Izmještanja

Izložba 17.02.2015. - 07.03.2015. Čitaonica i Galerija VN Aleksandra Ana Buković, Sara Salamon i Mia Vučemilović Kustoska
Točno prije pet godina, na inicijativu studenata završnih godina Akademije primijenjenih umjetnosti te paralelno s njihovom potrebom za prezentacijom svojih radova izvan matičnog grada iz kojega dolaze, otvorila se mogućnost suradnje s galerijom VN u kontinuiranom praćenju izabranih, najčešće nagrađivanih studenata te prezentaciji njihovih posljednjih studentskih radova. Tijekom pet godina inicijativa se ustalila u praksu prezentiranja najmlađih i tek stasalih umjetnika s punom odgovornošću u poticanju njihova stvaranja i istraživanja bavljenja umjetnošću.

Na izložbi IZMJEŠTANJA predstavljaju se studentice diplomskih studija Akademije primijenjenih umjetnosti Aleksandra Ana Buković, Sara Salamon i Mia Vučemilović.

1. Imati svijest o profesiji koja u društvu ni danas nije prihvaćena jednako vrijedno kao ostala zanimanja, koja su "konkretnija", iziskuje velik angažman same osobe te odgovornost obrazovne institucije. Možete li opisati način na koji vam je obrazovna institucija pomogla?

AAB: Obrazovna institucija, ponajviše ljudi unutar nje (profesori i kolege), ponudili su program, sadržaj, motivaciju, što mi je omogućilo postepeno otkrivanje vlastitih interesa odnosno puta do same sebe.

SS: Obrazovna institucija  izvuče iz tebe ono što bi teoretski mogla učiniti i bilo koja druga institucija: nauči te načine kako se sve oduprijeti institucionalizaciji, što možemo svesti na onu izreku ''kako si sam napraviš, tako će ti biti''. Iako nije lako kad ti se dogodi institucionalizacija strasti, s vremenom postane uzbudljivo otkrivati kako od formalnog obrazovanja skrenuti u neformalno te kako svoj rad ''opravdati'' onima koji ti nisu slični.

MV: Studij umjetnosti može pružiti teorijska znanja i razvoj umjetničkih vještina, ali još je važnije da  potiče na razmišljanje i razvija introspekciju, stvarajući kritičku misao i kreativnu osobnost. U tom se procesu izoštrava vještina komunikacije i interkulturalno razumijevanje, jača motivacija, koncentracija, samopouzdanje i potreba za timskim radom. Iskustvo umjetničkog rada dublje povezuje čovjeka sa svijetom u kojem živi, širi mu vidokrug i propituje njegovu ulogu u društvenoj i prirodnoj zajednici.

2. Što za vas znači prva samostalna izložba?

AAB: Prva samostalna izložba u mojim očima ima jednaku težinu i važnost kao i bilo koja druga grupna izložba. Prvenstveno je fokus na radovima odnosno atmosferi koju oni pružaju pri doticaju s prostorom i posjetiteljima. Uz individualni rad koji je svijet za sebe jednako toliko obožavam djelovati i u timu gdje se susreće više raznolikih svjetova, stvaraju se genijalne ideje i to sve kroz igru, eksperiment, istraživanje. Sam proces stvaranja je najuzbudljiviji bez obzira odnosi li se na timski rad ili individualni.

SS: Samostalna izložba, kao i grupna, za mene znači pritisak. Ona znači (pre)dati javnosti nešto svoje, za što još vjeruješ da je u procesu i da si tek zagrebao u to područje. Pradoksalno s time, postaviti nešto znači vidjeti to kao gotovo i u cijelosti, a to je najveće uzbuđenje.

MV: Kad promišljam vlastitu ideju ili želim reagirati na postavljeni problem ili meni osobno zanimljivu temu koja će rezultirati nekim radom, ne razmišljam o njegovom izlaganju, kao posljednjoj etapi, jer, kako kaže engleski filozof Collingwood „stvaranje (možda umjetničkog) rada je čudnovat i rizičan posao u kojem ne znate što radite dok ga ne dovršite“. No, izlaganje je korak dalje u kojem počinjete komunikaciju s publikom, s „vanjskim“ faktorom, i tek ćete tada vidjeti kakva je nova dimenzija ili vrijednost stvorena u toj suradnji, i jeste li potaknuli primatelja poruke na razmišljanje i vlastito shvaćanje rada.
Mislim da je dobro tematski izlagati na izložbama s drugim autorima jer je komparativni pristup zanimljiviji i omogućava međusobno upotpunjavanje autora i u interakciji s drugima pomaže spoznavanju sebe.

3. Kako vidite svoj rad i u kojem smjeru će se kretati vaša buduća istraživanja?

AAB: Vrlo teško pitanje. Još uvijek nemam u potpunosti jasnu ‘sliku’ sebe a samim time i svojih radova koji su upravo odraz nekih unutrašnjih stanja, vidim samo fragmente koji se konstantno međusobno prožimaju, proizlaze jedan iz drugoga, stvarajući nešto treće. Mislim da mi je po pitanju realnog sagledavanja vlastitih radova percepcija malo sužena. Što se između ostalog vrlo dobro da iščitati iz objekta Autorefleksija kojeg izlažem, gdje procjep iskrenosti postaje međuprostor i malim djelom prostora života.
Volim se kretati stalno prema van i otkrivati sakriveno te stvarati jednostavno, iskreno, čisto, impulzivno… U radu Studija o ponavljanju prikazujem na koji način društvo formira kalup za uniformiranje pojedinaca? Kako društvo uvjetuje nastanak ili nestanak određene forme? Tko određuje stereotip odnosno ideal ljepote pojedinog vremena?
Ne opterećujem se medijem/područjem unutar kojeg ću djelovati već radim ono što trenutno želim i osjećam iznutra te uvijek pokušavam pronaći najbolji mogući način da to izrazim. Svaki rad iskorištavam/recikliram unutar nekog novog rada, poveznica je uvjek ista nit-međuprostor koji ih povezuje sa mnom i preko njih mene sa posjetiteljima, tako zatvarajući krug.

SS: Za mene je moj rad medij u kojem istražujem i u kojem odgovaram na postavljen problem.Trenutno se bavim prostorima i objektima unutar njega. Zanimaju me fluidnosti značenja, koliko sjećanja utječu na prostor(nost) te koliko verzija istog objekta postoji.
U Svjetlosnom objektu 1, neonska lampa fotografirana je u socijalističkim naseljima izgrađenim za radnike. Sve stambene zgrade i njihov inventar su izgrađeni isti iako su se tokom godina dogodile neke minimalne promjene. Svjetlosni objekt, zbroj centralno pozicioniranih neonki, ostaje statičan dok se prostori konstantno izmjenjuju i titraju. Granični objekti 1, su prvi dio mog diplomskog rada smještenog na lokacijama granica Hrvatske, Slovenije i Italije. Bivši granični prijelazi napušteni su arhitektonski objekti na ničijoj zemlji; oduzetom funkcijom i namjenom oni su postali spomenici nekog prošlog sustava (iskustvo života u Novoj Gorici naučilo me da nije potrebna fizička granica da bi se ona i dalje održala). Pitanje jest: je li moguće transformirati takve objekte. Budući da su prostori ujedno i fizički i mentalni, zanima me koje je scenografske i zvučne elemente potrebno uvesti da napušteni granični prijelazi izmjene svoje značenje. Kroz medij videa i zvuka, istražujem načine na koje dolazi do translokacije ideje (koncept) objekta čija je forma proizašla iz namjene. Konkretnije, riječ je o međuigri fizičkih i mentalnih svojstava prostora. Naziv projekta referira se na lokaciju i namjenu arhitektonskih objekata kao i na granice značenja i forme.
Gdje će se moja istraživanja i odgovori kretati, ne znam i drago mi je zbog toga jer bi tad, vjerojatno, završili.

MV: I ovaj rad  Obiteljske naracije nastavak je mojega zanimanja za projekte rekonstrukcije i rekontekstualizacije. Cilj je bio uzeti sličice iz obiteljske povijesti koje pričaju o jednom drugom vremenu, kulturnom, socijalnom i političkom i smjestiti ih u kontekst današnjice. Prepričala sam priču, s autentičnim simbolima iz prošlosti u obliku odjeće i osobnih predmeta na istim ili izmijenjenim lokacijama, rekonstruirajući događaje u kojima su sudjelovali moji baka i djed prije 50, 40 ili 30 godina.
Ovaj rad sintetizira moje zanimanje za umjetnost, posebno redizajn, arhitekturu i fotografiju te dokumentiranje i očuvanje  kontinuiteta društvene, obiteljske i osobne povijesti, naročito u društvu koje često odbacuje svoje povijesno nasljeđe. U tom smislu, sam pojam dokumentiranja  i  povijesnog kontinuiteta pretpostavlja dalji nastavak i razvijanje rada. 

4. Što je umjetnost?

AAB: Hmmm…Umjetnost nemoguće definirati i smjestiti unutar nekih zadanih okvira. Samim time postaje nemoguće dati bilo kakav ‘pametan’ odgovor na ovo pitanje. Što god da kažem zvučati će kao klišej. Jedino što mogu jest povezati umjetnost sa životom, stvaranjem, pokretom, prostorom i čarolijom.

SS: Umjetnost je za svakoga nešto drugo. Za mene je to intimno pitanje.

MV: Danas je vjerojatno teže definirati umjetnost nego ikada, toliko je raznih tumačenja. Za Platona je ona bila imitacija prirode, pa sve do 19. stoljeća kad je tu ulogu preuzela fotografija. Apstraktna umjetnost 20. stoljeća ukinula je dosljednost prikazivanja, a konceptuala proglasila ideju važnijom od umijeća izvedbe. Bez obzira na to treba li umjetnost biti lijepa, skladna, originalna, intelektualna ili angažirana, ona je svakako izraz ljudske kreativnosti i imaginacije koja nas emocionalno pokreće.

5. Što za vas znači biti umjetnik?

AAB: Nitko nezna što točno znači biti umjetnik. Možda biti umjetnik znači samo jednostavno biti čovjek, disati, stvarati, otkrivati te ne/sebično pokazivati sebe drugima.

SS: Nisam sigurna mogu li odgovoriti na ovo pitanje; mislim da će za mene to značiti učiti (o).

MV: U ovome se času ne smatram umjetnikom jer za mene bavljenje umjetnošću traži puno iskustva i znanja o svijetu i o sebi, koje ja još nemam. No biti originalan umjetnik i stvoriti nešto novo, a ujedno komunicirati s publikom i javnošću, ili živjeti od umjetnosti a istovremeno ne pokleknuti pred zakonima robe i tržišta potrošačkog društva, svakako je vrlo teško.
 
Već i letimičan pogled na odgovore u prvi plan ističe tri pojma: svijest o naravi institucija i uzbuđenje u očekivanju „sukoba“, autorefleksivnost, hrabrost/ozbiljnost da se poduzmu potrebni koraci.

Iščitavajući intervjue sa studentima iz 2009. godine, unutar work in progress projekta Biti umjetnik prevladavajući ton odgovora netom upisanih studenata na Akademiju primijenjenih umjetnosti, na odgovore, na identična ili pitanja slična postavljenima u¸ovom razgovoru, bio je idealističan, nećemo reći naivan, ali u svakom slučaju naivniji u očekivanju prepreka ili neiskusniji u mogućnosti da postignu visoko postavljene ciljeve. Tada je, prisjetimo se, sveobuhvatna kriza u svijetu i Hrvatskoj tek počela, i nitko nije bio svjestan limba koji nas očekuje. Neka nitko ne misli da se osjećaji i stanja ne prenose u društvu. Naročito pesimistična.

I stoga nas ne iznenađuje opće polje istraživanja studenata - ono unutarnje, radoznali su vidjeti kako na njihova tijela djeluje konfuzija oko njih i to istražuju u raznovrsnim medijima.
 
Poznavanje naravi svijeta institucija određuje njihovu spremnost na borbu kroz igru s takvim uvjetima. Očit je njihov pozitivan i samouvjeren pristup u stavu o posljedicama koje ovise samo o pojedincu i na kraju pokazuju hrabrost  i ozbiljnost bez drskosti.

Lara Badurina
 

Aleksandra Ana Buković   Sara Salamon