Knjiga na rezervaciji - Olja Savičević Ivančević: Divlje i tvoje
Fotografija: Luiđa Ivančević
Razgovarale: Sanja Milovac i Irena Bekić
Želim vjerovati da su ljudi, uz sve svoje mane, generalno lijepa i plemenita vrsta, bez nas bi nestala glazba, smijeh, zaljubljivanje, razgovor, umjetnost, arhitektura... Mene zanima i to ljudsko čudo, o kojem se puno manje govori negoli o ljudskom čudovištu, a treba ga njegovati. Samo nas to čudo svakodnevno spašava, jer da se čudo svakodnevno ne suprotstavi čudovištu, to bi zaista značilo propast.
Vrsna poezija progovara o svevremenskoj, univerzalnoj istini. Ona je glas pjesnika koji se suptilno rastače u dijalog o unutarnjim i vanjskim svjetovima, o poimanju smisla i vremena. Istodobno svjedok, povjesničar i vizionar, stih ima snagu rastvoriti životnu ljepotu i anomalije – povesti nas tamo gdje ne bismo željeli pogledati, dodirnuti ušutkane i zaboravljene dijelove duše, rastvoriti čežnju i ljubav. U vrsnoj poeziji i nakon stotinu godina žive ista strast, utjeha i nada, mogućnost da se, kao čitatelji, povežemo s onim emotivnim, odbačenim, snažnim i progresivnim dijelovima sebe. Zbirka pjesama Divlje i tvoje, Olje Savičević Ivančević jedna je od onih koja nas poziva da propitujemo – da uronimo i osjetimo vrijeme u kojemu živimo, prostor gdje leže individualna i kolektivna odgovornost...
Iako smo pobjegli s igrališta
Iako smo bili puni nade
Ljubazni i susretljivi kad treba
Divlji i slobodni
Iako smo pjevali, plesali i smijali se
Često vodili ljubav na otvorenom
Nismo uspjeli spasiti grad
Iako smo pustili brade
Pročitali mnoge knjige
Iako nismo otišli iz zemlje
Iako smo putovali svijetom
Iako smo pisali i govorili
Podjednako o stvarnosti i o snovima
Izmakla nam je sadašnjost, s njom i prošlost
I nismo uspjeli spasiti grad
Iako smo čistili izmet za psima
Reciklirali smeće i gledali iskosa
Balave mulce koji pljuju na pločnike
Iako smo prestali gledati televiziju
Iako smo prestali jesti meso
Iako smo ponekad izlazili na ulice
Nismo uspjeli spasiti grad
Nismo ni pokušavali
(Nismo uspjeli spasiti grad)
Olja Savičević Ivančević nagrađivana je i prevođena autorica, uz prozu i poeziju, piše kolumne, vodi književne radionice, objavljuje slikovnice te blisko surađuje s lutkarskim i kazalištima za djecu. Pandemijsku 2020. godinu, obilježila je novim naslovima i nagradama - to su dopunjena zbirka Nasmijati psa i sedam novih priča, slikovnica Sami na cilome svitu i zbirka poezije Divlje i tvoje - za koju je primila regionalnu pjesničku nagradu Risto Ratković. Roman Adio kauboju nagrađen je s prestižnom francuskom književnom nagradom za najbolji prvi roman u prijevodu na francuski jezik (Prix du premier roman en littérature étrangère 2020). Olja Savičević Ivančević na hrvatskoj kulturnoj sceni predstavlja angažirani ženski glas koji zagovara pravedniji i bolji svijet - od doličnog statusa umjetnika i umjetnica do ravnopravnosti marginaliziranih identiteta i povijesti. Pritom, nerijetko beskrupulozno, a naoko dječje naivno, raskrinkava društvo u kojem živimo.
Dizajn naslovnice: Danijel Žeželj
Nemoguće je reći gdje prestaje autobiografija, a počinje fikcija i obrnuto, a nikad i nisam mislila da je to važno. Meni je zanimljivije nešto drugo: zar nije neobično što se zanemaruje postojanje čitatelja kao krajnjeg kad se govori o fikciji i autobiografiji? A uvelike ovisi o čitatelju hoće li nešto čitati kao fikciju ili u istoj tražiti pisca pa makar taj pisao, na primjer, spekulativnu fikciju. Mi čitateljima možemo dati neke diskretne ili čak direktne upute kako bismo željeli da čitaju djelo, ali oni te sugestije ne moraju prihvatiti. Romansirane biografije ili autobiografije mogu sadržavatifikciju kao što i žanrovsko djelo u kojem će neka autorica bez ograda, možda i podsvjesno, dati svoje osobine protagonistima može biti autobiografsko.
Poseban je slučaj poezija koju u pravilu svi čitaju u autobiografskom ključu, a lirski subjekt preuzima lice pjesnika pa makar govorio iz ruže, krave ili jezera. Možda bi najpreciznije bilo reći: ovo je jedno od lica ove pjesnikinje ili jedan od glasova nekog pjesnika. To naoko jesu nijanse, ali književnost je sva od nijansi koje znače bitnu razliku.
I Divlje i tvoje je autobiografija u onoj mjeri u kojoj činjenice mogu poslužiti književnom tekstu pa i njegovoj vjerodostojnosti. To ne znači da sam lagala, nisam čak ni izmišljala, osim koliko je nužno da tekst funkcionira, nego sam napravila jedan izbor određenih trenutaka iz života, svoga, ali i tuđih. U mojim pjesmama lirski protagonisti se ponekad javljaju u prvom licu množine. I prvo lice množine ono je što je glavna značajka te knjige. „Ja“ u njoj ima smisla tamo gdje se može ostvariti kroz „Mi“ ili „Ti“, a autobiografsko kroz srodnost iskustva, kroz drugog.
Među stihovima četrdeset i pet pjesama protkana je intima djetinjstva i odrastanja, život unutar specifičnog geografskog i društvenog miljea, prostor koji kroz poeziju rastvaraš i propituješ. Ono što vrlo vješto i dirljivo gradiš su međugeneracijski mostovi – satkani ujedno i od težine i od ljepote... Opipljiva je razvojna, progresivna slika, nada s kojom zalijevaš korijenje svoje djece i generacija koje dolaze. Što, kao društvo i pojedinci, trebamo zadržati - što je ono dobro što smo primili u naslijeđe, a čega se trebamo riješiti da bismo živjeli svoj potencijal? Kakav je svijet o kojemu sanjaš?
Mislim da sam to što sanjam (prilično svjesna da ipak sanjam) opisala u pjesmi Dvadeset i drugo stoljeće. Sanjam socijalizam budućnosti, jer bez toga nećemo opstati. Humaniji i ravnopravniji svijet, mislim da je to jedina suvisla poruka koju nam je putem virusa, potresa i ostalih katastrofa poslala godina za nama. To više nije samo pitanje borbe, nego nužnost opstanka.
Kada sam, odrastajući, gledala filmove o holokaustu mislila sam da se nakon toga više ne može dogoditi nešto slično, a događa se u izravnom prijenosu. Stalno stojimo na rubu čovječnosti, ali i čovječanstva, misleći kako to nije povezano. Nažalost u većini slučajeva bespomoćni smo da išta značajnije promijenimo, osim dugoročno.
Mislim da i zato pišem o temama o kojima pišem, kako nekakva zapisničarka emocije o vremenu i mjestu.
Želim vjerovati da su ljudi, uz sve svoje mane, generalno lijepa i plemenita vrsta, bez nas bi nestala glazba, smijeh, zaljubljivanje, razgovor, umjetnost, arhitektura... Mene zanima i to ljudsko čudo, o kojem se puno manje govori negoli o ljudskom čudovištu, a treba ga njegovati. Samo nas to čudo svakodnevno spašava, jer da se čudo svakodnevno ne suprotstavi čudovištu, to bi zaista značilo propast.
Pametna naša djeca
Već su spasila
Zemlju od ljudi
Mrtve od živih
Vjeru od religija
Vratila okus hrani
Odvojila pravdu
Od istine
A istinu od točnosti
Također, a što je
Jednako važno,
Odvojila su zauvijek
Ljubav od obaveze
I užitak u njoj
Od razmnožavanja
Svaku djevojčicu na romobilu
Svakog dječaka i njegova psa
Stavila su ispred države i nacije
(iz Dvadeset i drugo stoljeće)
Zbirku gradiš oko nekoliko semantičkih linija. Jedna od njih je, kao što smo već prokomentirale, osobna povijest. Primjerice, u Mitovima i legendamadječje naivno, a u Perunikama vrlo snažno, svjedočiš o negiranom segmentu nacionalne povijesti koji govori o postojanju građana drugog reda, kolektivno prezrenima, neželjenim, etiketiranim. Time uspostavljaš narativ koji je subverzivan u odnosu na dominanti nacionalni povijesni narativ. Čitava je zbirka prostor subjektivacije marginaliziranih identiteta ili kako je to u svom projektu nazvala vizualna umjetnica Nicole Hewitt minorne spekulacije. Koliko je važno imati takav strateški prostor?
Nije lako odgovoriti na ovo pitanje; ako imaš šesnaest i ne usuđuješ se izgovoriti svoje ime prilikom upoznavanja, traženja stana ili posla ili godinama osjećaš nelagodu kad te prozovu u liječničkoj čekaonici to te obilježi doživotno, pa i kao autoricu, jer autorica jednim dijelom jest svoje ime. Ime je lice pisca i ja sam ga ponovo naučila izgovarati i pisati zahvaljujući svojim knjigama.
Mene je u velikoj mjeri oblikovalo to što sam Jugoslavenka i to nakon propasti Jugoslavije. Jeste to ikad čuli? To je valjda najgore što čovjek ovdje i sada može reći u javnom prostoru. Ali to je naprosto istina, jer su moje dide i babe pripadnici različitih naroda bivše države. To što sam Jugoslavenka ne čini me manje Hrvaticom, kao što bi neki htjeli, ali uz to nosim u sebi još nešto drugo i treće i četvrto.
Imala sam to neželjeno, specifično iskustvo da mi se od petnaeste, šesnaeste godine neprekidno odriče moj identitet i da sam u svom jedinom domu nepoželjna. Tko je taj tko će nam reći tko smo mi bolje od nas samih? Onaj tko bi nas, bez pitanja, stavio u ladicu nekog nacionalnog, seksualnog ili bilo kojeg drugog identiteta?
Može biti komplicirano, nekad i teško u svakodnevnom životu, ali kad se čovjek izbori s primitivizmom i malograđanštinom okoline, makar u sebi, dakle pod uvjetom da preživi, da mu ne uzmu dostojanstvo, mislim da je višestrukost identiteta, usložavanje identiteta, raznolikost iskustava doživljajnih i emotivnih, veliko bogatstvo za pisca, gotovo poklon sudbine. Moj identitet to sam ja, moja cjelokupnost. Nepripadanje koje bih katkad rado doživjela kao pripadanje svemu.
Pri tom, Hrvatska je zemlja soft nacionalizma, a to znači da za mene i slične ne vrijede ista pravila kao za većinu, niste u istoj poziciji ako imate nezgodno prezime, mnoga su vam vrata zatvorena ili barem nisu širom otvorena. I to ne treba kriti, o tome treba pričati da bi se jednom možda promijenilo.
S druge strane, u nekim boljim okolnostima to bi mogao biti ideal, čvrsta cjelina sastavljena od različitosti koje ne moraju biti u opreci ili raskolu, nego komplementarne, skladne, ako ih uspijemo pomiriti u sebi, a sebe s okruženjem.
Uvijek mi je bilo ispod časti žaliti se, pogotovo u vezi nečega za što nisam ni zaslužna ni kriva, nečega što bi naposljetku trebalo slaviti, a to je spajanje svjetova, pogotovo onih koji su u sukobu. A u meni su se spojili kroz ljubav mojih djedova i baka, još u ono doba, pa nije li to snaga i ljepota?
Kada sve ovo što sam vam ispričala kažem u pjesmi, onda je emocionalni naboj višestruko jači, identifikacije je snažnija, ali i empatija, pjesma dopire tamo gdje treba utješiti ili uznemiriti. Da, uznemiriti! To želim. Tu sam ja koristila društvene mreže kao komunikacijski kanal i efekt je bio iznenađujuće pozitivan. Usudila bih se reći, ljekovit.
Fotografija: Goran Mehkek
Bilo bi lakše baviti se ovim poslom da se više podržava ta profesionalna razina i da autorski rad nije potplaćen. Nažalost u ovim uvjetima, kad su mnogi ostali bez angažmana i doslovno nemaju što jesti, kriteriji su na ledu. Općenito, izvan izvanrednih okolnosti, moj je stav možda i radikalan: jedna izuzetna knjiga, ili rad takvog pisca, vrijedi više nego sto prosječnih i po meni bi književnost trebalo tako tretirati. U umjetnosti nema kategorije ravnopravnosti, ako svima i treba dati šansu, a treba, nisu svi isti.
Autorice su čitanije nego prije, dobrim dijelom i zato što su čitateljice uglavnom žene, a i čini se da „šarmantni seksizam“ više nije popularan. Znači, možda ipak trud nije bio uzalud.S druge strane, u domaćem tisku nećemo pročitati za neku značajnu autoricu, ono što se redovito piše za pisce: da je bila ili jest genij, kolos, a njeno djelo veličanstveno. Pročitat ćete da je neka velika strana autorica bila nimfomanka, to je redovito. Za našu ne, za to smo ipak prekonzervativni.
Zašto ne možemo reći Dubravka Ugrešić je genij, Slavenka Drakulić je kolos, ako one to uistinu u kontekstu naše suvremene literature jesu. Ili Irena Vrkljan, Daša Drndić... One su nam utrle put. Bojimo se da ne pretjeramo? Dok ne „pretjeramo“ bit ćemo male u maloj literaturi i drugi će nam govoriti što je dobro i neprekidno nas gurati prema marginama. Po ženama se ne zovu ulice, gotovo nijedna od bezbroj književnih nagrada ne nosi naziv po nekoj autorici, u lektiri kao i da ne postoje, još uvijek se teže probijaju do finala i nagrada... U poziciji sam da to kažem, a da me nitko ne proglasi frustriranom, jer nagrade i prijevode imam, izgleda da sam zastupljena i u čitankama, ali znam i s čim sam se sve srela i što svakodnevno srećem na tom putu. Čak ne mislim da je to namjerno, nego je takav odnos mnogih muškaraca, ali i nekih žena prema ženama neosviješten, rekla bih posve prirodan, usvojen od djetinjstva. Tako da je Ne čitaš žene jedna istinita pjesma, koja se izruguje cjelokupnom kanonu svjetske književnosti, ali i kulturi u kojoj živimo.
Ono dobro što se može naučiti od muškaraca jest njihovo međusobno zajedništvo i solidarnost, međusobna podrška. Žene to tek uče.
Kažeš ne čitaš žene
Što bi ti one mogle reći
Naučile su te govoriti
Naučile su te hodati
Naučile su te jesti
Naučile su te pišati
Naučile su te voditi ljubav
Uistinu što bi one
Mogle reći o tebi
I tvome iskustvu
Sva ta stoljeća nisu iznjedrila
Jednu koja bi bila velika
Kao veliki pisac
Kojemu je prala čarape
Kažeš ne čitaš žene
Žene su te učile čitati
Učile pisati
Učile živjeti
Uistinu, dječače
Bio je to
U najboljem slučaju
Uzaludan posao
(Ne čitaš žene)
Pjesmu Nježan otaciščitavamo kao feministički manifest. Dok je Upute kćerima za odlazak na fakultetnježna, ova je zahtjevna i rezolutna. Koja je, po tebi, pozicija feminizma danas? Što on može?
Mislim da je Nježan otac itekako nježna pjesma, to je zazivanje nježnosti prema svijetu koji treba nježne ljude, nježne muškarce pogotovo, kao i odlučne, hrabre žene koje će također sačuvati našu nježnost. Ideal mi nipošto nije svijet u kojem se svi ponašaju kao dominantni muškarci, nego onaj u kojem prevladava taj, uvjetno rečeno, ženski princip. Ljubazniji, brižniji, s više obzira, poštovanja i samopoštovanja, a manje opterećen egom. Inače, Upute ne moraju biti samo majčinske, u jednom stihu ostavljam mogućnost da je cijela pjesma izrečena iz perspektive oca. Voljela bih da neki pjesnik napiše nešto slično svojoj kćeri, ne lutki, djetetu, nego mladoj odrasloj ženi. To bi bilo nešto drugačije u našoj poeziji.
Riječ tvoje iz naziva zbirke koja je pisana prvenstveno iz prvog lica kao osobno svjedočanstvo ili dnevnik, unosi zabunu, neku vrstu kontrapunkta ili čak greške. Što znači naslov? Zašto Divlje i tvoje?
Naslov ima dva značenja. Divlje je ono što je također naše, ali nije pripitomljeno. S jedne strane to su te životinje koje promiču kroz pjesme, divlja strana naše duše koja je u skladu s prirodom, pa i ljudskom prirodom. Ali i divlje društvo u kojem živimo. Nemilosrdnost, međuljudsko nasilje, ono kojem svjedočimo svakodnevno.
Riječ tvoje iz naslova već sam objasnila u odgovoru na prvo pitanje, ona je izravno obraćanje čitatelju. Poziv na razgovor, suučesništvo.
Fotografija: Zdenko Rašić
Moj dom je tamo gdje su trenutno moje knjige. To je sad na četiri mjesta: u Zagrebu, Kaštelima u kojima je moja rodna kuća, u Korčuli i na brodu koji je na suhom vezu i čeka bolje dane i gdje imam malu brodsku biblioteku sastavljenu od knjiga koje smo pročitali na barci pa su tamo i ostale.
Nekad se usuđujem pomisliti da pomalo pripadam i tamo u svijetu gdje su mi knjige objavljene, pa ih netko pročita, iako još nisam posjetila sva ta mjesta.
Govoreći iz obrnutog smjera, onaj dio svijeta koji najviše pripada meni, to je, naravno, Dalmacija.
Postoji li razlika između pisanja poezije i pisanja proze? Kako se odlučuješ za jedno odnosno drugo? Što ti omogućuje svaka od ovih formi?
Da budem iskrena, tek naknadno, u fazi uređivanja promišljam ono što sam napisala. Znam što želim napisati, ali daleko od toga da imam neki unaprijed pomno razrađen kostur i strukturu koju punim. Za mene je svaka knjiga nova potraga, a na početku potrage ne znamo što nas čeka putem ili na kraju. Pa se tako, nakon što knjiga izađe, često nađem u neobičnoj situaciji da tumačim nešto što mi je prirodno, intuitivno kao što recimo govorimo svoj prvi jezik. Pri tom sam, pogotovo kao netko s književnim obrazovanjem i višegodišnjom praksom, svjesna koliko je ovaj stav nepopularan, kao da je književnost unaprijed dužna potkrijepiti neke definicije o sebi. Ako je to i dalo neku punokrvnu umjetnost, nisam primijetila.
Sve je u dobroj umjetnosti neposredno i oslobođeno, ali nije prepušteno slučaju, ne bi trebalo biti.
Sadržaj dolazi sa svojom formom, to se nekad događa intenzivno, katkad i eksplozivno i to je poezija, ili postupno – i eto proze. Način na koji ćemo formom disciplinirati sadržaj čini razliku između dobre i neuspjele knjige. Također, forma i jezik bi trebali imati pokriće u sadržaju. Ali i priča je jako važna. Fabula mora biti privlačna i zanimljiva. Pa i Uliks ima itekako zanimljivu fabulu! Dakle ukratko: forma, sadržaj, jezik, stil, tema, sve je najvažnije, ne smijemo biti samodopadni, ne u tekstu.
Meni je važno da pišem, da se ostvarujem u jeziku, da kroz isti artikuliram iskustva, da jednostavno stvaram neku književnost, ali kad već pišem zašto ne pisati nešto što je relevantno i izvan teksta, što korespondira s vanjskim svijetom, možda politično, subverzivno, a to može biti i ljubav, recimo, pogotovo ljubav ima taj potencijal. Takva tema daje sustav jeziku, a strukturu sadržaju, oko nje se organizira pjesma ili čitav roman.
Svijet se osipa, ja zapisujem
Moj grad gori, ja zapisujem
U kući koja plamti spavaju moji roditelji
I moje dijete i moj život, ja zapisujem
Zar sam tu da u najboljem slučaju
Opišem užas i bol?
Rođena sam na običan dan
Na kraju ljeta, dobar i blag
Rođena sam u raskošnoj ljubavi
Za divlje noći i mirna jutra
Za trenutke spokoja i žarke trenutke
Bili su to samo sati, samo minute
Želim sačuvati svaku od njih
I iako moja tastatura gori, ja zapisujem
Svijet se osipa, ja zapisujem:
Tvoj nasmijani pogled među mojim nogama
Nepokoreni grad
(Pohvala žarkom trenutku)
Posljednjih godina poezija je sve vidljivija i prisutnija, pjesnici su relevantan društveni glas, nositelji poruke i zagovaratelji promjena. Pojavio se značajan broj mladih autora, niz platformi i natječaja, inicijativa koje ih podržavaju, što je izrazito bitan stvaralački temelj. Koja je snaga poezije i možeš li izdvojiti nekoliko imena iz prošle godine koja je trebalo čitati?
Na radionicama suvremene poezije čitali smo gotovo sve od poezije o kojoj se prošle godine puno govorilo od Louise Glück i Anne Sexton do Radmile Petrović. Bilo je veselo, puno zanimljivih komentara, promišljanja. Ali postoje i neki diskretni rukopisi koji su izašli lani, a treba na njih obratiti pažnju, kao na primjer zbirka Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan, Tišina i njezine olovke Ivice Prtenjače ili Pribor za lov i vremeplov Lane Bojanić. Sad čitam vrlo zanimljivu pjesnikinju Carol Ann Duffy i njenu Gramatiku svjetla. Svaki čitatelj ima svoje favorite, ovisno o senzibilitetu, a i ja sam samo čitateljica.
Ursula K. Le Guin je jednom prilikom rekla da ćemo u izazovnim vremenima trebati one koji će za nas unaprijed pamtiti svijet, pjesnike vizionare-realiste. Voljela bih da je i takvih pjesnika i pjesnikinja više, da su čujni kao što su pjesnici nekad bili.
Poeziju iz zbirke Divlje i tvoje čitaju Sanja Milovac i Irena Bekić.