Zeleno, što volim zeleno

Fotografiranje, to je za Nives ponajprije akt izražavanja same sebe, svojih čuvstava, a motiv samo povod uzbuđenja. Nastala u takvom stanju slika je trenutačna tvorba, proces selektivno kratkog trajanja. Njen interes ne usmjeruje se na realističku deskripciju, na raščlambu dubine i prostornosti, no ipak, svojstveno realističkoj opservaciji, daje nam sliku svojih emocija, svog temperamenta, svoj subjektivni svijet, daleko od spekulativnih namjera. Zadovoljava se time da gotovo slikarski realizira određenu prirodnu pojavnost, promatra je iz gotovo prizemnog aspekta, sa samog tla, u njenoj jednostavnosti i u svakodnevnom viđenju, u njenoj ljepoti.

Čovjeka doista ne nalazimo osobno u ovim fotografijama, ili je jedva raspoznatljiv u reljefu, ali svi njeni motivi jesu ljudska mjesta. U njenom pejzažu odmah raspoznajemo bliskost autorice i motiva, oblik iskrenog druženja čovjeka i prirode koje ni u jednom trenutku ne može biti dovedeno u sumnju.

Fotografski rukopis, ostaje pri tom živ i poletan, u htijenju sažimanja, u njegovoj cjelini, u jedinstvu i uzajamnoj svezi njegovih dijelova, nikad se ne izvrgava rasplinutosti, uvijek zadržava gustoču i strukturalnost tkiva, posebno za optičko jedinstvo slike. Zeleno daje potrebnu atmosferu, koju izmjenom objektiva njen pristup i njeno viđenje pejzaža vodi do punog učinka, oslikavajući pejzažnu viziju, njen pristup i njeno viđenje određenih motiva u njemu. Za njene pejzaže mogli bismo reći da i nisu samo motivom vezani, u smislu deskripcije, koliko su obilježja njena odnosa prema prirodi, u osnovi emocionalno vezana.

Kao da nam kaže kako ovi pejzaži nisu područja neaktivnosti, već poligoni mašte. Ako nešto jest prirodni fenomen, onda ga kao takvog treba i primiti. Sve te ljepote prirode ne smiju biti doživljavanja pojedinaca, već ih valja smatrati područjima naglašene gustoće doživljaja, tajnovite morfologije, koja prečesto nije djelo ljudskih ruku ili nakana i ne može biti ostavljena po strani neke drugačije estetike.

Nije slučajno da je Nives nazvala ciklus svojih fotografija „Zeleno, volim zeleno“ kojim ukazuje na moguću vezu s pjesništvom Frederica Garcia Lorce, jer unutar širokog polja njegovog pjesništva postoji snažno osjećajno pozivanje, prožimanje čovjeka i prirode u njihovom osnovnom zanosu.

Vjerujem toj fotografiji jer nas snažno podsjeća na potisnute izvorne veze s okolišem, jer se opire urbanoj ugušenosti i tjeskobnoj otuđenosti vremena u kojem živimo, prizivajući nas samima sebi i vlastitoj osobnosti koju prečesto svodimo samo na puko i otrcano neiskreno razotkrivanje.
 

Vođena bezvremenim Lorcinim stihovima Mjesečarske romance Nives Borčić snima - zeleno. Posrijedi je ciklus fotografija zamamnog kolorita i osebujnog slikarskog jezika. Brižno kadrirane i tehnički minuciozno uređene, ove fotografije, prvenstveno, predstavljaju autoricu kao promatrača koji vidi što je prosječnom oku nevidljivo. Bilo da snima široke pejzažne kadrove ili se pak igra makrofotografijom, prikazujući detalje kao velike svjetove, njezine snimke uvijek otkrivaju skriveno u vanjskom svijetu i svjedoče o jedinstvenom umjetničkom senzibilitetu. Vodimo li se onim da je ljepota u oku promatrača, Nives Borčić dijeli s nama ljepotu koju je uočila, no uvlači i nas, kao sekundarne promatrače, u svoj doživljaj tako da i sami postajemo dio predočena svijeta koji se tako isprepliće s našim dojmom u beskrajne slike - poput zrcala u zrcalu. Ovaj ciklus fotografija karakterizira autoričina duboka zainteresiranost i promišljenost u odabiru motiva, visoka tehnička dorađenost, ali istovremeno je jasno da su djela homo ludensa, zaigrane šetačice koja u prirodi pronalazi inspiraciju i izbjegavajući svaku banalnost, stvara očuđujuće zelene svjetove.

                                                                                                                                                                                                                   Svjetlana Ciglar, prof.


O autorici:

Rođena sam 22. veljače 1965. godine u Zagrebu, gdje sam se i školovala. Nakon završene osnovne škole, pohađala sam Centar  usmjerenog obrazovanja za kulturu i umjetnost i Centar za usmjereno obrazovanje  8. svibnja 1945., gdje sam stekla zvanje fotografa. Tijekom školovanja praktični dio nastave obavljala sam u Muzeju grada Zagreba, a mentor mi je bio majstor fotografije Josip Vranić. Apsolvirala sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu smjer Jugoslavenski jezici i književnosti. Od 1989. godine  uposlena sam u Geološko-paleontološkom odjelu Hrvatskog prirodoslovnog muzeja. Zvanje višeg muzejskog tehničara stekla sam 2003. godine na prijedlog Hrvatskog muzejskog vijeća.
Imala sam tri autorske izložbe fotografija - Začudna dražest okamina, Detalji fosila i Naturfašnik-naših prvih pet godina. Na izložbi Gea očima i objektivima članova HGD-a  u organizaciji Hrvatskog geološkog društva  osvojila sam prvu nagradu, a na fotografskom natječaju pod nazivom Fotkaj zeleno osvojila sam drugu nagradu. Svojim sam fotografijama sudjelovala na pedesetak izložbi Hrvatskog prirodoslovnog muzeja. Fotografije su mi objavljivane u stručnim publikacijama, znanstvenim radovima, katalozima izložbi i časopisima.