103 portreta hrvatskih književnika
Osim autora, u predstavljanju sudjeluju Tito Bilopavlović, književnik, te Daniela Bilopavlović Bedenik, povjesničarka umjetnosti (MSU).
Božidar Bilopavlović Billy rođen je 17. prosinca 1951. godine u Novoj Gradiški. U rodnom gradu završava osnovnu školu i gimnaziju na kojoj maturira s maturalnim radom na temu umjetničke fotografije. Još kao osmoškolac započinje s fotografiranjem. U Zagrebu pokušava upisati AKFIT, no ne uspijeva pa nekoliko godina radi u Novoj Gradiški kao profesionalni fotograf i dopisnik "Večernjeg lista".
Radeći u fotografskom studiju razvija sklonost ka portretnoj fotografiji. Po povratku u Zagreb studira na Višoj školi za socijalne radnike, u kojoj struci se i sada nalazi. Od 1978. godine stalno se naseljava u Zagrebu i od tada započinje druženje s književnicima pa je tako i jedna od najstarijih fotografija izložena na ovoj izložbi snimljena te godine.
Tijekom višegodišnjeg bavljenja fotografijom Billy surađuje s piscima na opremi knjiga, fotografije objavljuje u "Studentskom listu", "Danasu", "Areni", "Hrvatskom slovu", "Smibu", "Modroj lasti" te raznim drugim tiskovinama. Do sada je organizirao nekoliko samostalnih izložbi (Mala antologija lica, Tamne slike svjetlosti, Svetkovina ruža), od kojih je Mala antologija lica bila osnovom za nastanak knjige portreta hrvatskih književnika.
"(...) Portreti književnika predstavljeni u ovoj knjizi dosta su raznoliki. Neki su studijski, neki "slučajni", ali uvijek promišljeni i dobro izvedeni. Nastajali su u više od tri desetljeća, odišu duhom vremena i zapravo ih je sjajno sve vidjeti na jednom mjestu, pregledati i usporediti. Upravo taj vremenski odmak pruža nam mogućnost da bolje upoznamo samog autora i njegove mijene tijekom godina. Promjene u stilu, pristupu motivu. Kao i promjene na licima književnika, starost i mladost.
Fotografija je uvijek crnobijela, a fotoaparat uvijek analogni, mehanički. Neki bi rekli da to nije bitno, no gledajući takvu fotografiju, ona nam pruža jedan poseban osjećaj. I da, vidi se razlika i ona se odmah prepoznaje. Nije presudna, ali je bitna. Ta tehnika iz "prošlog stoljeća", gotovo zaboravljena, osim za istinske ljubitelje fotografske umjetnosti, puno toga govori o slici, ali i o samom autoru. Klasični, romantičarski, puni duše, ovi portreti kao da nam pričaju neku priču, a tekstovi koji ih prate pozivaju nas da ih prepoznamo, i sliku, i autora. Gledajući ih, poćeljet ćemo ih bolje upoznati, knjigu više puta pogledati i iščitati." Daniela Bilopavlović Bedenik, povjesničarka umjetnosti (MSU)
"(...) Izbor fotografiranih persona uglavnom je slučajan, od zgode do zgode, nasumičan, kako to obično biva s nestudijskom fotografijom. U čemu je onda kvaka? U čemu je onda štos? Je li trebalo ukoričiti ovakvu "galeriju slučajnika"? I kako je imenovati? Fotoslikovnica za ozbiljniju dob! To je to.
(...) Mi koji smo poznavali ili poznajemo (manje, više ili previše) likove i djela portretiranih, možemo se čak malo i naslađivati listanjem ove fotoslikovnice. Ostale motritelje i čitače nesumnjivo će zagolicati što od napisanog stoji još iza face koja nam s fotografije nudi neponovljivi trenutak uzbuđenosti, ravnodušnosti, uštogljenosti, radosti, mudrosti... Književnici u fotoknjizi, uključiv i skromnog potpisnika ovog teksta, možda mogu, zahvaljujući "obličju i ljepoti" očekivati povećanu čitanost svojih djela. Čak i apsolutni nečitači, glupsići i tutleki elektronske ere, na spomen nekog književnog imena reći će: "Poznam tog pisca u dušu." Ma šta čit'o? 'Od'o!" Tito Bilopavlović, književnik