Osluškujem kišu. Čujem kako go-vori. Unosi nemir svojim rominjanjem, budi djecu svojim lupka-njem, uspavljuje ljude svojim žamorenjem. Ispire tugu s drveća i bježi iz oblaka. Leti do dna. Kad padne, teče niz ulice, po drveću, po rijekama, po krovovima. Kuda joj se svidi. Igra se s prolaznicima. Pada na šarene kišobrane. Zabavlja se, pljušti, sipi i skakuće. Gubi se u lokvama, nestaje i vraća se. Zvuči. Tjera ptice da odlete i gasi sjaj šume. Voli sivilo jesenjeg jutra. Ne zna se kada će otići. Kad joj se bude dalo. Kad joj dosadi igra. Povest će sa sobom i tugu i sivilo. Igrat će se na nekom drugom mjestu. Pjevat će,skakutati, žamoriti i igrati se s novim prolaznicima.

Sanja Bušljeta,7.a
OŠ Vjenceslava Novaka

KIŠNA KAP

Kišna kap tap, tap
Kišobrani klap, klap.
Šumi kiša vjetar puše.
Jedna pahulja,
Veselje male duše.
Već sve jače puše, puše!

Kristina Novak, 3.c
OŠ Retkovec

Oh, voćka!
Latice padaju
i grade joj dom.

Martina Hodak, 5.c
OŠ Vjenceslava Novaka

Napokon kiša.
Suncokreti se vesele
pognutih glava.

Josefina Gerlach, 5.raz.
OŠ Markuševac

Među visibabama
zaboravljena
šarena lopta.

Ana Rajačić, 6.b
OŠ Vjenceslava Novaka

Zima je.
U stegnutoj šaci
smrznuta zemlja.

Tena Petrović, 5.c
OŠ Vjenceslava Novaka

Nebo, dom tih nestvarnih reflektora koji nadziru
naše snove, sada je moj vodič.
Njegove vladarice noćas izazovno trepere i traže
nas, neiskusne poete,
da nam zadaju temu.

Jedna, nadasve sićušna bojažljivo se prikrala
i mojoj mašti.
Budi je, trese, doziva..., ali pomaka nema.

Umjesto rime glavu mi potresa tek sebična misao:
“Padni vladarice neba!
Stvorit ću stih tek kada, gledajući te kako se
spuštaš, poželim biti pjesnik.”

Tatjana Krsnik, 6.b
OŠ Čučerje

ZAGREB

Zagreb je putnik sneni,
Zagreb je srce doma,
Zagreb je pahulja snježna.

Zagreb je rijeka Sava,
Zagreb je i moja Klaka,
Zagreb smo ja i moje srce.

Marko Meštrović, 5.c
OŠ Mate Lovraka

JESEN U MOM SRCU

Počeo je padati mrak,
a ja sam sama.
Svjetla ne palim,
gledam vatru što pucketa.
Osjećam se samom,
ostavljenom,
napuštenom.

Ćutim
hladan vjetar
prolazi mojim tijelom.
Osjećam:
jesen je duboko u mom srcu,
to ga boli,
al` jesen ne želi otići.
A meni
Kao da je
svejedno.

Diana Trivunović, 4. a
Centar „Dubrava“

KRAJ

Ruka na boku.
Suza u oku,
Biser u šaci,
Kosa u zlatnoj traci,
ljubav...

Makni ruku s boka,
Stresi suzu iz oka,
Baci biser iz šake,
Pusti kosu iz trake.
Ljubav te boli?
Pa neka boli!

Hrvoje Capak, 3. a
XII Gimnazija

CESTA

Cesta ova vodi negdje u polja,
a večer odiše svježinom neba.
U tišini zvijezda tražim svoj mir
i ruke što ih ovo tijelo treba.
Cesta ova vodi nekud u polja,
a večer šuti i tajnu skriva
o nekom što daleko zamišljen čeka,
o njemu dok možda upravo sniva...
Na cesti ovoj stojim sama i čekam,
svoj mir tražim u zvjezdanoj tišini,
a cesta i dalje vodi u polja.

Marijana Floreni, 7.raz.
OŠ M.J.Zagorke

JESENJE JUTRO U MOJOJ ULICI

      Hladno jutro s laganim povjetarcem došlo je u moju ulicu. Probudilo me mirisom svježeg zraka i jutarnjom rosom. Miris pečenih i kuhanih kestena iz obližnje kestenjare privukao je djecu, a i odrasle koji su žurili na posao. Polako se krošnje oblače u žute pa onda u smeđe haljine. Ptice se spremaju na topli jug. Oblačimo se u topliju odjeću.
Moj susjed ima peć na drva pa je kupio cjepanice. Stavlja ih u jednu malu prostoriju i ja mu uvijek rado pomažem. Dolaze i hladne, pljuštave kiše koje će sretna lica djece pretvoriti u tužna, ali i opet u sretna jer će veselo gledati kako se kap po kap kiše spušta iz crnih oblaka i nastaje lokva. Ide se i u šume brati kestene koje možemo pri-premiti u kući i to ne samo pečene i kuhane već od njih spravljamo razne poslastice. Mi ćemo ići sutra u kestenijadu i zato se vrlo veselim. Veselim se i čistom mirisu koji će mi osvježiti nosnice.

Maja Šarenić, 4.raz.

Odlučio jedan radijator
da postane aligator. - Jurica
Otišao je: kuda? Svuda! - Helena
Našao je cvijet! - Helena
I pustio vatromet! - Jurica
Odlučio jedan leptir
da postane šešir. - Jurica
I gle! - Robi
Igle se digle! - Dario
I sašile šešir. - Robi
Šešir im zahvalio - Jurica
i sve im pokvario.- Robi
Odlučio jedan kit
da postane sit. - Jurica
Jeo je krastavce, krumpire... - Helena
I šešire! - Jurica
Šešire je pojeo - Lucija
i sve je zavolio. - Jurica
Odlučio jedan ban
da postane tulipan. - Jurica
Otišao je negdje...
ne znam gdje. - Jurica
Odlučila neka djeca
da postanu sto pereca. - Jurica
Pojeli pereca
i stvorili se u zeca. - Robi

Dječji vrtić "Sunce",
skupina "Zvjezdice"

JA ŽELIM

Ja želim, želim,
imati more u kući,
slona u dvorištu
da ga jašem,
žirafu,
da iz njene visine
vidim
kolačiće mamine.

Ivana Jandroković

 

    Moj djed rođen je 27. veljače1937.g. u Novom Virju u Podravini. Među vrbicima i na mirisnim poljima proveo je najljepše dane svoga djetinjstva. Rijeka Drava ostavila je mnoge tragove u njegovim pjesmama i pripovijetkama. Pisao je i basne, romane, aforizme, bavio se etnografijom, a snimao je i radio emisije.
Za svoju zbirku dijalektalne poezije “Zagovor zemlji” dobio je 1992. godine Republičku nagradu “Grigor Vitez”. Njegova djela prevedena su na mnoge strane jezike: talijanski, njemački, slovenski, albanski, švedski, bugarski, makedonski, mađarski i esperanto.
Iako sam bio mali, rado se sjećam svoga djeda i njegovog velikog kaputa. Često sam ga gledao kako sjedi ispred pisaćeg stroja i piše. Svakog dana donio mi je neki slatkiš. Otišao je iznenada i neočekivano vrućeg srpnja 1995. godine. Kad god idemo u Novo Virje, odem djedu na grob. Ponosim se svojim djedom i njegovim djelima.

Leonard Dolenec, 5.b,
OŠ Vjenceslava Novaka

Iz eseja: U SJENI PJESNIKA

… Zapisivanje mu je polako ušlo u krv, nije to bilo više nikakvo gubljenje vremena, uzaludno traganje za inspiracijom, nego dio njega, dio njegova života. U početku je pisao jednostavno, čitko i glatko, a teme je često izmišljao. Što je više jačao i stasao kao pjesnik, upotrebljavao je sve zamršenije izraze, drukčiju strukturu. U povjerenju mi je rekao da ću, ako ikada poželim postati pjesnik, morati gledati svijet oko sebe, zapažati i promatrati događaje, reakcije, lica i duše ljudi, svakodnevicu, puno razmišljati o tome, dopunjavati, komentirati i dodavati važne detalje, ako je nešto tragično, naglasiti tragične detalje i izraze, a ako je nešto radosno, pisati živo, s optimizmom, i još bolje, radosnije.

… Kad su se pojavile bezbrojne zvijezde na svijetlom, vedrom nebu iznad vrha planine, zaljubljeno je gledao prema njima i priznao da je od sveg srca želio postati astronom. Kad me slučajno pogledao, dok je to govorio, na licu, koje je više podsjećalo na mudraca nego na obična čovjeka, pojavila se suza. Kristalno je zabljesnula na izbrazdanom licu, kao sim-bol svih neostvarenih snova. Pitao sam ga: “Zašto niste postali astronom?” Odgovorio je: “Nisam se smio suprotstaviti onom što je zapisano u mom srcu još od dana rođenja.“ Bilo je već kasno, pa se obojica popesmo klimavim stubištem do spavaonica, pokušavajući biti što tiši…

Hrvoje Capak, 3.a
XII Gimnazija

Hoću li prepoznati trenutak
nepoznat, tajanstven,
na rubu sna i jave.

Hoću li se potom znati vratiti
iz dubine tvojih očiju
tvojeg nedokučivog dna?

Marko Kukor, 2.a
XII Gimnazija