Jasenko Rasol: Tvornica nemogućih radnji

Izložba 07.05.2020. - 30.06.2020. Knjižnica Silvija Strahimira Kranjčevića Galerija Prozori
Jasenko Rasol: Tvornica nemogućih radnji



Inscenacija za kolektivnu zebnju
 
Serija fotografija izložena pod nazivom Tvornica nemogućih radnji snimljena je 2006. godine u halama tvornice Mesne industrije Gavrilović u Petrinji, kao odgovor autora na projektni poziv vezan uz istraživanje proširenja plesnoga medija. [1] Prostori mesnoga giganta pokazali su se, tada, kao negostoljubivo mjesto za plesačicu, a ravnodušnost radnika spram interferencije umjetničkih i neumjetničkih struktura koju je njezina prisutnost aktivirala mogla je više od konstruktivnih aspekata fuzije dvaju sistema pokrenuti stalnu umjetničku zapitanost nad mogućnostima te veze, razlozima i pravim načinima međusobnog djelovanja. Nekoliko fotografija iz serije izloženo je na izložbi Fotomorgana  za koju su i  snimljene.[2]
To je pretpovijest ovih fotografija. Petnaestak godina kasnije, umjetnost već naveliko koristi prostore tvorničkih hala – uglavnom ispražnjene i devastirane –  ne bi li kroz tu aproprijaciju govorila o procesima raspadanja jednog društva. No tvornički je pogon na Rasolovim fotografijama služio isključivo kao polje eksperimenta u smislu proširenja umjetničkog prostora i provociranja medijskih ograničenja. U skladu s  tvorničkim režimom opremljena zaštitnom kutom, kapom i prevelikim gumenim čizmama, plesačica je bila onemogućena u pokretu. Između njezina tijela i prostora, zaštitno se odijelo pojavilo kao membrana koja sputava. Ono je, ovisno o tome s koje strane gledamo, ekstenzija tijela ili društva koja, u oba slučaja – bila osobna predostrožnost ili društvena mjera – ima ulogu disciplinirati tijelo. To je ujedno i mjesto semantičkih preklapanja, most prema kontekstu novoga izlaganja u novoj svakodnevici modificiranoj, na nepoznati rok, biomedicinskim politikama, protektivnim mjerama, strahom, kontrolom i samokontrolom.
Polazište izložbe i njezin produkt jest prepoznavanje pri čemu osjećaj poznatoga proizvodi novu informaciju. Nije, dakle, riječ o tautologiji, o usidrenju u istome, već o rezonancama koje, posve paradoksalno, oblikuju predmet. Naime, ono što prepoznajemo u fotografijama nije na njima prikazano, već je prepoznavanje egzistencijalne sličnosti pridalo značenje onome što se vidi, ali i modificiralo ono što je prikazano.
Pokušat ću pojasniti. Friz fotografija apliciranih na galerijske prozore u punoj dužini fasade varira temeljnu situaciju: plesačičin pokušaj uspostavljanja relacije s prostorom, svojevrsno umještavanje, prilagodbu. S druge strane taj prizor (ustvari niz različitih sekvenci u prostoru) začudna je inscenacija. Do te je mjere izglobljena iz realnih koordinata mjesta da se doima izmišljenom. Umjesto stvarni interijer tvornice, mi vidimo fiktivnu inscenaciju u kojoj prepoznajemo elemente podudarne s aktualnom pandemijskom stvarnošću. Nije to samo outfit plesačice, već kompletna arhitektura prizora (odnosi među elementima, kompozicija, reducirani kolorizam itd.) uključujući i one nematerijalne viškove nedokučivih značenja, u atmosferi kojih prepoznajemo zajednička osjećanja: strah, nelagodu, prilagođavanje, otpor…
Fotografije koje su snimljene s nekom drugom namjerom, u sasvim drukčijem kontekstu prisvajamo kao otisak vlastitog iskustva. No ovakvo postprodukcijsko preuzimanje tuđe fotografije kao dokaza vlastitog postojanja ili samoprepoznavanja povlači za sobom i destabiliziranje definicije. Najprije, dokumentarnost je iznuđena. Zatim, prostor i vrijeme snimanja i promatrača (produkcije i postprodukcije) koji su u fotografiji pouzdano definirani, u ovom se naknadnom učitavanju predmeta izravnavaju, oduzimajući fotografiji temporalnost i spacijalnost što su njezina medijska određenja. Tako se početno propitivanje plesnog medija, ponovnim izlaganjem, širi u govor o fotografiji.
I konačni je prezentacijski format na određeni način pregovaranje s medijem. Umjesto pojedinačnog izlaganja fotografija, Rasol ih printa na folije i povezuje u kontinuirani friz čime intervenira u javni prostor kvarta, markirajući tako frekventni prolaz ispred Galerije. S jedne strane taj je odabir prilagodba kulture protuepidemijskim mjerama, no s druge je strateški postupak: hotimični gubitak singularnosti. Intimni dijalog u odnosu jedan naprema jedan zamijenjen je mrmorom mnoštva. Fotografije isprintane u visokoj kvaliteti, gotovo monokromne u koloritu, stopljene s modernističkom betonskom arhitekturom galerije, iza kojih se nazire neki polupoznati prostor, definirale su novi visoko estetizirani ambijent koji se, usprkos tome, doima kao opskurna distopijska stanica unutar nekog anakronog futurizma. To kolebanje između različitih semantika i estetika, isklizavanje od preciznosti do nedokučivosti, konceptualni je okvir za artikulaciju kolektivne zebnje u kojoj se svatko može prepoznati. Prepoznavanje je važno jer mu je inherentna promjena budući da znači ponovno uspostavljanje sebe u odnosu na drugo. No ono, kako kaže feministička teoretičarka književnosti Rita Felski, dolazi bez jamstva jer se „odvija u prljavom i svakodnevnom svijetu ljudske akcije, a ne božanskog otkrivenja“.[3] Pa i ako ne donese uvijek promjenu, ono ostaje kroz različite oblike svoje pojavnosti „uključujući žalosno prepoznavanje granica prepoznavanja – neophodno sredstvo za shvaćanja tekstova i svijeta“. [4]
 
 
 
Jasenko Rasol živi i radi u Zagrebu kao free-lance fotograf/snimatelj.
 
Izložba je financirana sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
 
 
[1] Projekt je osmislila plesna umjetnica  Barbara Matijević, a koautori su bili Igor Kuduz, Ana Opalić/Helena Janečić i Jasenko Rasol . Izložba je održana pod nazivom “Fotomorgana” u Galeriji SC / Produkcija: Sveučilište u Zagrebu / Studentski centar u Zagrebu / Kultura promjene / Galerija SC.
 
[2] Vidi prethodnu napomenu.
[3] Rita Felski. Namjene književnosti. Zagreb: Jesenski i Turk, 2016., str. 71
[4] Isto