(ulomak)
Jedno
novo zagrebačko naselje sa zgradurinama-spavaonicama i tisućama rasvijetljenih
prozora u zimsku večer. Kuhinja u stanu obitelji M. Uobičajeni sadržaji,
stol prekrcan namirnicama. Krletka na kuhinjskom elementu i u njoj usnuli
kanarinac. S kazetofona u kutu čuju se božićne pjesme.
Anita (utrčava, nemarno odjevena: izlizane traperice, debele čarape, raščupani
rep plave kose):
- Bok, ljudovi! Ja sam Anita i imam petnaest godina. Da, dobro ste čuli.
Anita, a ne Melita. Ja sam bila lik iz Kušanove knjige Lažeš Melita. Nije
mi se sviđalo moje ime pa sam ga promijenila, a i naslov je bio glup.
Ljepše je Ne govoriš istinu, Anita, zar ne?
Ponekad malo lažem, ali to i nisu prave laži, već samo maštarije.
Vidite, ovo je moj dom, a moja obitelj - e, to je posebna priča. Obitelj
mi se sastoji od puno članova: JA, tri moje sestre, brat, mama, tata,
djed, baka, Riki, pas i mačak Grga. A ona loptica u krletci je - pagađate,
Finki, najljepši kanarinac na cijelom svijetu. Svatko od njih ima neku
manu.
Mama se voli lickati svojim šminkicama i uvijek mi govori:”Drago moje
dijete, opet me gledaš umjesto da pišeš zadaću, učiš ili pospremaš svoju
sobu!”
Tata ponekad dođe malo, hm, nacugan doma i već s vrata počne pjevati:
“Kak taubeka dva mi sretni sme bili, z jednega peharčeka skupa smo pili...”
Kad ga baka čuje, zaviče: “Slone pijani, mir! O, Bože, kaj je meni trebalo
da tebi dam svoju curicu za ženu!!!”
Djed je napola gluh i lud za poštanskim markama. Kad jedna nestane iz
njegovih skrivenih kutija, to je živa frka. “Da ste odmah našli moje markeeee!”,
urla po kući. A brat, e, on je pravi kompjutoraš. Otkad mu je mama kupila
kompjutor i priključila ga na internet, postao je robot i stalno ponavlja
u kući i na ulici: “Ja voli kompjutor, ja voli internet, ja voli surfati...”
Moje sestre! To je prava ludnica. Najstarija Dina sedam je godina starija
od mene i uskoro će se udati. Stalno mi govori: “Anita, Anita, tako sam
sretna što se udajem, nemaš pojma kako ga volim, volim ga kao...” Glupo,
baš bez veze!
Ona mlađa je Antonia. Ona je u pubertetu, bubuljičava i mušičava, ali
isto strašno zaljubljiva. Najmlađa je Maja. Ima samo sedam godina i muče
je brige đačice prvašice.
Grga, mačak, i pas Riki jako se dobro slažu, jedu iz iste zdjele i zajedno
spavaju. Grga se ponekad uplaši Finkija, ali to ga brzo prođe.
Jučer sam čula u dućanu da je uskoro Božić pa ću iznenaditi mamu s kolačima.
Hoćete li čuti recept za najbolji, najjeftiniji i najbrži kolač? Uzmete
vodu i malo brašna, mijesite, mijesite, mijesite dok se ne ispeče...
Ajoj, baš sam se raspričala! (pogleda na zidni sat) Baj! Baj! Do sljedeće
priče!
Ana Božičević, 5.b
OŠ Čučerje
Kameleona
je bila kći Sante, kraljice vječne mladosti i života. Živjela je u dalekoj
Sunčevoj zemlji.Tamo nije bilo nevolja, smrti, gladi i bolesti. Sve je
tamo cvalo, raslo, bujalo, a ipak nije bilo prenapučeno. No, neki su željeli
vidjeti i druge svjetove, spoznati sebe i svoju sreću nakon drugačijih
iskustava. Takva je bila i Kameleona.
Jednom je njezina majka slučajno ostavila otvorena vrata prema Zemlji,
a Kameleona nije mogla odoljeti iskušenju. Ušla je u jednu sunčevu zraku
i stala se po njoj spuštati prema Zemlji. Spustila se na morski val. Zaronila
je. Mnoštvo je šarenih ribica različitih boja, oblika i veličina plivalo
uokolo. Kamelona je sve to začuđeno promatrala. Pokušavala ih je oponašati.
Plivala je amo-tamo, prevrtala se, koji put bi se zanijela pa bi pošla
za njima u pukotine u kamenju, no, kad bi udarila nosom u stijenu ili
poljubila pijesak, osvijestila bi se.
Nakon nekog vremena ta joj je igra dosadila pa je pošla prema kopnu. Na
pješčanoj plaži nije bilo ničeg naročito zanimljivog, no pred njom se
prostirala veličanstvena tajanstvena prašuma. “Pa ovdje i nije tako loše!
Zapravo, prilično je zanimljivo” pomislila je i krenula prema prašumi.
Zaustavila se pod jednim stablom koje je trunulo.
- Gospođo, ili gospodine - oslovila je stablo - Ja sam Kamelona, a vi?
- Molim vas, jesam li vas čime uvrijedila?
- Zašto ne razgovarate sa mnom?
- Zato što stabla ne mogu govoriti! - dreknuo je na nju jedan majmun.
Kameleona se zaprepasti.
- Ne mogu govoriti, kako ne mogu govoriti?
- Jednostavno ne mogu! A što si ti uopće? Neka čudna vrsta majmuna...
A mijenjaš i boje! Hej, dečki, ovamo! Vidi-vidi! Sad je zelena...
- Što je, Mik? - oglasili su se drugi majmuni.
- Ništa važno... samo sam našao zelenu majmunicu.
- Vidi-vidi! Gle, zaista!?- čudili su se majmuni. Kameleona se pak nije
mogla načuditi njima.
- Vas ima tako puno! A tko ste vi?
- Pa to je bar jasno! A što si ti?
- Ja sam Kameleona, kći Sante, kralji... Hej, pa kamo ste nestali?! Ma,
nije važno. Sve je ovdje tako zanimljivo...
- Bahhh! Majmuni! To je tako tipično zza njihh!
Iz razmišljanja ju je prenula zmija. Kameleona je naglo postala prozirna,
jer se uplašila.
- Ma, ne boj sse. Tebi neću niššta. Ufff! Molim te, okreni sse. Pressvlačim
sse...
- U redu, a tko ste vi?
- Ja ssam zzmija. Čudno ssi ti sstvorenje. Uopće nemam potrebu da te pojedem...
- Drago mi je to čuti - pomislila je Kameleona .
Uto je začula neki krik, a ubrzo potom i strašnu buku koja je dolazila
s grana drveća visoko iznad nje. Lagano se počela penjati po jednom stablu.
Kad se popela do prvih grana, imala je što vidjeti! Ptice najrazličitijih
boja skakutale su, pjevale, igrale se, kljucale različite plodove i kreštale.
- Oprostite, progovorila je Kameleona, no, buka je nadglasala njene riječi.
- Hej, što se ovdje zbiva?
Nakon ovih riječi zavladao je muk. Ptice nisu znale bi li ostale i proučile
ovo stvorenje ili odletjele.
- Neću vam ništa. Samo bih željela znati tko ste, i ima li u blizini vode?
- tiho će Kameleona.
Ptice su se malo-pomalo počele oslobađati. Prilazile su joj sve bliže
i razgledavale je sa svih strana. Napokon jedna progovori:
- Mi smo ptice, ti si u prašumi, a do rijeke ćemo te mi odvesti...
Kako nije mogla letjeti, Kameleona ih je teže slijedila. Sustizala ih
je skačući s grane na granu,
Napokon su stigli do rijeke. Voda je bila zelena jer se u njoj ogledalo
svo bilje s obale. Sada se oprostila od ptica. Najmanja joj je na kraju
rekla:
- Čuvaj se Ijudi sa željeznim zvijerima, ako na njih ikad nabasaš i ...
krokodila!
Kameleona se pitala što su to Ijudi, željezne zvijeri i krokodili. Pošla
je prema rijeci.Tek što je prinijela glavu vodi, poskoči i cikne. Ugledala
je neko čudno stvorenje s mnoštvom zubi. Stvorenje joj se obrati:
- Bojiš me se? Bez brige, tebi neću ništa. Nisi ni čovjek, ni krokodil,
ni gušter... a sigurno te ne mogu strpati među biljke!
- Oprosti, nisam se predstavio. Ja sam krokodil...
- Uopće nisi tako strašan. Znaš, ptice te se boje. Zašto?
- Pa kažu da sam ružan, glup, zao... A nisam, samo sam živ i moram jesti!
- Zar ti njih jedeš?
- Pojedem svakog do koga mogu doći. Ali ovdje to nitko ne shvaća kao tragediju.
Kad nekoga pojedeš, on nastavi živjeti u tebi. No, nitko ne želi van iz
svoje kože...
- A, tko su Ijudi?
- Ljudi su... nekako će tjeskobno krokodil, najstrašnija stvorenja koja
žive na svijetu.Oni uništavaju šume da bi izgradili svoje nastambe na
tim mjestima, ubijaju krokodile, ptice, pantere... Sve! Kraj kroz koji
je čovjek prošao gotovo je uvijek pust, zagađen i prljav... A sad idi.
Evo mog potencijalnog objeda!
Okrene se i otpliva u smjeru jednog pasanca.
Kamelona prvi puta u svome životu osjeti tugu. Zašto bi itko želio uništiti
nešto ovako lijepo, ovako savršeno? Ili krokodil ne govori istinu, ili
su ti Ijudi zaista blesavi. Potraži neko mjesto na kojem će prenoćiti.
Ubrzo je slatko spavala na grani jednog stabla.
Ujutro, kad se probudila odlučila je pronaći Ijude. Pitala je ptice kako
da dođe do njih i krenula. Skakala je s drveta na drvo, njihala se na
lijanama...
Odjednom stane... Začula je zastrašujuću buku. Ovo nije bilo vrištanje
majmuna, ili glasanje drugih životinja... A i smrdjelo je. Uskoro je saznala
i zašto.
Bili su to Ijudi i njihove željezne zvijeri. Kameleona se prestravi...
Golema su čudovišta rušila stabla, a gdje-gdje bi se mogla vidjeti i pokoja
mrtva ili ranjena životinja, stradala u ovom kaosu. Kameleona donese veliku
odluku.. Od sada će pomagati svakome tko bude u nevolji:
- Počet ću s njima - pomislila je i odšuljala se do pantere sa slomljenom
nogom. Dotakne je... Panteru obavi zlaćana maglica.
- Hvala ti - promrmljala je pantera. Pohitaju do leteće vjeverice kojoj
je grana prignječila rep.
Ubrzo su ozdravili i aj-aj i naboruša i orangutan.
Kameleona je svakog dana pomagala životinjama i biljkama koje su trebale
njezinu pomoć. Odlazila je na mjesta gdje rade Ijudi.
No, jednoga je dana drvo koje se rušilo zamalo ubilo Kameleonu. Na sreću
samo ju je jedna dugačka grana dohvatila po nozi. Osjetila je strašnu
bol (takvo nešto nije poznavala). Pala je, a iz kose joj se rasuo sunčev
prah Ijubavi.Taj je prah vidjela njezina majka koja je svaki dan budno
pratila kćerino kretanje na Zemlji. Istoga je trena poslala po nju zlatnu
kočiju koju su vukli nestašni jednorozi.
Kameleona nije imala izbora, morala je otići, no njen se prah Ijubavi
raspršio po cijelome svijetu i otvorio Ijudima oči.
Na stablu, koje je posljednje dotaknula, ostalo je zapisano: Ne zagađujete
i ne uništavate samo prašume nego i vode, zrak, livade i polja. I zato,
ako nešto ne poduzmete, vaš će vas koristoljubni duh na kraju uništiti.
Irina Joh, 7.c
OŠ M. J. Zagorke
Bila
je kasna jesen.
Vani se lijeno vukla sivo-srebrna magla. Sve je odisalo mirom i tišinom.
Srebrne, sjajne lokve, od kiše koja je jutros škropila grad, poput zrcala
odražavale su čelično-plavo nebo. Pokoja kaplja bi se nečujno otkotrljala
s lista na tmurnim i kvrgavim granama, pala u lokvu i načas je uzburkala.
Zatreptala bi plavkastom simfonijom, kao da su zatitrale srebrne žice
nebeske harfe i naborale joj skute večernje haljine.
A onda bi se odjednom sve smirilo.
Samo su moji koraci remetili i budili memljivu tišinu.
Tupo su odzvanjali po mokroj i sjajnoj ulici. Povremeno bi se kakva ptica
javila svojim cvrkutom, zreli plod kestena s treskom bi udario o tlo,
ali bi ubrzo i ti zvukovi nestali.
Zavladala bi opet tišina i muk.
Raznobojno je lišće uljepšavalo moj grad i moju ulicu.
Tihi vjetrić lagano je klizio kroz prorijeđeno lišće na samotnim granama,
kroz moju dugu valovitu kosu... i gubio se u prostranstvima jeseni.
Neki bi se nestašni listić odjednom otrgnuo s grane i odlepršao u obližnju
lokvu, a vjetar bi ga nosio površinom, poput kakva čamčića.
Kad bi vjetra načas nestalo, nestalo bi i igre malih, šarenih listova.
Oni bi se tada skupili i stisnuli jedan uz drugoga, te tako združeni,
čekali na ponovni nalet vjetra. Koračam lijeno, s noge na nogu, mojom
ulicom.
Od lokve do lokve, od jedne do druge “obale” nogostupa.
Znatiželjno promatram likove koje tvore skupine lišća na mirnim vodenim
površinama.
Došla sam tako i do svoje kuće, svoga dvorišta. Rukom sam lagano odgurnula
vrata, a s njih su se skotrljale malene, kristalne kapljice kiše. Jedna
je sustizala drugu, kao da se takmiče koja će prije pasti na raskvašeno
tlo. Njihova bi se raskoš boja prelila iz malene, sjajne kuglice u tmurnu
i crnu zemlju, i nestalo bi začas svog tog blještavila i sjaja.
Kao da se bakina biserna ogrlica rasula po čitavom mome dvorištu. Samo
su na porazbacanim listovima loze, koje je vjetar u svojoj veseloj igri
posložio po tlu, ostale biserne kapi jutarnje kiše u svom punom sjaju.
Noge su moje šuškale koračajući po lišću u mome dvorištu. A kad sam ušla
u kuću, nestalo je s ulice... dvorišta... mojeg žamorenja i šuškanja,
mojeg glasnog udisanja jesenje izmaglice. Baš kao što je nestalo i vjetra
što nosi lišće i poigrava se mojom kosom.
I kao što je nestalo cvrkuta ptica, rominjanja kapljica kiše - i ja sam
nestala s ulice. Na tren je ulica ostala posve sama i pusta. Ni automobili
nisu više prolazili njome. Večer se polako spuštala na ulicu.
Uvukla sam se u toplu sobu moga doma, odbacila svoj kišni ogrtač, cipele
i torbu, te sjela u bakin naslonjač. Naslonivši glavu na njen, rukom izvezen
jastuk, pomno sam osluškivala jesen u mojoj ulici.
Više se nije čuo ni lahor vjetra, ni cvrkut ptica, ni žamor prolaznika.
Cijeli je grad utonuo u jesenje predvečerje i pojavila se opet ona memljiva,
duboka i gusta tišina.
Nebo se osulo sjajnim zvijezdama, a na prozore se navukla srebrenkasta
izmaglica. Ulica je utonula u san obasjana sjajem pokoje ulične svjetiljke,
i svuda je zavladao mir.
Jelena Lovrec, 6.c
OŠ Ante Starčevića