Knjiga na rezervaciji - Ivana Bodrožić: Rupa
Fotografija: Siniša Sunara
Razgovarale: Irena Bekić i Sanja Milovac
Spirala transgeneracijske manipulacije žrtvom, sad već ustaljena praksa trgovanja pijetetom, zrcali se i na nove generacije. Oni koji će prekinuti taj lanac moraju biti istinski vizionari, vidjeti dalje i bolje, birati prema sasvim drugim obrascima, odustati od kategorija Hrvata, Srba, pijeteta, agresora i žrtve, Beograda i Zagreba, i shvatiti da imaju samo sebe, svoj divan grad i ljude u najbližem okruženju. Kao što su oduvijek i imali.
Radnju romana Rupa, žanrovski okarakteriziranog kao triler, autorica Ivana Bodrožić smješta u mali grad u Slavoniji u koji je rat trajno upisao zlo, a korupcija i kriminal postali su normativni obrasci djelovanja u svim segmentima života. Nitko u tom onečovječenom svijetu nije bez duga, a svaki je izraz nježnosti, ljubavi ili pokušaj uspostavljanja ljudskosti, radikalno onemogućen nekim činom krajnje destrukcije. Središnji je lik novinarka Nora Kirin koja dolazi u gradić sa zadatkom da napiše reportažu o srednjoškolskoj profesorici, koja je s maloljetnim ljubavnikom ubila svog supruga. Neuspješan novinarski zadatak uskoro prerasta u osobnu potragu u kojoj, ispremreženo zločinom, obiteljskim tragedijama i kriminalom, Nora pronalazi ubojicu vlastita oca koji je poginuo početkom rata kao žrtva političke igre. Autorica ne imenuje mjesto radnje iako fabulu gradi na poznatim motivima iz političkog života Vukovara pa roman čitamo sa stalnom asocijacijom na taj grad čijom se žrtvom u državnim politikama neprestano manipulira. Ona tako konstruira svijet koji je istovremeno i univerzalan i partikularan, a priča o zlu poziv je na humanizaciju jednog dehumaniziranog prostora.
Ivana Bodrožić rođena je u Vukovaru. Objavila je zbirke poezije Prvi korak u tamu, Prijelaz za divlje životinje i In a sentimental mood, zbirku kratkih priča 100% pamuk te romane Hotel Zagorje, Rupa i Sinovi, kćeri (2020). Osvojila je brojne nagrade i prevođena je na mnoge jezike, a roman Hotel Zagorje nedavno je kazališno uprizoren kroz autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić. Naš razgovor s Ivanom Bodrožić koincidirao je s objavljivanjem američkog izdanja romana Rupa koji je 2017. proglašen najboljim kriminalističkim romanom recentne domaće književne produkcije po izboru čitatelja (Nagrada Balkan Noir).
Dizajn naslovnice: Mia Klemenčić
Rupa o kojoj pišeš je višeslojan termin koji nosi duboku simboliku. Što je rupa na razini priče, što je ona na individualnoj, a što na nacionalnoj ili globalnoj razini?
Naslov Rupa zaista nosi najmanje dva značenja, a prvo se odnosi na lokalitet masovne grobnice na Ovčari. Kada sam prije nekoliko godina pokušala istražiti što se zaista dogodilo na tom području u noći pada Vukovara, ujedno u onoj noći u kojoj se mom ocu izgubio svaki trag, došla sam do dokumentacije sa suđenja u Beogradu na Specijalnom sudu za ratne zločine. Dok sam iščitavala transkripte sa suđenja shvatila sam da egzekutori koji su svjedočili jedni protiv drugih to mjesto najcrnje tame, grobnicu u koju su bacali ubijene ljude, nazivaju rupa. Budući da se u romanu, između ostalih, spominje i taj događaj, a da se u drugom značenju rupa može interpretirati kao bezdan u koji su propala sva naša nadanja u bolji život, u pravdu, u smislenost društva i države u kojoj živimo, učinilo mi se da je to najbolji naslov za triler koji govori o nasljeđu ratnih zločina i nemogućnosti naših društava da ih kazne, da se iskupe i da počnu graditi kuću za sve nas.
Poglavlja romana nose nazive prema pjesmama kultnog rock benda Ekatarina Velika, srpskog benda koji je tijekom devedesetih zagovarao pacifizam na području Jugoslavije. Frontmen, Milan Mladenović, otvoreno se suprotstavljao tadašnjoj srpskoj vlasti i politici Slobodana Miloševića, bio je istaknut antiratni aktivist koji je pjevao i govorio o miru i ljubavi. Zašto si poglavlja povezala s pjesmama EKV-a i na koji način ti je njihova glazba obilježila život?
Za mene je njihova glazba najdublje povezana s mojim formativnim godinama u kojima je zaista bilo subverzivno širiti pacifizam. To je bilo vrijeme sredine devedesetih kada počinjemo birati ono što slušamo i kada nam umjetnost služi i kao identifikacijska karta. Dok su se mnogi trudili pokazati tko je veći domoljub i uniziti sve što dolazi s druge strane, dok su ljudi preko noći gubili sve svoje karakteristike, vrijednosti i obilježja, a jedino je važno bilo koje si nacionalnosti, iako to ne možeš birati, poneki umjetnici bili su glas razuma. Osim antiratnih poruka njihova glazba je umjetnički na izuzetnoj razini, tekstovi pjesma, estetika, poetika, a nas je to fasciniralo, gradilo i utjecalo na našu poetiku i etiku.
Fotografija: Tomislav Marić
Od ovog mjeseca roman je dostupan i na engleskom jeziku - američko izdanje prevedeno je pod naslovom We Trade Our Night for Someone Else’s Day. Radi se o dijelu stiha Mi menjamo dan za noć, mi menjamo noć za dan, rečenice koja je bila važna za više naraštaja. Mogle bismo u njoj prepoznati poziv na otpor ili poziv na drsku razmjenu naše noći za tuđi dan, ali ono što nam se čini da ovaj odabir naslova donosi, to je uvođenje određene perspektive, pozicije „mi“. Kako je došlo do odabira naslova?
Za odabir naslova odgovorni su moj urednik američkog izdanja Dan Simon i prevoditeljica Ellen Elias Bursac. Budući da je roman iz korpusa prijevodne literature, njihova namjera je bila još malo proširiti naslov i kontekstualizirati ga kako bi, u tom prvom susretu s čitateljem, naslov rekao nešto više. Budući da u romanu ima više stihova grupe EKV i da se oni provlače od prvog do zadnjeg poglavlja, oni su odabrali ovaj kojim im na simboličkoj razini najviše govori o sadržaju i atmosferu romana. Distinkcija ”mi” i ”oni” rekla bih da je metafora za nas kojima je s ratom nastupila noći i za njih kojima jer u vremenu bezakonja i nasilja svanulo.
Grad u kojemu je smještena radnja romana nije imenovan i mogao bi biti, kako u nekim intervjuima navodiš, bilo koji grad u istočnoj Slavoniji. No isto tako, mogao bi biti i bilo koji postsocijalistički grad u kojemu caruju korupcija i tranzicijska pljačka. Međutim nameće se identifikacija mjesta s Vukovarom, budući da daješ precizne geografske koordinate i služiš se stvarnim slučajevima i političkim aferama koji su se ondje dogodili. Grad je sumoran, uprljan, trajno zagađen zločinom. Kao čitateljice imamo osjećaj da ti, s obzirom na svoju biografsku obilježenost mjestom, imaš pravo na takvo pisanje. Jesi li i ti imala osjećaj prava na takvu elaboraciju grada? Radi li se tu o intimnom obračunu s užasima politika koje su trajno obilježile tvoj grad? Jesmo li u pravu ako roman vidimo duboko intimnim, neovisno o njegovoj formi političkog trilera?
Da, taj grad bi mogao biti bilo koji podijeljeni grad, ne samo u Hrvatskoj. Njegovo glavno obilježje je onečovječivanje onih koji ne pripadaju našoj zajednici i trgovanje političara upravo takvom manipulacijom koja je moguća zbog velike i neshvatljive patnje koja se ondje dogodila. Mogla bi to biti bilo koja postratna sredina koja nije zacijelila i u kojoj djeca moraju snositi odgovornost za loše i razorne politike svojih roditelja i starijih. Meni je bilo najprirodnije smjestiti radnju u kulisu koja mi je poznata, posebice jer se vrijeme radnje odvija u trenutku postavljanja i razbijanja ćiriličnih ploča koje također i većinskoj i manjinskoj zajednici služe kao pogonsko gorivo za održavanje trajnih sukoba. Mislim da svatko ima pravo na svoju priču i zapažanja, srećom nitko nema monopol nad istinom, a ja se nisam imala namjeru obračunavati nego sam bilježila ono što sam godinama viđala oko sebe. Ukoliko u stvarnosti postoji korupcija, ratni zločin, nemoralna trgovina, manipulacija žrtvama – a znamo da sve to postoji, zadaća pisca je da to podigne na jednu univerzalnu razinu i pokaže nam što je bilo dalje, što se dogodilo s likovima koji su, koliko izmišljeni, toliko i stvarni jer slijede duboku logiku života i književnosti. Za mene je svaki roman koji sam napisala prije svega intiman jer je moje gorivo za pisanje moj osobni odnos prema temi koja me duboko emocionalno angažira. Izvan toga ne znam i ne mogu pisati.
Roman je izazvao mnogo kontroverzi. Između ostaloga neki su se ljudi prepoznali i nisu bili sretni s time što su vidjeli. Neki navode kako se osjećaju iskorištenima. U romanu Prema istinitoj priči, autorica Delphine de Vigan između ostaloga govori o traumatičnom iskustvu suočavanja s ljudima koje prikazuje u romanu Ništa se ne opire noći, temeljenom na biografiji njezine majke. Možeš li nam opisati svoje iskustvo? Što za tebe znači koristiti stvarna lica kao polazište fikcije?
Treba prvo shvatiti da je svaki književni lik nastao prema nekom predlošku iz stvarnog života. Taj lik može biti sastavljen od značajki nekoliko ljudi ili mu može biti naglašena jedna osobina onoga tko nas je inspirirao, omjeri su različiti, ali u svakom slučaju nekad je netko na nas ostavio dojam koji je poslije izronio kao karakteristika lika u fikciji. U romanu Rupa nisam kopala po ničijoj biografiji, nisam koristila ničija stvarna imena i prezimena, ali su dijelovi radnje inspirirani onime što postoji oko nas; u medijima, u političkom životu, od ratnih zločinaca koji sjede u Hrvatskom saboru, preko političara koji svoje koruptivne akcije puštaju u medije, pa sve do medija koji koriste priče ljudi za svoje agende, ovisi s kim su povezani na vlasti. Iz tog polusvijeta nastali su moji likovi, ako se netko prepoznao, očito je lik konstruiran uvjerljivo, a ako se uvrijedio, tim bolje, jer barem u fikciji prepoznaje što je etično, ako već ne u stvarnom životu. Toliko puta sam do sada rekla, ako je nekome u stvarnosti sasvim u redu koristiti političku funkciju za osobnu korist, biti osuđen za ratni zločin pa se kandidirati na izborima, nuditi mito, zašto bi bio problem to tematizirati u fikciji? Meni je stvarnost najpoticajnija za fikciju s naglaskom da priča koju ću ispričati mora sama za sebe govoriti, biti dovoljno uvjerljiva, dobro napisana i prikazivati jedan čvrsto motivirani svijet koji ljudi prepoznaju svuda. Primjerice, neki su kritičari Rupu proglasili romanom s ključem što znači da se ne može čitati izvan konteksta, ispostavilo se da to nije tako, budući da ga sada i američki čitatelji mogu čitati na engleskom. A ako funkcionira za njih, onda problem u percepciji ovdje očito leži negdje drugdje.
Ističemo citat iz romana, koji nam služi kao temelj za sljedeće pitanje...
Promatran kroz prizmu društva u kojem je odrasla i živjela, rat je zapravo bila sjajna, blistava točka kojoj se neprestano vraćalo, neprežaljeno vrijeme ponosa i slave. Dva desetljeća dosljedno prikazivan tako da, čak i kada nisu bili u svrhu obrane, agresija, razaranje, uništavanje djeluju kao pitanje časti, nečeg uzvišenog i svetog, što sa sobom nosi smrt u kakvu vrijedi požuriti prije nego te drugi preteknu. Taj najgori dio muškog principa neposredno je budio najgore u ženskom, akcija i reakcija dovodila je do neiscrpne potrebe za samožrtvovanjem i opsluživanjem patrijarhalnog sustava. Poluživa baka kojom su kitili domoljubne prigode izvlačeći je po potrebi, dala je četiri sina za domovinu i bila prikazivana kao majka uzor, iako se nitko nikada naglas nije zapitao daje li uopće itko djecu za Domovinu ili Domovina sama jednog dana dođe po njih i više ih ne vrati.
U kontekstu ljudskih prava, s naglaskom na prava žena, što se u Hrvatskoj promijenilo u periodu od devedesetih do danas?
Nisam baš stručnjakinja u tom smislu da sam sa sociološkog ili feminističkog stajališta pratila sve promjene u tom periodu pa da mogu dati utemeljenu dijagnozu, ali mogu ponešto reći s obzirom na moj dojam i ono što mi se čini da utječe na naš život. U cjelini, mislim da su prava žena, iako bi bilo točnije zvati ih ljudska prava jer žene ne traže ništa ekskluzivno izvan toga, a što muškarci nemaju, ipak napredovala. Gledajući generaciju moje kćeri koja je sada gimnazijalka mogu reći da su to puno osvještenije djevojke koje imaju svoj artikuliran glas, koje su svjesne i patrijarhata i sredine u kojoj žive, i koje se za sebe zauzimaju na jasniji i odlučniji način. S druge strane imamo predsjednika države koji uoči Dana žena izjavi da postoje žene i žene. Po mom mišljenju trebao bi istog trena nestati s javne scene, a da ne spominjem njegove nedavne blamaže s podjelom na bogate i siromašne žrtve seksualnog zlostavljanja. Iz tog rakursa kao da smo nazadovali, a ne pomaknuli se naprijed. Borba stalno traje i ne treba se opuštati.
Fotografija: Adrijana Vidić
Roman završava šekspirijanski, s puno mrtvih, a jedan od rijetkih preživjelih je, opet šekspirijanski, konobar iz hotela, nakon što je svoju potencijalnu buduću poziciju osigurao ubojstvom. Nasilnom smrću umiru i slučajni likovi, novinar manjinskog glasila i mačak lokalne političarke. Glavna junakinja Nora i Marko, lik koji pripada objema stranama, koji je svjedok traume, ali čini se i jedini lik koji nosi potencijal za normalizaciju, završavaju u autodestrukciji. Zašto ne ostavljaš izlaz?
Voljela bih da se kraj i izlaz odviju u samom čitatelju, za likove u ovom romanu možda nije ostalo puno slobodnog prostora, ali baš zbog toga, zbog njihove tragike ostaje više prostora za čitateljice/čitatelje. Ako bi ih provela kroz tu priču, takvu kakva je, neoštećene, bojim se da to ne bi odgovaralo stvarnosti i dubljoj logici koju zahtjeva njihov put, put društva koje opisujem i ostalih sporednih likova. Zato mi se čini poštenije slijediti razvoj događaja koji nameće postavljena priča i na taj način potaknuti čitatelje da za sebe i svoje društvo u kojem žive i na koje mogu utjecati odaberu drugačije i bolje.
Vidiš li mogućnost zdravog, normalnog života u Vukovaru?
Naravno da vidim, ali tek kada poluge vlasti budu u rukama ljudi koji će na etičan način biti odgovorni prema svima koji ondje žive, prema njihovoj prošlosti, a ponajviše prema budućnosti. Mali je problem pitanje odakle će se ti ljudi stvoriti, ne kažem da ih u Vukovaru nema, ali spirala transgeneracijske manipulacije žrtvom, sad već ustaljena praksa trgovanja pijetetom, zrcali se i na nove generacije. Oni koji će prekinuti taj lanac moraju biti istinski vizionari, vidjeti dalje i bolje, birati prema sasvim drugim obrascima, odustati od kategorija Hrvata, Srba, pijeteta, agresora i žrtve, Beograda i Zagreba, i shvatiti da imaju samo sebe, svoj divan grad i ljude u najbližem okruženju. Kao što su oduvijek i imali.
Često ističeš da su zločinci zločinci, bez obzira na kojoj se strani nalaze. Jesi li, s obzirom na osobno iskustvo rata i njegovih posljedica, zadržala vjeru u ljude? Što ti pomaže zadržati povjerenje u život i u ono lijepo u tebi i drugima?
Vjeru u ljude jesam zadržala, imala sam dovoljno sreće u životu, da sam naišla na one s kojima sam mogla podijeliti baš to svoje iskustvo gubitka povjerenja i onda ga graditi ponovo. Možda još čvršće i bolje s obzirom da je u taj kasniji život utkano i ono prethodno. Puno toga je važno za zadržati to povjernje, ali ako bih morala izdvojiti prvi korak rekla bih da je to otvorenost i pokušaj pronalaženja sebe u drugima. Ovladavanje traumom kao ovladavanje sobom koje nam onda daje mogućnost da prestanemo biti žrtve.
U videu koji slijedi autorica Ivana Bodrožić čita dio poglavlja pod nazivom Geto, a čitavo poglavlje pročitajte na sljedećem linku: Poglavlje Geto