Svaka revolucija je bacanje kocke, Zagreb 911 - 914

Izložbu grafičkih partitura za dvadeset prozora Galerije Prozori otvara performans na opružnoj muzičkoj kutiji Šahtofon DB Indoša za dvoje izvođača i vrpca njegove kolažne partiture koja se proteže 26,44 metara duž prednjeg prozorskog niza Galerije. Vrpcu je prilagođena arhitekturi međuprostora, blankovima između prozora za čitanje partiture na podijeljenjim staklenim ekranima uz bočno kretanje izvana. Prva slika podijeljenog ekrana je dokumentarna, čini je izvorni novinski materijal, novine hrvatskih radnika u Americi početkom prošlog stoljeća: Hrvatski svijet i Zajedničar, jedan od tragova dokumentarističkih izvora trilogije Svaka revolucija je bacanje kocke, Zagreb 911 - 914 DB Indoša i Tanje Vrvilo. Drugi dio slike partitura je tog traga u predstavama Cefas, Američki atentator i Tosca 914 koje su montirale arhivske, novinske i dnevničke materijale, crteže i fotografije te poeziju pobunjene omladine u Zagrebu, u razdoblju od 1911. do prvog svjetskog rata 1914., obuhvaćajući literarno-revolucionarni kružok Stenjevačke republike, zapise Vladimira Čerine i Augusta Cestarca, fragmente đačkog štrajka, tragične atentatate u kojima su sudjelovali članovi literarno-revolucionarnog kružoka ili usamljenici, poput ludbreškog radnika, povratnika iz Amerike Stjepana Dojčića. Kolažna arhivska građa, koja se sastoji od novinskih članaka, sudskih optužnica, zatvorskih pisama, dnevnika i poezije, stvara grafičke kadrove za izvođenje Šahtofonije na opružnim zvučnim skulpturama Šahtofonima. U unutrašnjosti Šahtofona ugrađene su nadzorne kamere, a slika njegove unutrašnjosti i opružnih žica, kao i njegovih privremenih izvođača stvara muzičku sliku papirnatog filma.
 
Trilogija je nadahnuta posljednjim rukopisom Josipa Horvata iz 1968. Pobuna omladine, o isprepletenim sudbinama četvorice zagrebačkih atentatora 1912.-1914. (“četvorice humanih atentatora u Kroaciji” kao “nultoj generaciji terorista”) te povijesti hrvatske pobunjene omladine u doba Austro-Ugarske Monarhije: Luke Jukića (atentatora na bana Cuvaja) i Stjepana Dojčića (atentatora na komesara Skerlecza) koji su svoje neuspjele atentate izveli te Stjepana Planinšaka i Jakoba Schäffera, za koje postoji sumnja jesu li uopće bili atentatori.
 
Danom 8. lipnja 1912. Hrvatska je stupila u Evropu, zapisao je devetnaestogodišnji August Cesarec nakon prvog atentata očekujući vlastito hapšenje. Partitura Cefas obrađuje neuspješni atentat na bana Slavka Cuvaja u zagrebačkoj Mesničkoj ulici u kojem su sudjelovali mladi Valaši - skupina ondašnje napredne omladine, srednjoškolaca i mladih književnika. Partitura za predstavu Američki atentator obrađuje medijski utjecaj ondašnjih hrvatsko-američkih novina na radnika Stjepana Dojčića, koji je emigrirao u SAD (Kenosha) 1909. i vratio se 1912. kako bi ponovio atentat na hrvatskog bana Slavka Cuvaja. 18. kolovoza 1913. izveo je pokušaj atentata na novog bana Ivana Skerletza u zagrebačkoj katedrali. Treća partitura Tosca 914 preuzima slučaj neuspješnog atentata Jakoba Schäffera na bana Skerlecza koji se dogodio 25. 05. 1914. nakon prvog čina opere Tosca, u auli i vestibilu HNK-a u Zagrebu, kada je nadvojvoda Leopold Salvator u banovoj pratnji prvom činu najbolje operne izvedbe sezone s protagonistima Mirom Korošec i Markom Vuškovićem.
 
 
 
Atentator je izjavio i dao dokumente, da se zove Stjepan Dojčić, star 22 godine, rodom iz Ludbrega, rimokatolik, Hrvat, on se već prije duže vremena izselio u Ameriku, nastanio se je kod svoje sestre u Kenosha Wisc., te je doskora našao zarade u tvornici automobila. Iz Amerike krenuo je put Hrvatske lanjske godine negdje u mjesecu listopadu. U Ludbregu, gdje se Dojčić nalazio od početka travnja ove godine sve do pred atentat, zateklo je Dojčića prije mjesec dana imenovanje baruna Skerlecza kraljevim povjerenikom za Hrvatsku. Doznao je da u Zagreb ide i Roza Kranjčec, primalja iz Ludbrega, koje je muž takodjer u Americi, pak je pošao još iste večeri k njezinom ocu pitajući ga, može li se on s Rozom povesti istim kolima iz Ludbrega do željezničke stanice u Koprivnici. U petak u jutro su zajedno krenuli i poslije podne istog dana u tri sata prispjeli su mješovitim vlakom u Zagreb. Dojčić se sa Krančecovom sutradan i slijedećih dan sastajao u Zagrebu te ju je vodio i pokazivao joj zagrebačke muzeje, šetališta, itd. Dapače i na sam dan atentata u jutro zajedno su pošli do katedrale i ušli na svečanu misu. Za mise su se rastali, Dojčić se izgubio u svjetinu, dok je Kranjčecova ostala na svom mjestu misleć, da će se poslije mise već pred crkvom negdje naći. Na koncu mise, pri izlazu kraljevog povjerenika iz crkve izveo je Dojčić na poznati već način atentat.
 
Ludbreg je nekada obilovao pašnjacima, prošaranim barama i odstajalom kišnicom. Tu je svojevremeno bilo mnogo roda. Gnijezdile su se na dimnjaku škole, a kada je gnijezdo zbog loženja srušeno, savile su ga na banki, a postepeno i na drugim višim zgradama. U stvari, nakon svakog proljetnog povratka sa juga, rode su u Ludbregu morale ponovo graditi gnijezda. Jednom su ga savile na razvodnom stupu električkog dalekovoda i to usred Ludbrega. Na žalost, ni tu nisu mogle dugo ostati jer su smetale prilikom montaže vodova. Danas više ne živim u Ludbregu i ne znam gdje su ludbreške rode odselile, i da li ih tu uopće još ima, ali sam siguran da taj podravski gradić nikada nije imao ljepšeg ukrasa.
 
 
Autori izložbe: Damir Bartol Indoš & Tanja Vrvilo
Grafičko oblikovanje: Ratko Mavar