Knjiga na rezervaciji – Luka Bekavac: Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku

Projekt 13.12.2021. - 08.01.2022. Knjižnica Silvija Strahimira Kranjčevića Luka Bekavac
Knjiga na rezervaciji - arhiva

Razgovarale: Irena Bekić i Sanja Milovac

Morton Feldman rekao je kako je najbolji kontekst za stvaranje onaj u kojemu nikoga nije briga; malo tko može uvijek živjeti po tom receptu, svi smo kao čitatelji, autori, izdavači, kritičari, uhvaćeni u neke čvršće koordinate, i često podlegnemo kojekakvim pritiscima koji više nemaju nikakve veze s pisanjem. Ali volim zamišljati sam tekst kao biće koje “nije briga” nizašto, koje ne haje za nešto što je napisano prije, ili što se piše istodobno s njim (kao “konkurencija”), ne pita se o tomu što netko misli o njemu (uključujući autora), nego jednostavno radi dalje... To je možda idealna situacija pisanja: pratiti proces samog teksta, građe koja se oblikuje određenim ritmom, do krajnjih granica (koje nikad ne doživljavam kao vlastito “postignuće”, dapače, ponekad mi se teško pomiriti s konačnim točkama do kojih dogura logika određenih tekstova).

U Tehničkom opisu svoje četvrte prozne knjige, Luka Bekavac piše da je to prvi svezak otvorenog ciklusa pripovijesti, sjećanja i anticipacija generiranih sintagmom „Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku: studije, ruševine“. Navodimo u uvodu autorove riječi kako bismo nagovijestile složenost i hibridnost ovoga teksta, a istovremeno si olakšale početno definiranje forme. Radi se o tekstu koji autor gradi služeći se različitim diskursima i metodama, aproprijacijom vlastitih romana, likova i zapleta, izmišljenih i stvarnih dokumenata, stvarnih prostora i njihovih zamišljaja. Fabule koje gradi međusobno se zapliću, kližu i izmiču, dovedene do neočekivanih, nerijetko crnohumornih razrješenja, sa sasvim drugom semantičkom razradom početne situacije. Bekavčeve su elaboracije zavodljive, majstorski napisane i ulančane u potencijalno neprekinuti hipertekst. Središnje mjesto, Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku, samo ga prividno fiksira, posuđujući mu potencijal stvarnog mjesta. U tekstu, međutim, ona je fluidno i promjenjivo čvorište oko kojega se izgrađuju ostali prostori, vremena i narativni nizovi. Istovremeno to je i knjiga o pisanju, pri čemu ona sama postaje mjesto istraživanja medija. U konačnici ona je knjiga-objekt koji obuhvaća zvuk, tekst, fotografiju, grafički dizajn - nastala u suradnji s dizajnerom Vladimirom Končarom.

(...) To je, otprilike, mjesto na kojemu se moram zaustaviti. Sve što sam pokušao napisati zapravo završava u mrtvom kutu. Ovamo me svojim nepravilnim putanjama doveo jedan kauzalni šum: on je odavno zamro, a njegove aberacije odavde ne mogu rekonstruirati. Osim toga, poslije Velike poplave 1998. gotovo je nemoguće provjeriti je li Galerija o kakvoj sam pisao uopće postojala. Sve to ima za posljedicu konfuzne reakcije prvih čitatelja ovog teksta: troje se ne smatra kompetentnima jer nikada nisu bili u Osijeku; šestero ne vjeruje da sam ja ikada bio u Galeriji; četvero misli da je glazba koju sam opisao zapravo moja; dvoje tvrdi da je Radio Osijek utemeljen tek 1978.; dvanaestero kaže da elektronička glazba uopće nije glazba; osmero vjeruje da sam sve ovo izmislio kako bih silom proširio svoj tekst za Rječnik Trećeg programa; svi smatraju da nešto nije u redu s kronologijom ove priče.

Luka Bekavac rođen je 1976. u Osijeku. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju te doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlen na Odsjeku za komparativnu književnost. Objavljuje književne tekstove i prijevode, tekstove o postžanrovskoj i eksperimentalnoj glazbi te književnoteorijske znanstvene radove, među kojima je knjiga Prema singularnosti: Derrida i književni tekst. Objavio je romane Drenje, Viljevo i Policijski sat: slutnje, uspomene. Za roman Viljevo dobio je Nagradu Europske unije za književnost, Nagradu Janko Polić Kamov Hrvatskog društva pisaca za 2014. te Nagradu HAZU za područje književnosti za 2014., a za roman Policijski sat Nagradu Josip i Ivan Kozarac za knjigu godine.

Luka Bekavac - naslovnica
 
Dizajn: Vladimir Končar

Predstavljanje Vaše knjige nekom generalnom odrednicom poput zbirka priča ili roman, kronika mjesta i slično, nije osobito sretan način da se u nju uvede. U podnaslovu navodite odrednicu studije, ali i književno nepostojeću kategorizaciju ruševine. Na ovitku te dvije riječi stvaraju sintagmu, no već na prvoj unutrašnjoj stranici odvajate ih zarezom čime vršite pomak u značenju. To stalno izmicanje u svakom smislu i svakom smjeru postaje, čini se, princip po kojemu gradite ovaj tekst. Kako biste Vi, i biste li uopće, s obzirom na spomenuto izmicanje, knjigu žanrovski definirali?

Najjednostavnije, ipak bih je opisao kao zbirku priča. Tekstovi u njoj namjerno su konceptualno i grafički uokvireni tako da asociraju na neke druge tipove pisanja (esej, memoar, katalog izložbe...), ali to su ipak priče i u svojem su temelju tako zamišljene. Zato se, unatoč svemu, uvijek iznenadim kad je (i u knjižnicama i u knjižarama) zateknem na policama s likovnim monografijama i urbanističkim studijama.
Podnaslov studije, ruševine također gura knjigu u smjeru likovne mape (i sigurno snosi dio odgovornosti za spomenute zabune), no ujedno “opisuje” proces pisanja tih priča. Naime, sasvim iskreno, mislim da mi uopće ne leže kraće forme; ove sam tekstove dobrim dijelom dovršio zamišljajući ih kao periferiju nekih duljih proza ili kao pripremne/pogrebne radove za neke nepostojeće tekstove. Tako se svaka od ovih priča može čitati kao skica ili “studija” (za neki tekst koji se zapravo ipak neće napisati, niti se namjeravao), ili kao “ruševina” ili ostatak, napušteno gradilište nekog romana (koji kao takav nikada nije postojao, čak ni u planovima). Na tom tragu, kao još jedna likovna/arhitektonska paralela ovom tipu izgradnje, padaju mi na pamet i lažne ruševine, specifične građevine kojima se u knjizi Sham Ruins bavi Brian Willems.
Postoji još jedan razlog za taj podnaslov: dodan je i kako bi se naglasila paralela Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku s romanom Policijski sat: slutnje, uspomene, budući da te knjige čine svojevrstan pseudoautobiografski diptih.

Središte teksta je Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku – što je ona u knjizi, a što u stvarnosti, koliko se ta dva prostora preklapaju? Zbog čega ste odabrali upravo to mjesto, što ono nudi? Predstavlja li ona referenciju za realnost ili baš suprotno?

Galerija u ovim pričama nema puno veze sa stvarnom institucijom, i o tomu se zapravo detaljno razglaba i u tekstovima, s obzirom na to da se njezin fizički oblik mijenja, lokacija premješta itd. Međutim, to ne znači da ne postoji nikakva veza ili da je odabrana slučajno; kao i Drenje, Viljevo ili, još bolje, Policijska uprava osječko-baranjska, to je tekst koji je uvelike nastao putem razmišljanja o jednom imenu, slobodnog asociranja uz neke njegove materijalne karakteristike. Naime, neki likovi ovoga ciklusa bave se tzv. “spektralnom onomastikom”, laboratorijskim iščitavanjem “frekvencija” vezanih uz određena imena (ljudi ili mjesta); dok pišem, u određenom smislu i sam prakticiram nešto slično, samo bez sofisticirane opreme, možda više kao “sam svoj majstor” kojemu bi se akademski pseudoznanstvenici poput Markovića rugali: puštam da određena imena djeluju u meni, pokušavam očitati timbar, boju, print određenih riječi ili sintagmi, a iz toga nastaju neočekivane stvari, nove ideje, ambijenti, čak i likovi, fabularni nizovi.
Postoji, međutim, i nešto konkretnije i mnogo manje ezoterično što ideju “galerije” čini posebno bliskom knjizi, i to baš knjizi priča. Galerija kao izložbeni prostor ima više-manje fiksnu strukturu (kako to imaju i ovi tekstovi), no svakim se postavom (svakom pričom) taj prostor transformira, poprima nove karakteristike i privremeno postaje jedno stvarno, opipljivo i sasvim nastanjivo mjesto, drugačije od svih drugih, koje će međutim ubrzo nestati i više se neće pojaviti. Nema stalnog postava: ta prazna struktura i postoji da bi puštala u sebe efemerne ideje, kraće anegdote, likove (često upravo likove umjetnika – Katanović, Butorac, Kraljević itd.) koji nemaju veću postojanost, niti snagu da izgrade vlastito kućište (roman, novu knjigu itd.). Što se autobiografskog momenta tiče, “Luka Bekavac” nije ravnatelj ni kustos te Galerije, on funkcionira dijelom kao neinformiran i zbunjen posjetitelj, njezin abonent ili pacijent, a dijelom kao učinak ili proizvod te strukture teksta, možda najtvrdoglavija utvara koju je ta institucija stvorila. Kao projekt, ta je Galerija sasvim fleksibilna, nema vremenski i prostorni okvir, početak i kraj: ona je otvorena, ostaje under permanent construction, i nema planova da je se ikada dovrši ili potpuno sruši.
Spomenuo bih ipak na kraju, mimo svih ovih distanciranja i zagrada, da je u jednom sjajnom kratkom spoju osječko predstavljanje knjige održano baš u Galeriji (odnosno današnjem Muzeju likovnih umjetnosti); za mene nestvarna večer koju neki još pamte po doista akrobatskoj teorijskoj izvedbi Vlastimira Kusika, njegovom nažalost oproštajnom monologu.

Rekle bismo da je konceptualni pristup u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku jedinstven u našoj suvremenoj književnosti. Primjerice, načinom na koji gradite prostor i vrijeme teksta strukturirate taj tekst/knjigu kao prostor i vrijeme. Naraciju rastvarate, ne samo u linearnom nizu, kao pretpostavljenom slijedu čitanja, već se ona oprostoruje, kao da tekst zauzima i stvara prostor, gradi ga u svim smjerovima – gore i dolje, i iza, i prije… Nadalje, spajate stvarnost i fikciju, koristite dokumentarne zapise, fotografije, fotomontažu, transkripte i zvuk. Varirate tekst vlastitih romana i koristite vlastite likove. Može li se reći da se radi o građenju neke vrste hiperteksta, u svakom slučaju, eksperimentalnog teksta? Ako da, koja Vaša namjera ili nastojanja stoje iza njega?

Nakon prva tri teksta iz Galerije, koji su u prvoj verziji napisani prije gotovo dvadeset godina, počeo sam razmišljati o ovoj formi kao slobodnom prostoru u kojemu se neke stvari mogu jednostavno isprobati, neke već napisane teme varirati, ali i kao mjestu gdje mogu testirati ideje ili oblike pisanja kojima bih se volio vratiti u duljim tekstovima. Tako je Galerija doista počela funkcionirati kao nekakav hipertekst u odnosu na ostale knjige iz ovoga ciklusa: najkrhkije i “najtanje”, no ujedno najfleksibilnije mjesto cijele grupe. Već sam prije pokušavao opisati sve te knjige kao nekakav skup (a ne niz, odnosno “nastavke” koji imaju fiksna mjesta), elemente u nekom prostoru poput kutije, koji se mogu razmještati, izvlačiti i čitati bez strogog redoslijeda. Na neki nematerijalan, konceptualan način, možda je baš Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku ta kutija.
U tom smislu, ove priče mogu izgledati “marginalnima” u odnosu na romane, no baš zbog te pozicije (rub, opna, ljuska), one možda i obuhvaćaju cijeli ostatak tog disperznog plana izgradnje... Galerija tako može djelovati i kao skela oko tog kompleksa, rampa s koje se promatra kako nešto nastaje (ili nestaje). To je možda i razlog za blagi vremenski poremećaj koji ste spomenuli. Ove priče na neki način ujedno prethode romanima i proizlaze iz njih, stoje i u prošlosti i u budućnosti knjiga koje su već ovdje, jer barem nekim dijelom govore o nečemu što se sprema, onome što se tek treba objaviti, napisati, možda čak samo zamisliti do kraja. To je jedna od njihovih sablasnih komponenti: kroz sve se ove tekstove javljaju utvare, ali neke su iz prošlosti, a neke iz budućnosti.
Fotografije u knjizi također su faktor destabilizacije; u razgovoru s Vladimirom Končarom, koji je dizajnirao Galeriju, provizorno smo ih svrstavali u nekoliko grupa – dokumenti, rekonstrukcije, falsifikati, fikcije – pri čemu se granice među grupama nisu uvijek mogle jasno odrediti. Jasno je da se fotke odnose na ove priče, no nije uvijek jasno kako, a nerijetko vabe i na potpuno krive zaključke. Je li na prvoj “duplerici” stvarno fotografija Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku? Jesam li ja na naslovnoj fotografiji priče Potpis, ili na nekim sasvim drugim mjestima u knjizi (ili nigdje)? Postoje li doista sve knjige i rukopisi čije se fotografije nalaze na ovim stranicama? Je li u Post scriptumu stvarno fotografija Marte Vaszary, poznate čitateljima iz Drenja?
Zvuk se, u cijelom tom paketu, bavi jednom nemogućom misijom: prebacivanjem ontološke granice. Naime, gramofonska ploča koja je uklopljena u posebno izdanje knjige svojevrsna je rekonstrukcija (ili materijalizacija?) sasvim fiktivnog predmeta iz priče Šum, dakle aport iz nekog susjednog prostorvremenskog kontinuuma...
Nisam siguran koliko je sve to “eksperimentalno” ili inovativno; postoji mnoštvo “multimodalnih” tekstova koji su interakciju različitih medija odveli mnogo dalje. Poseban je možda samo ton te kombinacije, koji bi trebao izgledati izrazito zastarjelo, antikvarno, bliže sredini 20. nego 21. stoljeća. Svjesno smo nastojali profilirati cijeli projekt kao neku simulaciju retro-moderniteta, recimo parodije ili pastiša izdanja “Integralne biblioteke ARION” koju je, s gramofonskim pločama recitacija, objavljivala Matica hrvatska. Njihova namjera da se u jednom izdanju linearno povežu “riječ, slika i glas” ovdje je raspletena u inkompatibilnim smjerovima: riječ i slika stoje u odnosu uzajamnog pojačavanja i potkopavanja, a na gramofonskoj ploči nije moj glas ili nečija recitatorska “interpretacija” ovih priča, nego sirova zvučna tvar, nešto poput stvarnog, neljudskog zvuka ovih proza.

Luka Bekovac - autoportret

Svaka od šest priča počinje kratkim tekstom koji suptilno nagovještava temu. U nekom smislu radi se o paralelnim naracijama, o dva tipa teksta koja provlačite kroz cijelu knjigu i grafički ga odvajate. Izdvojeni kraći tekstovi, otisnuti na crnim stranicama, mogli bi se iščitavati, pa i uvezati, kao samostalno izdanje. Tako, s jedne strane, imamo knjigu-objekt izražene i različite materijalnosti. Na razini teksta, pak, imamo snažan, jezgrovit, filozofsko, jezično i stilski upečatljiv početak, a potom ulazimo u igru korištenja različitih formi, medija, fragmenata, toka struje svijesti koji nas nepredvidljivo spajaju i odvajaju od fabule. Ona nam gotovo stalno izmiče, ostaje neuhvatljiva. Što Vam je važno prilikom razvijanja hibridnog književnog djela? Možete li nam opisati proces kroz koji ste gradili knjigu?

Mislim da ste odlično saželi velik dio tog procesa, iako ne vjerujem da bi bilo koji element dobro funkcionirao bez ostalih. Kratki tekstovi kojima priče započinju mišljeni su kao neka vrsta (parodije) leksikonske ili rječničke natuknice, pseudoteorijske vinjete vezane uz “ključni pojam” (npr. šum, zastor, potpis itd.), dakle kao “statičan” opis neke ideje. U nekoj klasičnoj hijerarhiji tekstova, pripovjedni tekst koji slijedi, koji se odvija u vremenu, meandrira i ponekad potpuno gubi smjer, imao bi status nesavršenog “primjera”, ilustracije onoga što je preciznije oblikovano u uvodnoj natuknici: to je zabavnije za čitanje, no strogo govoreći “nepotrebno”, višak uz čisti pojam. Naravno, taj se odnos ovdje potkopava: ne samo da veza priče i uvodne natuknice nije uvijek neposredno vidljiva, nego priče imaju apsolutni prioritet, kao puno bogatije mreže motiva, asocijacija, likova i scena; njihova prividna nasumičnost zapravo je neka “prirodnija”, stvarna distribucija određene teme ili problema, dok je teorijski iskaz redukcija u svakom smislu, destilat koji osim navodne “esencije” nudi malo što.
Konkretnije, dakle, svaki je tekst ipak nastajao kao “sjećanje ili anticipacija”, zapravo sanjarenje uz određenu situaciju, atmosferu, predmet usko vezan uz Osijek i ambijente koji me u njemu zanimaju; zatim je prošivan jačim narativnim nitima, vezama s drugim tekstovima i već poznatim temama itd.; “uvodne” bi natuknice zapravo nastajale naknadno, uz dodatna uštimavanja. Svi su tekstovi napisani bez kalkulacije o dodatnim medijskim materijalima koji bi im se jednom mogli pridružiti; tek nakon što je s Frakturom dogovoreno objavljivanje knjige, krenulo je akumuliranje ideja za vizualni dossier koji je priredio Vladimir Končar, često intervenirajući u svoje i tuđe postojeće fotografije kako bismo ih približili ciljevima koje sam već spomenuo. Glazba na ploči (Kneippkopf i Jeanne Frémaux) došla je na samom kraju, iako je od takvih šumova na neki način sve i krenulo.
 
Luka Bekovac - zastor
 
Zastor, stranica 22

Kroz pitanja nastojimo ogoliti eksperiment, tražimo objašnjenja u smjeru razbijanja forme i medijskih zadatosti, no onda se pak učini da je Galerija upravo knjiga o pisanju. U poglavlju Post Scriptum Stjepan Marković, 2006. navodite da ste se za nju odlučili kao dodatak prethodnoj klimavoj, improviziranoj trilogiji, da biste se upravo ovdje bavili pisanjem. Opisujete svoje postupke, procese povezane s prethodnim tekstovima, uvodite likove, ponavljate vlastiti tekst. Poglavlje ste naslovili poslije svega iako ga niste tako pozicionirali (osim toga, kronološki ga smještate daleko prije 2043., vremena radnje priče). Kažete: Tekst nije manifestacija nekakvog događaja, pa ne postoji ni naknadnost koja bi se u tom događaju pokorila. Vaš pripovjedač radnju pokreće slučajem, asocijacijom, prisjećanjem, uvijek se radi o nečemu što je već prošlo… Koju biste ideju izdvojili, koja Vam je fabula, kao autoru, posebno draga?

Neke od ovih priča (ali ne sve) nastale su temeljem nečije sugestije ili “narudžbe”; to je proces rada koji mi je izrazito stran i gotovo se nikada, ni uz najbolju volju, ne uspijem odazvati na pozive da napišem tekst o nečemu što je unaprijed definirano (koliko god teme i forme bile otvorene). To je jedan od razloga zbog kojih mi je Galerija generalno draga kao projekt: predstavlja prostor u kojemu ponekad uspijem “preskočiti” to vlastito ograničenje, iako se u pravilu tu nikada nije radilo o raspisivanju nekih potpuno novih ideja koje su došle od drugih, nego o adaptaciji postojećih skica, dakle reviziji tekstova koji su inicijalno “trebali” izgledati nekako drugačije, ali se nikada nisu razvili do te planirane forme jer su zapeli u Galeriji i ostali “dovršeni” u tom limbu.
Teško mi je vrednovati vlastite tekstove (to je možda i neprimjereno), ali istina je da nemam isti stav prema svima, niti sam im jednako “privržen”. Dakle, pokušat ću odgovoriti (bez izvlačenja pozivanjem na neke buduće tekstove kao favorite: tek skicirane ili napisane priče iz sljedećeg sveska Galerije, novih šest epizoda u sličnom tonu...). Prva tri teksta vidim kao moje najranije tekstove ovoga tipa uopće: napisani su davno i čine mi se vrlo dalekima, doista pripadaju nekom drugom vremenu i sadrže elemente kakve bih danas zasigurno preskočio. Post scriptum koji ste spomenuli čini mi se važnim jer je to prva priča iz Galerije koju sam napisao poslije Drenja: njome sam “prikopčao” Galeriju kao zasebnu kompoziciju na lanac romana koji se nastavio Viljevom i Policijskim satom. Možda mi je baš ta priča najdraža, najlakše je napisana i nešto je manje mračna a više crnohumorna u odnosu na ostale u knjizi. Međutim, najbližom mi se danas čini Mreža kojom knjiga završava; ona je napisana posljednja, a sadrži brojne anticipacije tema koje sam pokušao razraditi u posljednjem, još neobjavljenom romanu, Urania.
Bez obzira na te razlike, nastojao sam zadržati sve tekstove u okviru jedne te iste forme koju smo već komentirali, a zatim ih približiti i preplesti u nizu manje vidljivih detalja. Oni time nisu “ujednačeni”, ali mislim da ipak tvore suvislu cjelinu, knjigu priča koja se na kraju ne doima kao slučajna zbirka kraćih proza koje sam pisao prošlih godina, nego kao zaokružen koncept (možda je zato nekima čak ostavila dojam netipično komponiranog romana).

U tekstovima se vrlo uvjerljivo bavite glazbom i vizualnom umjetnošću. Jedan od tekstova čak i jest primarno nastao kao predgovor izložbi vizualne umjetnice Tonke Maleković. Kakva je bila ta suradnja? Koje veze tražite između svih tih umjetnosti?

Prva verzija priče Prah nastala je na temelju poziva da napišem tekst uz izložbu BIOT(R)OP 1234765. Kao i obično, imao sam dojam da nisam ni kompetentan ni sposoban napisati nešto što bi odgovaralo tom formatu, barem “konzervativno” shvaćenom. Međutim, palo mi je na pamet da tekst ne mora biti moj pokušaj teorijskog iskaza o likovnoj umjetnosti (u čemu bi mogao samo propasti), nego može funkcionirati kao hibrid, možda čak kao fikcija. BIOT(R)OP 1234765 je kao likovni ambijent sugerirao devastiran urbani krajolik, dobrim dijelom izjeden pajasenom kao agresivnim tipom korova, pa je iz toga i došla ideja pisanja iz perspektive daleke budućnosti, dodatno pojačana asocijacijama na tekstove J. G. Ballarda i Ursule K. Le Guin. Svidio mi se taj tip vremenskog poremećaja: posjetitelji izložbe čitaju tekst u kojemu se netko vrlo mutno prisjeća te večeri, te izložbe, možda i njih samih, dakle zapis iz dalje budućnosti, udaljen od trenutka čitanja otprilike onoliko koliko je BIOT(R)OP 1234765 dalek od stvarne Trešnjevke.
Što se tiče generalne veze između različitih umjetnosti, možda ovo nije pravo mjesto za dulje rasprave o tomu, ali mislim da je iz većine mojih tekstova vidljiv opsesivan interes za određene tipove glazbe i likovnosti. Što se glazbe tiče, mimo osobnih afiniteta prema različitim tipovima “ekstrema”, sama ideja šuma kao neke vrste zvučnog “apsoluta” ili Alepha jedno mi je vrijeme bila korisna motivacija za razradu teorijskih ideja likova u ovim knjigama (prije svega Markovića). Afinitet prema likovnom probija se u tekstove na možda manje predvidljive načine (ne samo u dugim opisima); pisci nemaju specifičan tip kompozicijske i grafičke slobode koju imaju likovni umjetnici, a to me bezgranično frustrira i inspirira. Uvijek ostajem akutno svjestan stranice kao prostora, knjige kao trodimenzionalnog objekta, materijalnosti književnog teksta koja definitivno predstavlja prostor kreativne intervencije, ali se rijetko aktivira u tom kapacitetu (i to se, naravno, češće zbiva radom grafičkih dizajnera nego samih pisaca); kad se nešto slično dogodi, to se redovito doživljava kao neki tip iskoraka, ekscesa, “eksperimenta” itd. Urania koju sam spomenuo predstavlja, između ostaloga, niz različitih pokušaja da se nešto napravi i na toj razini, ali isključivo kroz pisanje, bez podlijeganja zabludi da sam i sam postao grafički dizajner ili likovni umjetnik.
 
Luka Bekavac - promocija
 
Fotografija: Ž. Šepić

Neki od tekstova nastali su za Rječnik Trećeg programa Hrvatskog radija. Možete li nam približiti iskustvo pisanja za Hrvatski radio i iskustvo stvaranja književnog teksta – kako doživljavate ova dva različita, a opet i slična medijska izričaja? U jednom trenutku ističete vlastiti oportunizam, udovoljavanje formi – jesu li zadane forme koncepta i žanra za Vas poticaj ili ograničenje?

Prvi se dio pitanja, čini mi se, odnosi na pisanje za živi glas; to je, naravno, posve drugačija disciplina nego sve čime se inače bavim, i vrlo sam rijetko uzimao u obzir perspektivu čitanja “uživo”, odnosno slušanja mojih tekstova, a i to su bili krajnje specifični slučajevi (Kolovoz, prvi dio Viljeva, koncipiran kao transkript monologa s magnetofonske vrpce, zajedno sa svim smetnjama, šumovima, prekidima, tišinama itd.; radeći na različitim verzijama tog teksta, “testirao” sam ga u smislu govornih ritmova, kapaciteta pluća itd., gotovo kao da je riječ o glazbenoj kompoziciji...). Prve tri priče iz Galerije pisane su po “narudžbi” s Trećeg programa (urednica Irena Matijašević), no zapravo bez posebnog osvrtanja na taj medij u kojemu će završiti (u tom bi se slučaju, pretpostavljam, trebalo voditi računa o duljini rečenica, zvukovnim zamjenama za neke grafičke efekte itd., no to se nije dogodilo).
Kao što sam već spomenuo, sve forme koje osmisli netko drugi, pa mi ih ponudi kao okvir u kojemu mogu nešto napraviti, u pravilu me demotiviraju i doživljavam ih, uz svu dobru volju, kao problem. Međutim, oduvijek sam jako volio Oulipo, Perec je napisao mnogo sjajnih djela koristeći višestruke formalne restrikcije (doduše, u pravilu samonametnute), pa sam se, još prije pisanja prvih tekstova iz Galerije, priučio vlastitoj spisateljskoj disciplini slijedeći tu “restriktivnu muzu”, kako su je neki zvali. Dakle, neka arbitrarno osmišljena ograničenja (ali manje u smislu “napiši nam tri kartice o pandemiji”, više u smislu “napiši 7x7 odlomaka u kojemu će svaki imati točno 49 riječi i koristiti sljedeće pojmove, abecednim redom...”) pomogla su mi da se iskopam iz mnoštva pomalo besciljnih rukopisa s kojima sam se mučio još sredinom i krajem 1990-ih. Tako je nastao neobjavljen ciklus 140.897 znakova (s razmacima) nakon kojega sam počeo koristiti manje neposredno vidljive, ali jednako korisne formalne restrikcije, i na sličan način radim i danas.

Ako se osvrnemo na Vaše prethodne knjige, tri romana koja povezujete u trilogiju, onda se čini kao da ovdje imamo suprotan proces, kao da se sve – ili mnogo toga što pripada i moglo bi pripadati različitim knjigama, slijeva u jednu knjigu. Neka vrsta utjecanja, ulijevanja nasuprot ekstenziji trilogije. Jesmo li u pravu ako mislimo da u oba slučaja propitujete književni medij, ali u Galeriji likovnih umjetnosti to radikalizirate? Što mislite da književnost formalno može? Koje su to granice koje pokušavate oslabiti?

Književnost može sve, naravno, može bilo što; međutim, nikada nisam doživljavao svoje pisanje (ni pisanje nekih autorica i autora koji su mi dragi, a čiji rad neki doživljavaju kao “težak”, “ekstreman”, “nečitljiv”) kao forsiranje granice, “prisiljavanje” pisanja da postane nešto što mu je u načelu potpuno strano. Imam potpuno drugačiji osjećaj kad pišem (ili, uostalom, čitam): radim u perspektivi iz koje su “solidan realistički roman”, “dobro skrojena fabula”, “priča sa snažnom poantom” itd. samo neke od stotina ili tisuća opcija, ni bolje ni lošije od drugih, pa se pred njima tekst koji je po nečemu drugačiji ne mora “dokazivati”, opravdavati, boriti za svoje pravo na postojanje, niti svrgavati nekoga ili nešto s povlaštene pozicije u ekonomskom ili vrijednosnom sustavu jedne konzervativne kulturne scene. Nikada nisam mislio da pišem “protutekstove” nekom drugom tekstu, stvarnom ili izmišljenom; nadao sam se da ovi tekstovi funkcioniraju više kao afirmacija nečega drugog (demodirana riječ), tona ili oblika koji je isforsiralo samo pisanje.
Morton Feldman rekao je kako je najbolji kontekst za stvaranje onaj u kojemu nikoga nije briga; malo tko može uvijek živjeti po tom receptu, svi smo kao čitatelji, autori, izdavači, kritičari, uhvaćeni u neke čvršće koordinate, i često podlegnemo kojekakvim pritiscima koji više nemaju nikakve veze s pisanjem. Ali volim zamišljati sam tekst kao biće koje “nije briga” nizašto, koje ne haje za nešto što je napisano prije, ili što se piše istodobno s njim (kao “konkurencija”), ne pita se o tomu što netko misli o njemu (uključujući autora), nego jednostavno radi dalje... To je možda idealna situacija pisanja: pratiti proces samog teksta, građe koja se oblikuje određenim ritmom, do krajnjih granica (koje nikad ne doživljavam kao vlastito “postignuće”, dapače, ponekad mi se teško pomiriti s konačnim točkama do kojih dogura logika određenih tekstova).
 
Luka Bekovac  - knjiga
 
Potpis, stranica 50

Kakvom se čitatelju obraća Galerija likovnih umjetnosti? Je li, za razumijevanje, bitno dodatno iščitavati i Vaše prethodno napisane romane i one koji će tek uslijediti, odnosno priželjkujete li Galeriji dovršavanje u takvom čitateljskom iskustvu?

Sve što sam napisao u posljednjih petnaestak godina međusobno je povezano. Međutim, mislim da je iznimno važno da svaki tekst ima svoju “definiciju”, da se po mnogočemu posve razlikuje od svih drugih u ovoj grupi, da bude odmah prepoznatljiv po izgledu, prijelomu, tonu itd. To u velikoj mjeri, naravno, vrijedi i za sadržaj, odnosno priču svake od tih knjiga. Definitivno ih nikada nisam planirao postaviti u neki čvrsto strukturiran niz, iznuditi čitanje određenim redoslijedom, niti se dovesti u nemoguću situaciju u kojoj je za razumijevanje jedne prvo potrebno pročitati sve ostale.
S druge strane, činjenica je da sve te knjige dijele (ili tvore) jedan te isti “svijet” (makar se ponekad radilo o multiverzalnim varijacijama, a ne samo različitim mjestima na istom zemljovidu), sličan tip ambijenata, raspoloženja, tematskih preokupacija. Svaki bi roman trebao funkcionirati kao posve zasebno iskustvo – nijedna od ovih knjiga nije napisana tako da ponovi formulu već viđenu u drugoj knjizi – ali što se tiče tema, likova, događaja, mjesta itd., mnogo toga cirkulira iz teksta u tekst, vraća se u varijacijama, mami na “detektivska” umrežavanja podataka, stvara neegzaktne “harmonijske” odnose s nečim što se ranije dogodilo.
Odgovor je, dakle, nekako podijeljen. Sasvim sigurno ne postoje nikakvi preduvjeti za čitanje bilo koje moje knjige; netko tko se odluči dati joj prvu priliku neće odmah na početku biti u spoznajnom “deficitu”. Međutim, čitatelji koji su pročitali više od jednog naslova sasvim će sigurno ostvariti svojevrstan “bonus” (to vrijedi i za ponovljena čitanja) – možda čak manje u smislu “razumijevanja tajne”, a više u smislu dodatne razine zabave ili jednostavno mogućnosti “uranjanja” u ovaj svijet. Ponavljam, nije kao da ta druga grupa čitatelja ima povlašten pristup nekom totalnom znanju (koje, npr., ja kao autor dijelim s njima), naprotiv; u žanru kojim se pokušavam baviti, određena razina nerazumijevanja zapravo je jedan od glavnih izvora užitka u čitanju (i pisanju!), jednako kako je u realističkoj prozi užitak vezan uz prepoznavanje, u detektivskoj uz rješenje problema itd. Čitatelji s kojima sam razgovarao ne doživljavaju sebe kao nekoga tko je “provalio šifru” i pridružio se ekskluzivnom klubu Znalaca; jednostavno su se – kao i ja kad pišem – naučili živjeti s ritmom koji pružaju te amplitude informacija i praznih mjesta, uživljavanja u drugi svijet i nasukavanja na rubovima totalne nečitljivosti, dakle s tim osjećajem da na kraju ništa neće biti riješeno (koji u tom slučaju više nije mana, kompozicijski propust itd., nego upravo ključni element “velike slike” ovih priča).

Ponavljanje priča, preklapanja, igranje s likovima, s identitetima, stalno izmicanje ili odgađanje radnje, vremenske ekstenzije i pomaci, dokumentarnost, neki tip forenzike itd. podsjeća na autore poput Borgesa, Pereca, teoretska promišljanja Deleuzea i Guattarija... Koje autore Vi rado čitate, što Vam je uzbudljivo u književnosti? Što biste preporučili našim čitateljima?

Ima mnogo autorica i autora kojima se već godinama stalno vraćam – ne uvijek zbog istih razloga, ne uvijek kao nekritički obožavatelj (Beckett, Perec, Le Guin, Burroughs, Krleža, Bernhard, Krasznahorkai, Claude Simon, Bora Ćosić...), no pretpostavljam da se pitanje više odnosi na neka recentna čitanja. Budući da smo u razgovoru uglavnom bili na teritoriju kratke forme (koji mi je pomalo stran čak i kao čitatelju), padaju mi na pamet Lydia Davis, Carmen Maria Machado (Her Body and Other Parties), Joanna Walsh (Vertigo), a tu bi svakako bila i Samanta Schweblin, čiji me minimalistički stil, sklonost SF temama i horor atmosferama podsjećaju na napetost i nelagodu kakvu u svojim pričama kultivira Asja Bakić. Na drugom kraju kvantitativnog spektra, zadnjih sam godina igrom slučaja čitao (ili ponovno čitao) mnogo zanimljivih, no vrlo opsežnih romana: Infinite Jest i The Pale King (David Foster Wallace), Dhalgren (Samuel R. Delany), The Familiar (Mark Z. Danielewski), Perdido Street Station (China Miéville)... Svakako bih spomenuo i posljednju knjigu koju sam pročitao, Sethov grafički roman Clyde Fans, fantastičnu evokaciju mrtvih vremena, tehnologija i pop-kulturnih artefakata; manje stilom, a više emocionalnim efektom, podsjetila me na najbolje radove drugog starog favorita u istom polju, Chrisa Warea (Building Stories, Rusty Brown).
 
Luka Bekovac - šum
 
Šum, stranica 6

Zvuk se, u cijelom tom paketu, bavi jednom nemogućom misijom: prebacivanjem ontološke granice. Naime, gramofonska ploča koja je uklopljena u posebno izdanje knjige svojevrsna je rekonstrukcija (ili materijalizacija?) sasvim fiktivnog predmeta iz priče Šum, dakle aport iz nekog susjednog prostorvremenskog kontinuuma...


Rekonstrukcija zvučnog arhiva: Kneippkopf & Jeanne Frémaux "Silepsa"


*Knjiga na rezervaciji serija je razgovora kojom se želi predstaviti po jedno djelo suvremene hrvatske književnosti. Autorice koncepta i urednice serije: Sanja Milovac i Irena Bekić, knjižničarke