Dragi gospodine Mali Prinče!

Nisam sigurna jeste li još uvijek “Mali”, ali titula “Princ” zasigurno još stoji. Htjela sam razgovarati s Vama, pitati Vas nešto, I nisam našla drugog načina osim ovog pisma. Jedina molba koju imam za Vas je da ovo pismo ne bacite u smeće. Unaprijed Vam hvala!
Ne znam da li me se sjećate; upoznali smo se prije nekoliko godina.
Da, da, to sam ja. Možda, ipak, to za Vas inije bilo upoznavanje. Za mene, naime je! Listajući stranice, upijajući ne samo svako slovo, već i svaki rečenični znak otkrila sam mnogo o Vama, možda čak i sve. Ne znam. Sad kada ste odrasli nadam se da niste zaboravili biti dijete. To bi me jako rastužilo.
Pitam se, jeste li se promijenili? Kako sad izgledate? Kako razmišljate? Je li Vam kosa još uvijek boje zlatnog žita? Posjeti li Vas koji put Vaša lisica? Da li ona još uvijek voli šapat vjetra u žitu samo zbog Vas?
Pitam se da li još uvijek volite svoju ružu? Pitam se da li djecu (ili odrasle koji se prisjećaju kako je bilo biti dijete) još uvijek fascinira Vaš život, Vaših nekoliko dana, ili tjedana u kraju svijeta kojeg nitko ne voli? A, da, zašto ste izabrali baš Saharu? Pa ja znam 100 boljih mjesta za godišnji odmor! Mogli ste me nazvati…
Dobro! Neću više postavljati pitanja na koja vjerojatno nikada neću dobiti odgovor. Još samo jedno: je li bilo teško pronaći svoju ružu? Možda ju niste ni tražili, možda je samo tako, narasla. Kako ste znali da je to baš Vaša ruža? Možda je ona čekala nekog. Nekog drugog dječaka ili djevojčicu. Jeste li znali da znate, da znate, da znate?
Pitam Vas to iz vrlo jednostavnog razloga; (a opet, s druge strane mi se uopće ne čini jednostavnim…); ja još uvijek nisam pronašla “svoju ružu”. Našla sam ja mnogo drugih ruža, ali za njih se ne isplati umrijeti. To ste i sami rekli. Tražim ružu, baš kao Vašu; da ju slušam kako se tuži, hvali ili kako ponekad čak i šuti. Naravno, Vaša ruža ne može biti i moja ruža. To ja ni ne želim. Znam da je ona tamo, negdje i da me čeka i da ću ja znati da znam, da znam, da znam da je to samo moja ruža.

Sad ste odrasli, zar ne? I razumijete se ponešto u psihologiju, zar ne? Jeste li ikad razmišljali o tipovima ličnosti? Jeste li uvijek veseli i nasmijani - sangvinik kao moja najbolja prijateljica? Ili više težite urednosti, pa ste melankolik, kao ja? Koje su Vaše slabosti I mane? Neke od vrlina čak i znam i zato me sada zanimaju one “manje zanimljive stvari”. Što Vas u životu ljuti? Zašto plačete? Zbog čega se smijete? Ovo možda jesu osobna pitenja, ali bilo bi mi jako drago kad bi odgovorili na njih. Vi o meni možete misliti svašta, svejedno mi je. Prva stvar koja će Vam prostrujati kroz glavu bit će moja radoznalost. Ali, objasnite mi molim Vas, kako čovjek ne bi bio znatiželjan kad se radi o Vama? Nitko Vas zapravo nije poznavao, a o Vašem posjetu Zemlji postoji samo 80 stranica jedne knjige (ako ne brojimo i crteže)
No da ne duljim; sva svoja pitanja sam potrošila, sve svoje isprike ispričala. Vi ste uzgojili svoje ruže i pripitomili svoje lisice. Kao što ste pripitomili svoju lisicu, vjerujem da ste pripitomili i mnogu djecu svijeta. Jesam li ja dio njih nikad neću znati, ali jedno znam: ja sam Vas zavoljela, gospodine Mali Prinče. Da sam živjela kad i Vi, ili Vi kad i ja sigurno bi bili prijatelji. Sad nas dijele generacije i generacije, ali možda je tako najbolje.
Jeste li bili pravi dječak, stvarnost koja ja malo kome dokučiva, djelić nečeg posebnog (jer, bili ste posebni), slika koja polako blijedi ili samo fatamorgana u glavi jednog čovjeka, sad I nije više važno. Važno je da sam Vas poznavala.

P.S. Vašu adresu ne znam, ali poslat ću pismo s markicom u obliku nade da ćete jednog dana ovo i pročitati.

Jedno dijete.

Mateja Šlogar, 15 god.

NAŠI SPORTAŠI

Sportskog duha u našem mjestu nikad nije nedostajalo. Barem ne onog pasivnog, navijačkog. Trebalo je učiniti nešto više, aktivirati se. Dogovor je brzo pao, naravno u kafiću, nakon nekoliko gemišta i par pivica.
"Umirovljeni" veliki sportaši, bivši nogometaš Štef, njegov kolega po struci Ivek (koji je, da se ipak spomene, uvijek bio rezerva), rukometni zanesenjak Lojzek i najveći sportaš medu njima šahist Josip, skovali su strašan plan. Ostavit će svoje kućne ljubimce na četiri kotača i onako na nožni pogon, normalno u sportskoj opremi, uputit će se na Sljeme. Dogovorena je i startna pozicija, Lojzekova vikendica, nekoliko kilometara iznad mjesta do koje je također trebalo doći pješice.
Došao je i taj dan, subota, sunčano jutro, kao idealno za taj mali pothvat. Do startne pozicije - vlastite vikendice, do koje do sada nikada nije išao pješice, prvi je došao Lojzek. Mora se napomenuti, na vrijeme, čak koju minutu prije dogovorenih osam i trideset. Budući da drugih nije bilo na vidiku, nije dugo razmišljao nego je prionuo poslu. OdIučio je skuhati kavicu, a za svaki slučaj i malo rakije. Ipak, prije starta treba napuniti akumulatore. Ivek i Štef su stigli zajedno s dobrih desetak minuta zakašnjenja. Dali su izvješće da je i Josip bio s njima, ali se na prvom kilometru, točno ispred posljednje kuće u mjestu, sjetio nečega važnog te tu zastao kako bi telefonirao, obećavši da će ih u5rzo stići. Znali su da je to samo izgovor, bilo je to pred kućom njegovog najljućeg šahovskog protivnika Franje, od kojega je prethodnog dana izgubio meč sramotnim rezultatom 3:0 te je bio željan revanša. Kavica se pila polako, rakijica malo brže, otvorio se apetit pa se Štef sjetio finog špeka koji je visio tik iznad njihovih glava. Nije dugo trebalo i slasni zalogaji punili su njihove želuce. Normalno poslije toga su ožednjeli. Krenuli su gemišti - prvi, drugi, treći pa četvrta boca... Sljeme je bivalo sve udaljenije. Zasigurno bi ošamućeni od ubitačnog tempa tu dočekali noć, da nisu stigli Josip i Franjo koji su poput dobrih prognozera predvidjeli ovakav ishod događaja te su autom došli po svoje prijatelje.
Ima još dana, u dečkima je sportski duh; ali meni se čini da je Sljeme ipak previsoko.

Tatjana Krsnik, 7.b
OŠ Čučerje

KAKVA HRANA, TAKAV DAN

Pokušaj prvi:
Jutro je. Stvoreno za telkač. Za razbuđivanje trebat će mi rock i pop-glazba. Na MTV-u vrti se guba pjesma, ali je na VIVI još bolja. Mislim da ovo nije dobro buđenje. Pa kako će i biti, kad sam jučer do ponoći gledala «Gladijatora». Našla sam pravo rješenje, vruće Ništa za doručak.
Već pod prvim odmorom umirem od gladi. Vadim iz torbe sočni, usput kupljeni, cheesburger, naravno zalijevam ga coca-colom. Umjesto da sam se prije jela pomolila, šapnula sam: »Mc... s je prava stvar! « (Nije moje da vam govorim odakle ga nabavljam.) Slijedeći odmor počinjem čokoladicom, mljac..., mljac... Ne ovisim o njoj. Možda ipak malo, samo malo.
Napokon kući! A kod kuće - pizza, divna miješana pizza. lzravno dostavljena iz, ma zaboravite, glavno da je tu. Njen je tijelo-čuvar fanta. Nju uvijek koristim za ovako originalna jela. A što sad... ? Još uvijek sam gladna... Kremice - dilemice. Uzimam samo tri kolača. Danas sam suzdržana.
A navečer uz svjetla omiljenog filma čekaju me čips i smoki. I nikako mi nije bilo jasno zašto mi san ne dolazi na oči!?

Pokušaj drugi:
Opet je jutro. Prvi koraci pozdrava suncu. Jedan, dva, tri, četiri, rastezanje, cijelo tijelo je prodisalo. Cijedim tri naranče i pjevušim...
Fenomenalan narančasti okus. Zagrizam toplo pecivo i osjećam se haj. Lepršam prema školi na krilima zdravlja.
Naporni sati i onda odmor. Vadim voćni jogurt.
Kao što je u Križanićevoj naglasak na stranim jezicima, u mome jogurtu naglasak je na borovnici.
Zemljopis, lektira, povijest... sve znam, mozak mi odiše borovnicom.
Napokon kući! A kod kuće kuhano, zeleno, šareno... povrće, salatice. A onda gutam negaziranu mineralnu vodu, gutam meki vjetar.
Približavam se kolačima, šećerno smeđim, od crnog brašna, zdravim. Žvačem ih polako. Uživam! A navečer uz riječi omiljene knjige pijem mirisni čaj. Mirisno usnivam!

Martina Primorac, 8 raz.
OŠ A. Mihanovića

ČITAM TI MISLI

Dora uđe u razred i sjedne na svoje mjesto. Na stolu nađe papirić na kojem piše «Čitam ti misli!». Automatski ga zgužva i baci u smeće. No, netko je vrlo ustrajan i Dora je prisiljena sljedećih nekoliko dana puniti kantu za smeće sličnim papirićima s uvijek istom porukom.
Tjedan je promicao, a ništa se nije mijenjalo. Do četvrtka. Četvrtak je bio nešto drukčiji. Ovog je puta na papiru ispisano i njeno ime. Sad je zasigurno znala da je poruka namijenjena baš njoj. Sjedne u klupu i zabulji se u daljinu. Tresak torbe o stol prene je iz razmišljanja. Marko! Davež u slici i zvuku, kako god okreneš. Nekim čudom njen best frend. Danas u svojoj hiperaktivnoj fazi. Dora nema volje za komentarom.
- Kaj si ti tak izgubljena? - upita Marko.
Dora mu odsutno gume papirić. Marko pročita poruku, pogleda je onim «Da, i?» pogledom i promumlja nešto u stilu «otkud ti to?».
- Našla sam na klupi, već par dana nalazim istu poruku na klupi. Marko se slatko nasmiješi.
- Dora, znaš li kolike su šanse da je nešto ozbiljno? Sigurno se netko samo šali s tobom! Mislim, čitati misli je nemoguće, ne? Dora kimne glavom, izvadi knjige iz kemije i počne se pripremati za sat. Poruka joj je stalno šetala glavom. Vrlo se teško koncentrirala, nikad joj se nije dogodilo ništa slično.
Sljedeći je dan ušla u razred s blagim predosjećajem da će poruka opet biti tamo i čekati samo na nju, s njoj već poznatim sadržajem. No, umjesto poruke, dočekao ju je Marko vrlo zabrinutog izraza lica.
- Dora, ovaj put nisi samo ti dobila poruku.
Dora se zabulji u njega. Zatim se trgne i nabaci smiješak. - Sad si i ti u igri, ha? Što tebi piše?
- Ništa osim «Ja mogu čitati misli i to nije toliko nemoguće koliko se tebi čini».
Dora se zavali u stolicu i pruži ruku: - Moja porukica?
- Evo, ali na tvojoj piše opet ono isto!
Taj je dan u školi bio vrlo napet, sad problem više nije bio samo njezin pa su ona i Marko vodili žustre i detektivske razgovore, prevrćući razne mogućnosti i pokušavajući doznati tko ostavlja zagonetne poruke.
Navečer je puhao vrlo hladan zapadni vjetar, a nebo je lagano krvarilo. Dora je, vraćajući se sama kući, mogla osjetiti kako joj duž cijele kralježnice prolazi jeza. Ususret joj je trčao neki dječak. Kad je stigao do nje bio je toliko uspuhan da je jedva izgovorio: Ovo je za tebe - i pružio joj papirić.
Dora ga čvrsto stisnu u ruci, a zatim znatiželja pobijedi. Razmota ga i pročita:
« Zar te ne zanima tko smo i kako je to čitati misli?»
Okrenu se da upita dječaka otkud mu poruka, ali njega više nije bilo. Pomisli: Naravno da želim znati tko ste i kako je to čitati misli, ali kako da dođem do vas? Želim li uopće doći do vas?
Stigla je do svog stana još uvijek duboko razmišljajući.
Jedva je čekala da dođe ponedjeljak pa da sve ispriča Marku.
U ponedjeljak se u školi nije pojavila ni Dora, ni ceduljica.
Dora je razmišljajući o svemu i izražavajući svoje želje, zaboravila da oni čitaju misli. Zato sad sjedi u čudnom hodniku vrlo bijelih zidova i čeka da netko dođe po nju. Trudi se ne razmišljati ni o čemu, barem ni o čemu bitnom. Užasava je činjenica da joj netko može čitati misli. Koliko joj onda uopće privatnosti ostaje? Razne misli su same počele nadirati, a ona se osjećala kao da je cijeli svijet čuje i svi znaju sve njene najskrovitije tajne.
Netko se približavao hodnikom, a koraci su sablasno odzvanjali stvarajući vrlo upečatljivu sliku. Naglo ustade i krenu u susret tom liku jer u njoj više nije postojala ni trunka strpljenja.
- Dora - reče osoba kad se ona dovoljno približila da bi je mogla čuti. - Vrlo zanimljivo i lijepo ime.
Dora se samo nesigurno nasmiješi. Osjeti kako joj se dlanovi znoje. Potajno uzdrhta od treme i straha.
- Ja sam Mony - nastavi osoba. - Moje su one poruke.
Potpuna smirenost kojom je odisala i ljepota njenog skoro savršenog lika uliše Dori sigurnost. Poče se polako opuštati.
- Morali smo nekako pripremiti ljudski rod na ono što mu se približava - reče Mony.
Dora zastane.
Što nam se to približava?
Mony je pogleda svojim dubokim, pomalo jezivim pogledom. Mogućnost čitanja misli, naravno! Problem je u tome što su vama misli jedina sposobnost razgovora samih sa sobom, a da vas nitko u tome ne ometa. Vaša jedina privatnost. Kad bi svi odjednom dobili tu sposobnost nastala bi ogromna pomutnja, a oni najsnalažljiviji bi mogli iskoristiti situaciju u svoju korist. Pod snalažljivi ne mislim samo na ljude, već i na druge... našli biste se ogoljeni i nezaštićeni.
U Dorinim se očima mogla nazrijeti nevjerica.
- Ali, to sve zvuči u potpunosti suludo! Kao nešto o Lemu smo samo maštali! Nešto što koristimo kao teme za filmove i knjige, nešto, nešto...

Mony uzdahnu:
- Da, samo što je ovaj puta stvarno i opasno. A učenje skrivanja misli teško. Treba nam vrijeme kojeg nemamo.
Dora se osjećala zbunjeno kao nikad prije. Glavom joj proletje misao Zašto baš ja?
- Shvatit ćeš kad-tad.
Nakon toga Mony nestade, a Dora protisnu kroz zube: - Hoću li?
Nije bilo odgovora. Počela se izgubljeno okretati oko sebe razmišljajući što sad, ali osim bijelog hodnika nije bilo ničeg. Odjednom je nešto počelo pištati, postajući sve glasnije i glasnije.
Dora se prenu iz sna, dograbi budilicu i utiša je. Ostade tako neko vrijeme sjediti na krevetu. Već dugo nije nešto toliko neobično sanjala. Glasno zijevnu, protegnu se i odcupka u kupaonicu.
Dora ude u razred, uputi se prema svom mjestu i na stolu nade ceduljicu s natpisom «Čitam ti misli». Automatski je zgužva i baci u smeće. Marko je već bio na svom mjestu i vadio knjige za predstojeći sat. Mislima mu proleti: K vragu! Nisam napisao zadaću iz engleskog.
Dora ga pogleda i reče:
- Nema veze, evo prepiši od mene.
Marko se zabulji u nju i totalno zbunjen nesigurno upita: - Što to? .
- Pa, zadaću iz engleskog! Upravo si rekao da je nemaš!

Svea Mikulčić, 2e
III gimnazija

IZVORI MOJIH NADAHNUĆA

U mnoštvu jednakih bisera zasjala su dva.
Kao trava posipana jutarnjom rosom i obasjana proljetnim suncem.
Gledala sam ih pogledom punim znatiželje, a srce mi govoraše tihim šapatom. ljubavi. Približivši mi se, ta dva bisera s pogledom nejasnim, u meni stvoriše sreću koliki je svijet. Svaki njihov sjaj, koji je zasjao u mom smjeru, svaki treptaj, svaka riječ, svaki dodir...
Moja sreća, moja nada, moje…
Trajalo je. Srce je šaputalo četiri puta po tristošezdešet i pet dana bez prestanka. Sada je između četiri zida i pita se: gdje, su biseri, gdje m je snaga za život, gdje je sreća? Biseri su još u blizini, ali daleko od mog srca.
Još uvijek negdje u dubini vrlo, vrlo tiho govori srce šapatom ljubavi.
Bit će još tiše kada se pojavi novi sjaj koji će zacijeliti ranjeno srce i postati novo nadahnuće.

Sonja Fabijanić, 8.a
OŠ Čučerje

ČAROLIJA NA RIJECI

Veliko crveno sunce dostojanstveno se uzdiže parajući svojim zlatnim zrakama noć. Obala rijeke je nanovo oživjela. Doletjelo je jato bijelih labudova. Parovi izvode svoj veličanstveni svadbeni ples na vodi. Miluju se kljunovima i prskajući trče po površini vode. Kapljice koje se pritom raspršuju uokolo, na suncu se pretvaraju u blistave bisere, te čine prizor još veličanstvenijim. Tužne vrbe umaču svoje duge zelene grane u bistru hladnu vodu, te pružaju zaljubljenim pticama romantično utočište na obali pod svojim granama. Raznoliko cvijeće pokazuje svu svoju ljepotu u punom sjaju, dok njegovi opijajući mirisi omamljuju sve što ih može osjetiti.
Sunce sada opet bježi pred noći u svoje odaje žurno skupljajući svoje žarko crvenilo za sobom. Sutra, kad se opet počne uzdizati u nebesko plavetnilo, ova će čarolija nastaviti i bit će ljepša nego prethodnog dana.

Irina Joh, 7.c
OŠ M. J. Zagorke