Anton Gula Marković: Boka - kamen i more

BOKA NA FOTOGRAFIJAMA ANTONA GULE MARKOVIĆA

Kako snimiti Boku? Kako uspješno prenijeti osobno viđenje i duh jednog neponovljivog krajolika? Tog tajanstvenog zaljeva južnoga Jadrana, punog kontrasta između pitome mediteranske vegetacije koja „povezuje“ konglomerate kamenih kuća pomorskih naselja i, njoj oprečnih, strmih, surovih brda što se iz mirne morske površine prijeteći uzdižu k nebu. Nije lako prenijeti čarobni duh, ali ni snagu gotovo mitske Boke, ni one osunčane, a kamoli kišne, kada se sivi oblaci nakupe unutar prirodnog amfiteatra Zaljeva kao u grotlu ugaslog vulkana. Za to treba ne samo fotografska (ili slikarska) vrsnost nego i osjećaj za motiv i atmosferu te poznavanje duha Zaljeva i ljubav prema njemu. Sve se to sretno sjedinilo u Antonu Guli Markoviću i zato nas susret s njegovim fotografskim djelima uvijek ponovno oduševi, ali i dirne. Ljubav i poštovanje prema bokeškoj baštini, kao bokeljski domorodac, primio je od roditelja i usvojio odrastanjem. Ustrajnim radom je usavršavao tehnička znanja i razvijao mogućnosti, a osjećaj za motiv i trenutak nije mu nedostajao niti ga je ikada napuštao. I tko bi, naposljetku, mogao poznavati bolje sva mjesta i prirodne tajne našeg Zaljeva, ako ne on koji ga je prelazio pješice, motorom, autom, avionom te je, na kraju, ronjenjem upoznavao podmorsku floru Zaljeva. Da bi osjetio (i uspješno prenio) samu bit Boke, želio ju je vidjeti iz neuobičajenih pozicija, penjući se na okolna brda, kako bi došao do svih planinskih zakutaka, otkud je bolje mogao spoznati Zaljev i imati cjelovitiju vizuru i rjeđu perspektivu. I tako su nastali sjajni pogledi na vječni Sinus Risonicus iz Gornjeg Stoliva… Naravno da je ovjekovječio i svoju Gornju Lastvu – to nedirnuto pitoreskno prastaro mjesto na padini Vrmca. Ali, onda je morao otići do kraja – upoznati Zaljev iz zraka. I zaista, kao sportski pilot, vinuo se Boki pod oblake, uživao u igri sunca i bjelasanju „srebrne“ površine zaljevskog mora, unutar kojeg, poput rijetkih bisera, izranjaju otoci Sv. Jurja, Gospe od Škrpjela, Mamule… Naravno, nije propustio zabilježiti svojim aparatom sve te fantastične trenutke pa neki od tih radova i danas ovdje svjedoče o jednom Zaljevu rijetke i bogate prirodne i graditeljske baštine i o jednom fotografu koji je ljubav prema rodnom kraju pretočio u slike dostupne brojnim poštovateljima stare kulture koja pomalo iščezava. Ovdje prije svega mislimo na Guline antologijske radove iz 70-ih godina, crnobijele fotografije jednog malog svijeta - tivatskih originala, ribara i kalafata, starih kuća i mandraća, isluženih bracera, ljudi i predjela kojim danas dominira moderan, i strani nam, „grad“ Porto Montenegro s betoniranom obalom, sjajnim rezidencijama i još sjajnijim jahtama. Dok koračamo tom obalom luksuza, među zakrabuljenim istočnim milijunašima, s nostalgijom se prisjećamo malog zaljevskog svijeta starinskih stvari i običnih ljudi o kojima će nam zauvijek svjedočiti fotografije Bokelja Antona Markovića.

                                                                                                                                                                                                                                                       Željko Brguljan