Lina Migić i Lea Vidaković: #7 i Poznati krajolik
Izlaganje vlastite intime nerijetko nosi u sebi elemente otvorene priče s “ključem” – osobne se posvete, narativi i mitologije u nekom dijelu pretapaju s određenim već kodiranim i kulturološki uvriježenim sklopovima kao njihovim posrednicima, prije svega na emotivnoj i asocijativnoj razini. Takav, djelomičan i doživljajan prijenos osobnog iskustva, unutar kojeg publika prisvaja dio autorove ili autoričine intimne ispovijesti ili traume, često je prisutan u radovima koji imaju “autoterapijske” elemente, nastojanja ili ishodišta. Dva diplomska rada autorica Lee Vidaković i Line Migić, uz autoterapijski proces dijele i medijske i formalne elemente: u oba je slučaja riječ o instalacijama koje uključuju pokretne slike i narativ, uglavnom ispražnjen od vidljive i aktivne prisutnosti ljudskog lika, izravne prezentacije zbivanja i njihova linearnog slijeda.
Uz osobnu tragediju, kodiranu kroz totalizirajuće predstavljanje značenja broja sedam, od mitoloških i religijskih sustava do kognitivne psihologije i teorije Georgea A. Millera o magičnom broju sedam, povezana je instalacija Line Migić. Sedam je godina prošlo od smrti njezina oca, pred fotografijom čijeg groba završava sedmodijelni prolaz kroz zatamnjeni prostor galerije, sedam se fotografija nalazi u tamnom prostoru pripremajući posjetitelje na susret s nadgrobnim kamenom. Sedam kadrova je autorica snimila posjećujući očev grob, i sedam je fotografija izvučenih iz sjećanja ubacila u kratke narativne sekvence posjeta grobu. Sedam je, osim toga, približan broj predmeta ili jedinica koje ljudsko biće može aktivirati u kratkoročnom pamćenju. Konačno, svakih se sedam godina, kako navodi Dimitrije Bašičević Mangelos u šidskom manifestu, u potpunosti mijenjaju stanice ljudskog tijela, otvarajući tako prostor višestrukim osobnostima unutar jednog ljudskog života.
Rad Lee Vidaković ima polazište u povijesti umjetnosti i filmskoj strukturi jednog kadra. Autorica se referira na dodretchtsku školu i intimizam u slikarstvu zlatnog doba nizozemske umjetnosti u 17. stoljeću, devetnaestostoljetni nordijski pejzaž i melankoliju Edwarda Hoppera. Njihova gradacija kreće od umjetnosti namijenjene dobrostojećem, građanskom tržištu nekadašnje nizozemske metropole, unutar čijih praznih prostora je alegorija života u protestantskoj vrlini kodirana još diskretnije nego u čuvenim mrtvim prirodama, do romantičarskog zanosa i stvaranja idealne predodžbe nacionalnog teritorija i njegovih ljepota što će tek biti opjevane, do osamljenosti i dekontekstualizacije subjekta u drugoj polovini 20. stoljeća. Autorica prisvaja određene elemente – topli i zagasiti flamanski interijer, ali i svjetlost s Hopperove slike, i pomoću njih gradi minijaturni interijer iz čijih fotografija i osvjetljenja naknadno izvodi animirani digitalni film. Umjesto nordijskoga pejzaža, konstrukta u službi nacionalne samoprezentacije, ona kompilira vlastiti pejzaž unordijskom stilu, ali bez ikakve geografske povezanosti sa skandinavskim zemljama – u ovoj izvedbi spaja šumu iz vojvođanskoga Palića sa šumom Plitvičkih jezera. Video, točnije animirana sekvenca, na kraju, u reverzibilnom odnosu gradi i raspleće jedva primjetnu igru osvjetljenja u toj prostornoj minijaturi. Prema riječima autorice, zbog osvjetljenja pod kojim su snimljene fotografije iz čijeg je objedinjenog slijeda nastao i sam film, došlo je do malog iskrivljenja konstrukcije, nepredviđenog elementa koji je filmski tijek unio u statičan objekt. Kako bi se omogućila neprekinuta projekcija, fotografije se nižu od prve do posljednje i unatrag, stvarajući tako unutarnje zrcaljenje u filmu i pretvarajući ga u neprekinuti, zatvoreni niz. Ciklične, ritualne konstrukcije, kako u postavu tako i u samom konceptu (primjerice, video u radu Line Migić traje, kako sama ističe, sasvim slučajno 7 minuta i 77 sekundi, dok se minijaturna verzija tapete ispred koje je projiciran video Lee Vidaković nalazi u samom snimljenom setu) dovode do razrješenja traume ili barem virtualnog povratka u vrijeme koje je toj traumi prethodilo. Samom posjetitelju, kojemu se nameće prije uloga svjedoka nego promatrača, ukidanje linearnosti daje pak mogućnost sagledavanja rada s više pozicija i, uvjetno, beskonačnu mogućnost povratka na početak tuđeg sjećanja.
Jasna Jakšić
CV
Lina Migić
Rođena 18. 11. 1985. u Zagrebu. Godine 2011. diplomirala grafiku na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Za vrijeme studija te na internacionalnim radionicama počela je istraživati medije poput videa i fotografije. Rad joj je često intimistički i povezan s osobnim traumama, posebno temom smrti. Osim vlastitog odnosa prema smrti, zanimaju je kognitivni procesi i adaptivnosti sjećanja koji se, osim osobno, definiraju i univerzalno. Dobitnica nagrade 28. Salona mladih, HDLU u Zagrebu 2006. Izlagala na grupnim izložbama u Salzburgu, Budimpešti i Zagrebu.
Lea Vidaković
Multimedijalna umjetnica koja radi lutkarske animacije, instalacije i performanse, rođena 1983. u Vojvodini. Godine 2012. završila je studij audiovizualne umjetnosti na Royal Academy of Arts (KASK) u Gentu u Belgiji, 2011. smjer grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 2010. diplomirala animaciju u Voldi u Norveškoj.
U intimnim i mantričnim radovima nerijetko promatrača istodobno suočava s višekanalnim animacijama i minijaturnim setom u kojem je film sniman ili s kojim je povezan. Ciklično ponavljanje, tj. ritual, motiv je koji često koristi, a instalacija čiji je nosilac animirani lutka-film, medij je u kojem sažima paradoks u obliku želje za istodobnim pokretom i mirnoćom. Osim ponavljanja koje pruža osjećaj često lažne sigurnosti, radove joj obilježavaju melankolija, odsutnost dešavanja i opsjednutost detaljima.
Radovi su joj prikazani na brojnim samostalnim i skupnim izložbama i festivalima u zemlji i inozemstvu – Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Češkoj, Srbiji, Grčkoj, Kanadi, Japanu, Indiji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Norveškoj, UK, Belgiji, Sloveniji, Poljskoj, Argentini, Estoniji, Turskoj, Armeniji, Španjolskoj, Njemačkoj i Francuskoj. Dobitnica nagrade za umjetnost Dr. Ferenc Bodrogvári u Subotici 2012., pobjednica u kategoriji umjetničke instalacije – festival Š.U.N.D. (Šta Umetnost Nudi Društvu) u Beogradu 2010., dobitnica rektorove nagrade 2008., dobitnica pohvale dekana na ALU Zagreb 2005. i 2007. Animirani film Crossed Sild (s I. Bošnjak) nagrađen je u Poljskoj, Grčkoj i Kanadi.
kontakt
linamigic@yahoo.com, 098 541 256
lea@leavidakovic.com