OLUJA NA MORU

Osvanuo je još jedan u nizu vrelih, ljetnih dana. Po suhoj, ispucaloj zemlji polegla sparušena trava. More se ljeskalo na suncu, mirno i nepokretno. Sva se priroda umirila kao u nekom iščekivanju. Nesnosna sparina natjerala ljude u hladovinu. Ležeći pod gustom, borovom krošnjom, pokušavala sam čitati, dok mi se znoj slijevao niz lice. Čeznula sam za malo svježine, za dobrom ljetnom kišom.
Najednom, nebo zastrše teški, sivi oblaci, sunce potonu iza njih, a more poprimi olovno sivu boju. Začu se potmula tutnjava groma, a nebo proparaše munje. Srdito hučeći vjetar podiže valove koji su se razbijali o hridi bijesno se pjeneći. Čamčići u luci, bespomoćni poput orahovih ljusaka, skakali su na podivljalim valovima. Zabrinuti ribari ustrčali se, učvršćuju vezove bojeći se da vjetar ne razbije čamce o obalu. Ljudi se užurbaše skupljajući stvari s plaže i požuriše kućama. Predaleko da stignem doma, jurim pod obližnju nadstrešnicu.
Krupne kapi kiše zabubnjaše po suhoj; žednoj zemlji, šibajući opustjelu plažu, rušeći kule koje su djeca sagradila u pijesku i brišući tragove stopa. Oko svake kapljice koja je zabubnjala pijeskom stvarao se pravi mali dimnjak prašine. Siva, prozirna koprena vode spojila je nebo i more, a kišne su kapi rovale uzburkanu morsku površinu. Ponosni borovi s jaukom su se prigibali pod naletima vjetra. Drhtim od iznenadne hladnoće. Udarci vjetra šibaju mi lice, a iglice kiše bockaju kožu. Uz silan prasak, vjetar je razbio o hrid mali, bijeli čamac. Munje bjesomučno trgaju oblake, a grmljavina je sve snažnija. Drhturim od straha i ne usudim se pomaknuti iz svog slabog zaklona.
Najednom stade oluja jenjavati. Vjetar se umorio i utišao, još gdjekad lijeno zafijuče kroz granje, otresajući s njih zaostale kapi kiše. Preostalom snagom tjera oblake dalje. Sunce se stalo pomaljati iza oblaka i uskoro nebo postade kristalno čisto i plavo. More se smirilo. Potočići vode slijevaju se klokoćući i šumeći. U zaostalim lokvama ogleda se sunce kao mlada djevojka u zrcalu.
Dječačić izišao iz kuće, šljapka bosim nožicama po barama, radosno pocikujući.
Ribari ogledaju čamce, procjenjujući štetu. Ostatci malog, bijelog brodića leže na žalu pokraj nekoliko skršenih borovih grana.
Zrak je svjež. Osjeća se miris ozona i borova. Izvlačeći se iz zaklona udišem punim plućima, sretna što je sve dobro prošlo. Još će danas biti prekrasan dan, pomislim i požurim kući.

Ana Zajačić, 7.b
OŠ Vjenceslava Novaka

MORE SE LAGANO SVJFTLUCALO I ISKRILO

Jutro je. Sumrak je polako odlazio na svoj počinak. Bila sam sama na plaži i, promatrala more. Tamo u daljini kao da se spojilo s nebom. Samo, nešto čudno se dogodilo. Iskrice poput bisera razlijevale su se pred mojim očima.
Kristalno bistro more u igri sa suncem pružalo je prekrasnu sliku neke čudne igre koju samo more zna. Po površini kao da poneki val hoda i smije suncu. Pjeni se, ljulja amo-tamo i nestaje. A more, more kao majka prigrli ga, nosi u naručju i sakrije ga u dubinu.
Čudno se doimalo more te zore. Poput biserne ogrlice koju je netko potrgao, svjetlucalo se, i iskrilo samo za mene.

Petra Šušković, 8.a
OŠ Čučerje

HIMNOS LJETU

Ljeto je. Sprema se bura.
Po nebu šetaju bijeli rupčići, zvani oblaci.
Za njima vjetar maše, zuji u stablima,
hitro grabi i odnosi otpalo lišće.
Mijenja smjer drhtavim krilima ptica.
Veselo poziva valove na igru.

Počela je kiša i isprala svu ljepotu
ljetnog dana.
Malo po malo prestaje.
Sunce se polako probija kroz oblake
i obasjava zaostale kišne kapi.
Vraća se toplina ljetnog dana.

Martina Hodak, 5.c
OŠ Vjenceslava Novaka

 

Odlazim
poprskan
velikim slanim valom
koji mi je more
uputilo kao pozdrav...

Juraj Orešković, 6.b
OŠ Čučerje

 

SPAVA ZVJEZDANO BLAGO I MORE SKLAPA OČI

Predvečerje, sve je mirno, plaža je pusta. Sjedim na plaži, sama, potpuno sama, dok mi prekrasan suton odvlači misli.
Dan se primiče kraju. Plavo nebo i bijeli oblaci tonu. Polako odlaze u tminu, u središte mraka, u noć. More je sve mirnije, tu i tamo doplovi koji veći val. Grad se budi. Samo neki odlaze na počinak, a većina šeta uz more. Svijetla grada se pale i on uvečer izgleda kao na razglednici. More se više gotovo i ne čuje, kao da ga nema. Sve više tone u tišinu, jedino mi njegov miris daje do znanja da je tu.
A gore spava zvjezdano blago dok more sklapa oči.

Marina Černeli, 8.b
OŠ Čučerje

 

More je prijatelj
koji uvijek sluša
sve moje tajne...

Juraj Orešković, 6.b
OŠ Čučerje