Povijest knjižnice

KAKO JE JEDNA (NARODNA) KNJIŽNICA DOBILA IME
(65. godina Knjižnice Tina Ujevića)


Nakon godina putovanja i povlačenja „od nemila do nedraga“, Tin se davne 1946. g. skrasio na svojoj posljednjoj ovozemaljskoj adresi: Selska cesta 116 c, u blizini ondašnje Knjižnice V. rajona. Danas Tin i trešnjevačka knjižnica stanuju pod istim krovom, nedaleko tramvajima koji još uvijek voze do Selske.

“Dolazim s Trešnjevke .Idem na Trešnjevku.
Radujte se meni, iskri, malom sijevku.
Ujutro, u podne, na veče, po noći:
Uz drndanje kola, uz kolnu popijevku ...“ 
(Tramvajem do Selske)


Hrvatsku je književnost  neizmjerno darovao i obogatio antologijskim stihovima (više od 37 000), pjesničkim prozama, feljtonima, putopisima, prijevodima, a za života mu je uzvraćeno „iglom i dračem u srcu“.Ostao je vječno žedan kamen kraj studenca. Kao izraziti individualac i gordi buntovnik, nikada se nije slagao s većinom i pravio kompromise, niti je bio u stanju priklanjati se vjetrovima vremena kako su puhali. Poezija i umjetnost bile su jedine svetinje kojima se klanjao predanošću svećenika i istinskog umjetnika riječi. Zato je i danas, 120 godina od njegova rođenja, u isto vrijeme naš suvremenik i klasik. Iz vremena u kojem je sramotno suđen i osuđen na šutnju i glad, datira jedan stih u kojem kaže:

Neću spomenika ja što hodah bos
Nego ako mi zahvalna zajednica digne spomenik,
Moj avetinjski lik podići će se noću iz groba

Iznad ulaza u trešnjevačku knjižnicu Tina Ujevića,na njenom kamenom pročelju, plemenit Tinov lik (rad kipara Stipe Sikirice),  dočekuje sve štovatelje knjige. Stoji tako neokrnjen već dvadeset godina, pa smo skloniji  prije se pronaći u pjesnikovom Pobratimstvu lica u svemiru, nego u ovoj pjesničkoj prijetnji „zahvalnoj zajednici“. Čini se da se nismo ogriješili, i da je knjižnica pravo mjesto pjesniku koji je toliko držao do dostojanstva knjige. S visoka tako gleda Tin djecu kad dođu po prvu lektiru, umirovljenike koji se u knjižnicu dođu grijati uz novine, namrgođene intelektualce, studente što vječno ispijaju kave, domaćice u potrazi za ljubavnim romanima, čudake koji se voze s kraja na kraj grada, jer, najdraže im je u Tinu, pjesnike u potrazi za njegovim zbirkama:

„o vasiono! Ja živim i umirem u svijema;
Ja bezimeno ustrajem u braći

“RADNIČKO PREDGRAĐE „POD ČREŠNJOM“

Selska cesta je dugačka zagrebačka ulica, koja počinje na križanju Ilice i Sv. Duha, da bi nastavila preko cijele Trešnjevke, razdvajajući Srednjake od Knežije, prošla kroz Horvate i na kraju završila kod Save i Savske ceste. Selska cesta službeno je dobila naziv 1905. godine, jer je nekada povezivala južna zagrebačka sela s Ilicom, glavnom gradskom prometnicom i ulicom. Ostalo joj je ime cesta, koja je suvremeno uređena za Univerzijadu 1987., kad su izgrađeni podvožnjaci ispod željezničke pruge i autoceste za Ljubljanu. Da je Selska cesta zaista povezivala gradska sela, potvrđuje i podatak o Srednjacima kroz koje cesta prolazi. Srednjaci se, naime, spominju prvi put 1766. godine kao ruralno područje od  samo nekoliko kuća, dok se kao lokalitet već u 17. stoljeću spominje naselje »Pod črešnjom«, pa je od toga nastalo ime - Trešnjevka.
Snažan industrijski razvoj poslije Drugog svjetskog rata pretvara Trešnjevku u četvrt radničkih nastambi, kućeraka i spavaonica među kukuruzima, suncokretima i trešnjama. Tin se očito dobro osjeća među „malim ljudima“:

„Zadovoljstvo : naći usred grada selo,
natisnuta kola, i radost jadnika;
dernjavu mačaka i kolo veselo,
i dva i tri dimnjaka, sijaset radnika,
i pasje koncerte usred tajca noći...“
(Tramvajem do Selske)


U razdoblju od 1945. do 1952. ovo područje, zajedno s najvećim dijelom prostora današnje gradske četvrti Trešnjevka-jug, čini V. rajon grada Zagreba, kojim upravlja Narodni Odbor. Narodni su odbori u svojim rajonima formirali prve knjižne fondove i čitaonice novine, pa se na Trešnjevci, te 1947. stvara preteča onoga što danas zovemo mrežom Knjižnica grada Zagreba. Otvara se čitaonica novina i časopisa u Tratinskoj (Končarevoj) i posudbeni odjel na lokaciji Rudeš. Početni je fond knjižnice skromnih 1000, mahom poklonjenih svezaka. Do danas su sačuvani neki od prvih primjeraka iz knjižnice V. rajona. Uglavnom su to djela iz ruske i klasične književnosti, među kojima su najstariji i zato nama najdragocjeniji primjerci Dostojevskog, Goethea, Tolstoja, Forstera, Aragona i W. Woolf.

ČLAN GRADSKE KNJIŽNICE 
Godine 1948. Tin je član Gradske knjižnice u Zagrebu. Evidencija datuma posudbe i povrata knjiga govori da je svakodnevno i neumorno čitao. O tome što je čitao mogle bi nam nešto reći stare inventarne knjige, no i bez njih znamo za neizmjernu širinu njegovih intelektualnih i umjetničkih obzora. Držao je da književnici moraju biti stalno posvećeni stjecanju novih znanja i iskustava: “ Književnici bi trebalo da znaju crtanje, plastiku, arhitekturu, muziku, kao i više drugih stvari, sve i kada ne bi to bilo savršeno, barem kao duhovna , a još uz to i duhovita, vježba, diletantizam. I to je dio naše buduće Presvete Joge. Ja ne dopuštam da se dangubi ni jedan jedini trenutak. Meni su se, doduše, čudili kad sam kupovao kineske, japanske, svahili gramatike. Ali sve to spada u zanat…zato lirozofiju vežem uz proces kulturnoga razvoja;ona bi htjela da bude njen najnapredniji izdanak. Ona daje primat osjećaju u kulturnom čovjeku, tomu divljaku koji je iznevjerio svoju prvobitnu prirodu.“
(Tin Ujević:“Nostalgija svjetlosti“,NZMH 1979., str.249)
To su godine u kojima intenzivno prevodi: s talijanskog, francuskog, engleskog,španjolskog; ukupno tridesetak svezaka. Hrvatsku je kulturu obogatio prijevodima: Cellinija, Balzaca, Daudeta, Stendhala, Maupassanta, Prousta, Zole, Gidea, Sartrea, Conrada, Whitmana. Biografi će istaknuti da su u njegovoj ostavštini ostale bilježnice s tisućama stranica neobjavljenih prijevoda koje je radio „po unutrašnjem afinitetu“. Među njima su Joyceovi Dublinci, Pirandellove novele, Molierov Tarttuf, prepjevi iz kineske lirike i drugi. U siječnju 1951., nakon šestogodišnje zabrane objavljivanja izišla je njegova zbirka poezije „Rukoveti“ u nakladi od 5000 primjeraka. Slijedeća i posljednja „Žedan kamen na studencu“ izaći će1955. u godini njegova odlaska.
U posljednjem desetljeću  života  koje je Tin proveo u Zagrebu, na Trešnjevci, povjesničari su zabilježili slijedeće značajne događaje: održan je prvi Zagrebački velesajam (na prostoru današnjeg Studentskog centra i Tehničkog muzeja, popisom stanovništva  (1948) u Zagrebu je popisano 290 667 stanovnika, osnovan je Jadran film, osnovana je Školska knjiga i Leksikografski zavod, osnovan je Brodarski institut i tvornica Nikola Tesla, osnovana je tvornica optičkog stakla Ghetaldus i Institut Ruđer Bošković, izgrađen je hipodrom, otvoreno gradsko kazalište Komedija i Vjesnik počinje izlaziti.

NOVO STOLJEĆE  ( Nomen  est omen)
O pjesnikovoj stogodišnjici (1991.), Knjižnica Trešnjevka iz starog prostora u Novoj cesti, seli u novi od 912 m u Ulicu grada Vukovara 14 i mijenja ime u Knjižnica Tina Ujevića. Od Tinova vremena do danas Trešnjevka je postala jedna od najvećih zagrebačkih općina s preko 130.000 (popis 2001.) stanovnika. Od Knjižnice V. rajona s fondom od 1000 svezaka iznikla je mreža knjižnica, gotovo u svim naseljima: Knjižnica Knežija, Staglišće, Prečko, Voltino, Ljubljanica, te središnja knjižnica Tina Ujevića. Iako dislociran, prostor trešnjevačke mreže na šest lokacija od 2.341 m2, danas je funkcionalan, suvremeno opremljen, kompjutoriziran  s fondom od 196.912 knjiga, 3000 AVE građe, i s godišnjom posjetom 382.445  korisnika, stoga je Knjižnica Tina Ujevića jedna od najfrekventnijih u mreži Knjižnica grada Zagreba. Rijetko se govori o funkciji mreže. Središnjica kao centralna knjižnica mreže jest mjesto gdje djeluje Odjel nabave i obrade za cijelu mrežu, u kojoj se u suradnji s Matičnom službom KGZ-a obrađuju podaci o djelovanju i poslovanju, o suradnji s mnogim
institucijama koja nije neznatna. Mreža surađuje s mnogim nevladinim udrugama; udrugama osoba s dodanim potrebama i djecom s problemima u razvoju, domovima umirovljenika, internacionalnim društvima prijateljstava, ali i s vrtićima , školama, fakultetima, muzejima, veleposlanstvima i tako je jedan od realizatora projekata „Knjižnica otvorenih vrata“, „65+“ i  „Multikulturalizam u narodnim knjižnicama“.
Knjižnica Tina Ujevića, središnja trešnjevačka knjižnica u svom fondu od  7 4.153 knjige, posjeduje i veliki dio građe o Tinu Ujeviću: fotografija, arhivskog materijala, grafičkih mapa, Tinovih knjiga i Knjiga o Tinu, te će 2012.g. uz 65. godišnjicu rada, utemeljiti i Zbirku Tina Ujevića. 
Držimo da nam je dužnost da ovaj fond učinimo što dostupnijim javnosti, dijeleći ga sa svim štovateljima djela velikog pjesnika:

„Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti“ 
(Pobratimstvo lica u svemiru)

 

Tea Grašić-Kvesić i Mirjana Ilić