Stanko Abadžić: Zagreb
U povodu Dana grada Zagreba održat će se promocija fotografske monografije Stanka Abadžića Zagreb (Kadar36, 2019.). Na promociji će uz autora govoriti i Branka Hlevnjak, povjesničarka umjetnosti.
Slike koje Stanko Abadžić odabire kao „svoje“ nastale su iz široke i bogate ponude Zagreba, grada i dalje po mjeri čovjeka koji, premda raste administrativno i urbano, uravnotežio je nekako i sva ona mjesta i „naselja“ koja su osamdesetih godina 20. stoljeća nazivali „spavaonice“. Svaki grad nabujao u 19. stoljeću, kao i Zagreb, dijelio je prostor na ulični – reprezentativni i dvorišni – intimni, dok ga nije modernizam pedesetih godina 20. stoljeća rasuo ignorirajući logiku podjele, stvarajući objekte i međuprostore, sve jednako javne i parkirne, koje je postmoderna (1975.) osudila kao otuđujuće, nastojeći vratiti logiku i humani smisao u urbanizmu. O svemu tome svjedoči Stanko Abadžić kroz svoju pjesničku, lirsku i intimnu fotografiju posvećenu Zagrebu. Ističući ritam grada, njegove mijene i različitosti, Abadžić kao da u svoje prirodno nijeme fotografije priziva glazbu: od čiste tišine do buke.
Kako se Zagreb našao u globalizacijskom „loncu“, tako su ulice pune oglašivačke megalomanije. Ona se pretežno svodi na golema povećanja lica i tijela manekenki koje reklamiraju neki proizvod te nadvisuju ili „proždiru“ svojom veličinom stvarne ljude. Tu postmodernu igru miješanja fotografirane ili slikane stvarnosti s fizičkom stvarnošću, koja se u raznim oblicima javlja u fotografiji, prihvatio je Stanko Abadžić kroz humor, ironiju ili šalu. Tako „barbika“, golemi majmun i neka sovulja-čovjek promatraju sitno biće-čovjeka kako strojno čisti snijeg. Opatice prolaze kraj golemih plastičnih usana koje ih „ljube“. Zimski i starinski odjevena opatica-pripravnica vodi dijete, a pred njima na hladnoći razgolićena manekenka u rublju. Dok muškarci na buvljaku prodaju časopise s golim ljepoticama, jedna ih takva gleda s plakata i poput goleme div-žene-svodilje nadzire ih u tom poslu. Grad je pun takvih apsurda i Stanko Abadžić ih na svoj fotografski način ironizira. Oglašivačkoj megalomaniji pridužila se posljednjih godina i slikarsko-ilustrativna megalomanija street arta. Iako slikari vrlo znalački prenose na zidove originalne ilustracije kakve bajke ili detalje reprodukcija poznatih slikarskih djela (na primjer Vlahe Bukovca), ili slikaju vlastiti rad, iluzionizam velikih likova izmiješan sa sve jadnijim i stinijim ljudima podno njih, kako ih fotografira Stanko Abadžić, poništavaju vrijednost i cjelinu arhitekture, a o mjeri čovjeka da i ne govorimo. Upravo tu kakofoniju fotografira Stanko Abadžić, kritizirajući fotografijom ludost i apsurd pretjerivanja u dimenzijama, koje slikama daju prednost pred stvarnošću. To je Zagreb 21. stoljeća, a fotograf taj svjetski trend u kojem Zagreb ponosno sudjeluje ublažuje humorom i potkrepljuje šalom, pa svako prosuđivanje ovih događaja pada u vodu.
Slike koje Stanko Abadžić odabire kao „svoje“ nastale su iz široke i bogate ponude Zagreba, grada i dalje po mjeri čovjeka koji, premda raste administrativno i urbano, uravnotežio je nekako i sva ona mjesta i „naselja“ koja su osamdesetih godina 20. stoljeća nazivali „spavaonice“. Svaki grad nabujao u 19. stoljeću, kao i Zagreb, dijelio je prostor na ulični – reprezentativni i dvorišni – intimni, dok ga nije modernizam pedesetih godina 20. stoljeća rasuo ignorirajući logiku podjele, stvarajući objekte i međuprostore, sve jednako javne i parkirne, koje je postmoderna (1975.) osudila kao otuđujuće, nastojeći vratiti logiku i humani smisao u urbanizmu. O svemu tome svjedoči Stanko Abadžić kroz svoju pjesničku, lirsku i intimnu fotografiju posvećenu Zagrebu. Ističući ritam grada, njegove mijene i različitosti, Abadžić kao da u svoje prirodno nijeme fotografije priziva glazbu: od čiste tišine do buke.
Kako se Zagreb našao u globalizacijskom „loncu“, tako su ulice pune oglašivačke megalomanije. Ona se pretežno svodi na golema povećanja lica i tijela manekenki koje reklamiraju neki proizvod te nadvisuju ili „proždiru“ svojom veličinom stvarne ljude. Tu postmodernu igru miješanja fotografirane ili slikane stvarnosti s fizičkom stvarnošću, koja se u raznim oblicima javlja u fotografiji, prihvatio je Stanko Abadžić kroz humor, ironiju ili šalu. Tako „barbika“, golemi majmun i neka sovulja-čovjek promatraju sitno biće-čovjeka kako strojno čisti snijeg. Opatice prolaze kraj golemih plastičnih usana koje ih „ljube“. Zimski i starinski odjevena opatica-pripravnica vodi dijete, a pred njima na hladnoći razgolićena manekenka u rublju. Dok muškarci na buvljaku prodaju časopise s golim ljepoticama, jedna ih takva gleda s plakata i poput goleme div-žene-svodilje nadzire ih u tom poslu. Grad je pun takvih apsurda i Stanko Abadžić ih na svoj fotografski način ironizira. Oglašivačkoj megalomaniji pridužila se posljednjih godina i slikarsko-ilustrativna megalomanija street arta. Iako slikari vrlo znalački prenose na zidove originalne ilustracije kakve bajke ili detalje reprodukcija poznatih slikarskih djela (na primjer Vlahe Bukovca), ili slikaju vlastiti rad, iluzionizam velikih likova izmiješan sa sve jadnijim i stinijim ljudima podno njih, kako ih fotografira Stanko Abadžić, poništavaju vrijednost i cjelinu arhitekture, a o mjeri čovjeka da i ne govorimo. Upravo tu kakofoniju fotografira Stanko Abadžić, kritizirajući fotografijom ludost i apsurd pretjerivanja u dimenzijama, koje slikama daju prednost pred stvarnošću. To je Zagreb 21. stoljeća, a fotograf taj svjetski trend u kojem Zagreb ponosno sudjeluje ublažuje humorom i potkrepljuje šalom, pa svako prosuđivanje ovih događaja pada u vodu.
iz predgovora Branke Hlevnjak
„Nemam poruku, ne propitujem ništa, samo fotografiram.“
Stanko Abadžić
Stanko Abadžić