Marijana Stanić: Istinita priča

Način na koji se doživljava Barbie lutka – ikona konzumerističke kulture, oduvijek je ambivalentan. Smatralo da se ženskoj djeci nameće kao uzor stereotip o praznoglavoj ljepotici okupiranoj isključivo trivijalnim temama koja izgovara rečenice poput "hoćemo li ikada imati dovoljno odjeće", dok njen izgled preveden u ljudske dimenzije znači 10% manje masnoće u ženskom tijelu potrebno za normalno funkcioniranje organizma. U devedesetim godinama Barbie je postala simbol gay kulture jer je sa svojim iznimno uskim bokovima, širokim ramenima i neumjerenim grudima neodoljivo podsjećala na "drag queen". Krajem prošlog stoljeća Barbie je definitivno prekinula s Kenom i natjecala se za predsjednicu, šireći ideal emancipiranosti.

User friendly – Barbie je tako poslužila i u mnogim umjetničkim projektima od kojih je medijski najzapamćeniji "Barbie Liberation Organization", u kojem su zamijenjeni govorni aparati na stotinama lutaka Barbie i G. I. Jane, te su djeca koja su kupila Barbie čuli kako ona izvikuje borbene pokliče poput "Osveta je moja", dok je G.I. Jane izgovarala rečenice tipa "Matematika je teška" ili "Ja volim 'šoping'".

Diskurzivnim aspektom Barbie pozabavila se i Marijana Stanić u svom projektu "Istinita priča". U procesu kapitaliziranja Barbie proizvoda, lutka je dobila nekolicinu verzija sa znakovima svih rasa i vjera, stanove, kuće, aute, bogate garderobne ormare s odjećom i cipelama, nakit, "gadgete" za djecu – poput Barbie laptopa primjerice, web siteove, računalne igrice, slikovnice i časopise. Marijana Stanić pozabavila se upravo časopisom sa stripom o Barbie ljepotici, a u stripu ju je zainteresirala tema međuljudske komunikacije.

Dječji san o ljepoti princeze – vile (fairytopija) u stripovima o Barbie kontekstualno je upotpunjen elementima iz realnog svijeta. Autorica je izabrala strip o avanturi Barbienog života - Barbie je Orient Expressom doputovala na najromantičniji postojeći topos – u Veneciju, gdje je imala čast zamijeniti glavnu glumicu u filmu koji se snimao. Komunikacija koja se u stripu odvija krajnje je naivna i banalna. Poput samih lutaka koje "glume" u stripu, rečenice su beživotne. Autorica intervenira na postojećem stripu ostavljajući balončiće za tekst praznima, te time simbolički ukazujući na ispraznost komunikacije.

Istovremeno posjetitelji mogu čuti, neovisno o slici, radio dramu s tekstom iz stripa popraćenu audio efektima koji dočaravaju prostor u kojem se odvija. Ljudski glasovi koji su zamijenili napisane rečenice na neki način pokušavaju humanizirati čitav sadržaj drame. No efekt koji posjetitelj uživa zaleđen je i umjetan kao i efekt samog stripa.

Promoviranje pasivnog ženskog stereotipa i koncentracija na žensko tijelo i glamur, poticanje američkog sna o brzom uspjehu vidljivi u stripu nisu toliko zanimali autoricu kao sama činjenica stravične praznine i nijemosti izgovorenih replika. Kao što Barbie lutku okružuje kičasti glamur tako i šutnju lutke u stripu nadomješta privid komunikacije – komunikacijski kič. U Barbie komunikacijskom svijetu međuljudski odnos je teret.