nastanka slike su nepoznati ali su stručnjaci mišljenja da je slika vrijedno djelo domaćeg autora. Slika se danas nalazi na oltaru u Kamenitim vratima i poznata je pod nazivom Majka Božja Kamenita.

1841. godine prvi se puta govori o rušenju Kamenitih vrata "s razloga usrećivanja grada većim ukrasom i zbog pružanja tražene udobnosti i sigurnosti javnosti koja ovuda neprekidno prolazi …". Napravljen je i preliminarni ugovor između predstavnika grada i trgovca Daniela Jakšića, susjeda Kamenitih vrata o njihovom rušenju. Projekte za nova vrata izradili su Felbinger (prijedlog nije sačuvan) i Kappner koji je vrata zamislio u klasicističkom stilu ujedinjujući funkcije prometnog prolaza, trgovačkog objekta i kapelice. Na sreću, do sklapanja ugovora i realizacije nekog od predloženih projekata nije došlo.
Tridesetak godina kasnije ponovno se aktualizira ideja o rušenju vrata, ali u "Viencu" 1875. Isidor Kršnjavi se suprotstavlja toj ideji riječima: "Ne rušimo starine! … Kupole, vrata, tornjevi gradski i crkveni najprikladnije su sredstva lijepu profiliranju gradova …".
Gradski magistrat ipak u proračun za 1878. godine predviđa 2500 forinti za rušenje vrata. Ovaj put reagiraju građani Zagreba i podnose magistratu molbu da se vrata ne ruše iz "…sliedećih razloga:
a) kamenita su vrata uz stolnu crkvu i uz crkvu sv. Marka jedini znamenitiji graditeljski spomenik našega grada, koji nas kao živi svjedok sjeća na nekadašnje živovanje i na nekadanju municipalnu slobodu Griča grada, predšastnika današnjem Zagrebu… Drugdje se svagdje nastojavaju ovakvi povjestni spomenici ne samo netaknuti sačuvati, nego se oni i svojoj nekadanjoj prvobitnoj formi povraćaju, da pučanstvu tim življe dozivlju u pamet njegovu prošlost. …"
Početkom 20. stoljeća ponovno se aktualizira ideja o rušenju vrata. No, prevlada utilitarističko rješenje i ovaj se izuzetan povijesni objekt privodi novoj funkciji. Na prijedlog Družbe "Braće hrvatskog zmaja" u Kamenitim su vratima osnovane tri značajne ustanove: Gradska knjižnica, Historijski arhiv Zagreba i Muzej grada Zagreba.

U ovoj staroj kuli Kamenitih vrata, koja je poput zmaja ognjenoga čuvala viekove starodavni naš Grič od domaćih i tudjih neprijatelja, otvara se kao novo gniezdo kulture i obrazovanja "Knjižnica slobodnog i kraljevskog grada Zagreba" čednim doduše načinom, ali srcima punim nada, da će biti na korist gradu Zagrebu i čitavomu narodu hrvatskome.
Otvorenjem ove knjižnice ostvaruje se davna i prieka potreba novovieke kulture, u život se dovodi želja, da nam priestolnica Hrvata ne ostane za ostalim naprednim gradovima staroga i novoga svieta. …
… Kad je nastupio sadanji gradski načelnik gospodin Milan Amruš na svoju načelničku stolicu u svom programu spomenuo je želju, da se osnuje gradska biblioteka. Stvar se je stala gradskim poglavarstvom proučavati, ali nikako nije htiela napried radi mnogih potežkoća sve, dok se nije "Družba braće hrvatskoga zmaja" odlučila na to i ponudila gradu, da će preuzeti bezplatno uredjenje i upravu biblioteke.
Hvala gradskom načelniku, zastupstvu i poglavarstvu, koji su družbi u svemu išli na ruku danas je želja dugih godina izpunjena. …
Knjižnica kraljevskog i slobodnog grada Zagreba smještena je do daljnje odredbe u kuli kamenitih vrata i ona je slobodna, javna, moderna biblioteka, osnovana i uredjena za sve slojeve pučanstva grada Zagreba. Svaki stanovnik, koji je navršio 15 godina (bilo ženskog ili mužkog spola) smije bezplatno rabiti knjige iz gradske knjižnice, bilo u čitaonici, bilo kod kuće.
Mi, koji smo tu knjižnicu velikim marom i ljubavlju gledali u zamisli, porodu, reko bih povojima, znamo vrlo dobro, da je još vrlo daleko od idealnog cilja, koji smo si postavili. Čedna je i skromna.
Ali Bože daj, da joj slavno poglavarstvo i zastupstvo grada sačuva ljubav! Bože daj, da nadje i dobije velikih dobrotvora i zaštitnika i ona će vremenom postati, ako i ne ono, što su velikom stilu američke javne slobodne knjižnice, a ono bar svjetionik kulture u tmini neznanja, zaklon mnogomu vrieme boli i tuge, čvrsta kula ne s kamenim već s zlatnim vratima, koja vode u vrt obrazovanja.



Novinarski dom

Ideja o gradnji Novinarskog doma, kako piše u "Novinaru" od 25. svibnja 1927. godine, ponikla je na jednoj konferenciji zagrebačkih novinara održanoj u proljeće 1925. godine. Konferencija se održavala u prostorijama Društva Hrvatskih Književnika u Gundulićevoj ulici. Na konferenciji je bilo prisutno desetak novinara lošijeg imovinskog stanja i tada je nastala zamisao o gradnji vlastite kuće. No mnogi su bili skeptični jer se nije vjerovalo da bi se mogla namaknuti dovoljno velika sredstva za taj pothvat. Preokret je nastao onoga dana kada je Ministarstvo Šuma i Ruda odgovorilo pozitivno na molbu zagrebačkih novinara početkom 1926. godine i dodijelilo drveta u vrijednosti od 1.000.000 dinara. Dobiveno je drvo povoljno unovčeno, a utržak stavljen u banku.

25. travnja 1926. godine osnovana je posebna zaklada koja je imala voditi sve poslove u vezi s domom. Zakladnica, koja je tom prilikom prihvaćena, predvidjela je izgradnju reprezentativne zgrade, u koju će se okupiti sve novinarske institucije i u kojoj će stanovi biti dodijeljivani u prvom redu novinarima. Zakladom su upravljali tri člana zagrebačke sekcije novinara te jedan član zagrebačkog gradskog zastupstva i jedan delegat pravničkog društva. U nju su kao prvi članovi ušli dr. Milivoj Dežman kao predsjednik sekcije, Toni Schlegl i Ivan Perišić kao podpredsjednici, dr. Stjepan Srkulj ispred Gradske općine i dr. Ivo Politeo od Pravničkog Društva.
Istodobno, od Gradske općine je zatraženo da se dodijeli besplatno gradilište na Trgu 29. listopada 1918. godine.
O toj se molbi raspravljalo 4. travnja 1927. godine na sjednici gradskog zastupstva. Prva molba razmatrana je godinu dana ranije, ali kako nije bila u skladu s urbanističkim uvjetima, odbijena je (po projektu zgrada bi bila četverokatnica i nije bila u skladu s okolnim zgradama),
Promijenjen nacrt predvidio je da prednji dio zgrade, tj. onaj do Wilsonovog trga ima formu paviljona. U tom je dijelu planirana kavana i društvena dvorana, dok zgrada prema Vukotinovićevoj ulici ima formu trokatnice. Autor projekta bio je Bruno Bauer.
Ova osnova prihvaćena je od svih gradskih foruma, a izabran je i odbor od 8 članova s arhitektom V. Heinzelom na čelu koji je morao prihvatiti definitivan nacrt zgrade te provjeriti sve uvjete za gradnju - ima li dovoljno sredstava za gradnju, odrediti vrijeme početka i završetka gradnje, pratiti natječaje, rad poduzetnika i sl…
Svečano otkapanje temelja počelo je 16. srpnja 1928. godine. U prosincu gradnja je došla do krova, pa je za Božić održan prvi zajednički susret novinara u vlastitoj kući.
Nakon toga gradnja je radi pomanjkanja sredstava u dva navrata prekidana, ali je zajmovima u proljeće 1930. godine dovršena.
Kavana i restauracija te Bijela dvorana na prvom katu dovršene su i otvorene tek polovinom srpnja 1930.
Krajem 1930. godine cijela je zgrada iznajmljena. U njoj je stanovalo i pet novinarskih obitelji. U domu su prostori iznajmljeni prvenstveno kulturnim i intelektualnim organizacijama kao što su Francuski institut, Društvo Prijatelja Velike Britanije, Društvo Hrvatskih Književnika, Zajednica Slovenskih Društava. U domu su i zagrebačka sekcija Novinarskog udruženja, Novinarska Zadruga, redakcija "Novinara" i "Bijela dvorana" koja se iznajmljivala za različite priredbe i donosila lijepe prihode.
U izvještaju za 1930. godinu stoji i ovo:
"Novinarski Dom je danas činjenica. Solidno izgrađen i s lijepim osiguranim prihodom pruža on novinarima mogućnost, da si iz njega tečajem vremena stvore onu materijalnu bazu na kojoj će se moći uspješno riješiti svi vitalni problemi novinara."



Starčevićev dom

27. travnja 1892. godine održana je skupština Stranke prava u Rijeci. Najveću pozornost skupštinara izazvao je književnik i podpredsjednik kluba stranke Eugen Kumičić ovim riječima: "… u živoj nam je uspomeni kolikim je oduševljenjem i stotinama brzojavnih pozdrava bio naš "STARI" pozdravljen iz svih hrvatskih krajeva, kad je navršio šezdesetu godinu svoga života. … pa onda ono golemo slavljenje Stranke prava, prigodom prošlogodišnje gospodarske izložbe, kad su nagrnula čitava hodočašća iz svih hrvatskih krajeva u Zagreb, i kad su ti, nazovimo ih "hrvatski hodočasnici", smatrali svojom prvom i svetom dužnošću da pozdrave Antu Starčevića… …Ali naš "Stari" nije mogao da primi te poklonike u svom stanu, ako se uopće mogu nazvati stanom one dvije neugledne dvorišne sobice, u kojima naš "Stari", naš velikan boravi svoje dane…".

Dr. Josip Frank je podržao prijedlog i predložio zaključak da se u Zagrebu prinosima stranke podigne palača koja će u svakom pogledu biti dostojan dom prvaku stranke i Ocu Domovine. Za tu će se svrhu izdati proglas hrvatskom narodu.
Prvi prinos za kamen temeljac položen je 8. svibnja 1892. godine. U četiri slijedeće godine bilo je 3.878 pojedinačnih i skupnih priloga u ukupnom iznosu od 104.471 kruna. Krajem listopada 1895. vlasti su zabranile sakupljanje novaca u tu svrhu.
Za gradilište je plaćeno 23.000 kruna.
Na natječaj za projekt doma pristigla su tri rada: Ćirila M. Ivekovića iz Sarajeva, Gjure Carneluttija te Lea Hönigsberga i Julija Deutscha. Kruno Waidmann poslao je dvije varijante rješenja izvan natječaja.
Natječajna porota zaključila je da radovi ne odgovaraju "u natječaju iztaknutom programu". Najboljim je ocijenjen projekt Lea Hönigsberga i Julija Deutscha u "monumentalnom slogu talijanske renaissance"., i njima je povjeren izvedbeni projekt doma - koji je napravljen do 20. lipnja 1894. godine.
Dom je završen 17. srpnja 1895. i predan Anti Starčeviću.
Prostor:
2.160 m2
400 m2 Odjel za djecu i mladež
Fond: 434.516 sv. knjiga
Nabavlja se 239 naslova periodike
Članovi: 22.806
Posudba: 267.950 jedinica građe
Podaci: izvještaj 2015.
 
  U sve prostore Gradske knjižnice, Starčevićev trg 6, omogućen je pristup osobama s posebnim potrebama u invalidskim kolicima. Pristup nije moguć u Odjel za djecu i mladež s mediotekom, Starčevićev trg 4.
  Polazna autobusna stanica Glavni kolodvor za linije: 108 Savski most, 218 Savica - Borje, 219 Sloboština, 220 Dugave, 221 Travno,  268 Velika Gorica, 295 Sajam Jakuševac, 320 Petrovina, 311 Lijevi Štefanki, 313  Vukomerec, 330 Velika Gorica
  Tramvajska stanica Glavni kolodvor - tramvajske linije br. 2, 4, 6, 9 i 13
  Taksi stajališta: Starčevićev trg, Tomislavov trg
P Javna garaža: Importanne centar
Parkiranje moguće u okolnim ulicama uz naplatu
  Glavni željeznički kolodvor - međugradske i lokalne linije