Jazz glazba i njezini velikani
Uhvaćena iznimnost trenutka
Davor Hrvoj je u ovom je trenutku naš jedini profesionalni jazz kritičar. Već desetljećima promiče jazz, izvještava s jazz koncerata, piše osvrte na jazz izdanja, a cijelo vrijeme i fotografskim aparatom dokumentira nastupe domaćih i inozemnih izvođača. Nakon desetljeća truda – kao u svemu odgovorna, samozatajna i skromna osoba – tek kad je kao fotograf uznapredovao do pristojne zanatske i artističke razine, kad je naučio manipulirati motivom, kadrom i kompozicijom - najuspjelije fotografske portrete jazz umjetnika odlučio je pokazati publici.
Nepretenciozno i nadasve blagonaklono prema jazz umjetnicima, nerijetko i neskriveno očaran portretiranim kao izvođačem, u svojoj portretistici uvijek iznova nastoji fotografski svjedočiti ne samo osobu u fokusu, nego i još ponešto od širokog i fluidnog fenomena jazz glazbe, u svekolikoj lepezi njegovih pojavnosti i mozaičnih očitovanja, nadasve pri izvođenju jazza u živo. Davor autentično dočarava i sugerira atmosferu na pozornici, koja govori o realitetima jazza, svjedočeći da jazz nije samo glazba, nego da u sebi utjelovljuje i komponente brojnih drugih umjetničkih žanrova poput glume, performansa, plesa, teatra...
Kroz jedinstvene rakurse snimanja Davor se ponajprije usredotočuje na portretiranje umjetnika. Portretna fotografija trajna je njegova preokupacija – diskretno se približavajući jazzistu i ne zadirući u sferu privatnosti, stvara dojmljive karakterne portrete markantnih osobnosti. Davor ne pravi razliku među umjetnicima – svakome pristupa jednako skrupulozno, ne vodeći računa o tomu tko je od njih veća, a tko manja zvijezda.
Bez vlastita komentara, nepretenciozno, a opet kvalitetno i znalački i upečatljivo, hvata iznimnost trenutka, ocrtava raspoloženje i stanje jazzista, a preko ekspresije koju je Davor zabilježio pokušavamo im ući u psihologiju i osobnost, nastojimo ponešto dokučiti o tomu kakav život vode, o njihovim životnim stilovima, glamuru, auri slave što ih prati, predodžbama koje o sebi imaju, svjetonazorima portretiranih. Kod jednih Davor dokumentira otkačenost, osjećaj snage, bahatost, razigranost, zaigranost, a kod drugih rezigniranost, ranjivost, frustracije, strahove…
Portretirajući jazziste, Davor se usredotočuje i na performativnu energiju, na stanje tijela prigodom interpretacije, njegovu grčevitost očitovanu grimasom ili opuštenost očitovanu pokušajem komuniciranjem s publikom. Portreti umjetnika svjesnih nazočnosti kamere svjedoče pretencioznost njihova imagea i narcisoidnost ljudskog bića.
Jazz glazbeniku pozornica može poslužiti i za decentno referiranje o mnogo čemu što se tiče jazza, ali on s pozornice gdjekad pokušava odaslati i neke izvanumjetničke poruke. Naime, Davor sjajno zna dočarati atmosferu što vlada na pozornici tijekom nastupa, ponekad ustrajavajući na nametljivo estetiziranim, čak i egzotičnim, koloristički kričavim detaljima, posebice - kad je riječ o Amerikancima - na detaljima odjeće koji se naoko doimaju šarmantnim slučajnim odabirom, ali koji publici – zapravo onima koji znaju čitati te zakučaste šifre - šalju različite poruke o sebi, podrijetlu i društvu u kojemu žive - intimne, političke, čak i politički militantne, ali i one koji govore o umjetnikovu socijalnom položaju…
Tako je Davor stvorio fotografije koje promatramo ne samo kao psihološke portrete, nego i kao diskretnu i duhovitu socijalnu dokumentaristiku.
Ivica Župan