Mladen Stilinović: Zato što sam mogao
Izložba
12.10.2022. - 30.10.2022.
Knjižnica Silvija Strahimira Kranjčevića
Početak događanja: 19:00
Galerija Prozori
Mladen Stilinović / Zato što sam mogao
Kustosice: Branka Stipančić i Irena Bekić
Naslovna fotografija prikazuje umjetnika. Gleda prema promatraču/promatračici, a na ušima i nosu ima zakačene kvačice za rublje: crvenu, bijelu i plavu. Fotografija je jedna od triju iz rada Zastava iz 1977. Godinama kasnije, jedno dijete začuđeno ovom gestom odrasle osobe, a bez znanja o političkom kontekstu, pita umjetnika zašto je to napravio. „Zato što sam mogao,“ odgovara ovaj. Inficiran idejom, zaveden drskošću, dječak se, pri sljedećem susretu, nakon godinu dana, pozdravlja s umjetnikom hvatajući se za nos i uši.
Anegdota s dječakom polazište je izložbe Zato što sam mogao. Ona sadrži ključna mjesta, ishodišne linije koje izložba prepleće: ocrtava suštinu umjetnosti, govori o dijalogu s publikom, o slobodi i umjetničkoj spremnosti da tu slobodu preuzme. Osmišljena za prostor koji ni na koji način nije bijela kocka, ako tako nešto uopće postoji, već je duboko određena habitusom knjižnice, izložba, napose usmjerena na dijalog s djecom – jer se upravo u odnosu umjetnosti i te publike komunikacija može ponovno uspostaviti – gradi rastvoreno komunikacijsko polje, propituje prirodu stvari, moć jezika i suštinu umjetnosti.
Jednostavnim gestama, kao što su kratke poruke ispisane rukom – ponekad parola (recimo Juriš kolači), samo riječ (trava) ili onomatopeja (vau-vau), konstruiranjem začudnih mikrosituacija – objekata (Ljeto, Za Mariju Antoanetu ‘68) ili neočekivane kombinacije slike i teksta (Krumpira, krumpira) ili raskrinkavanje političke retorike poravnanjem intimnog sadržaja i političke retoričke forme (Stipa voli Ađu – Ađo voli Stipu, ispisani kao transparenti u javnom prostoru), Stilinović pokazuje da je percipirana stvarnost zamućena jezičnim konvencijama, ideologijom ili osobnim mitologijama.
Svaka njegova umjetnička gesta dovodi u pitanje ono što znamo i što mislimo da znamo. Ružičasti praščić može biti janje i obrnuto. No, pitanje je li praščić janje nije kod Stilinovića dosjetka ili opća rasprava o konvencijama, već je vezano uz prirodu simboličkog koda kojim nastojimo obuhvatiti stvarnost, kao i sklopa koji u tom obuhvaćanju nastaje. Umjetnost barata različitim jezičnim sistemima, što je u osnovi njezine kompleksnosti jer sve mogućnosti ravnopravno supostoje, rastvaraju, aktiviraju i negiraju polje značenja. Ako se koristi crtežom i slikom da bi izveo imenovanje, u osnovi se bazirajući na Wittgensteinovoj teoriji jezičnih igara, nacrtani praščić može i ne može biti napisano janje i obrnuto. Naime, na svojim križištima gdje se komunikacija i događa, različiti se jezični kodovi češće nadmeću nego što grade saveze. U toj se stalnoj živosti, u procijepima koji nastaju, a umjetnost se trudi da oni budu vidljivi, razotkrivaju mjesta pregovaranja
Čitava je izložba prostor pregovora. Nagovor na razgovor. Uvlači se u prostor, parazitira, funkcionalno ga razglobljuje. Radovi se nalaze na mjestima gdje se ne očekuju, ali logično pristaju. Primjerice, fotografije osmijeha zalijepljene na podu na samom ulazu ujedno su i dobrodošlica koju treba pregaziti ili preskočiti. Njihaljka s kremšnitom nalazi se neposredno uz dječje slikovnice, toliko da je dijete može okrznuti u prolazu, malo zanjihati. Video Početnica iza polica poziva na zajedničko čitanje. Umjetnička knjiga Frizeri s nizom fotografija frizerskih cimera, rastvorena je i zalijepljena na prozor, a objekt Ljeto postavljen je pred vratima. Na pločniku ispred knjižnice natpisi su Trava i Zabranjeno hodati pločnikom.
Serije Umjetnik radi – fotografije umjetnika u krevetu i Igra bol - bacanje kocke pri čemu je rezultat uvijek bol, pozicionirane su iznad polica na odraslom odjelu, i tako redom. Pri svakom koraku, neka naizgled naivna gesta, jednostavno pitanje, ostavljeni papirić, prikaz stvarnosti pozivaju publiku na reakciju, na pitanje, na misao. Kao neka duhovita/duhovna invazija na ustaljeno razmišljanje, subverzija poznatoga, poziv na otpor.
Pritom se ne radi o velikoj pobuni. Naprotiv, Stilinovićeva mjera je svakodnevica. To su često beznačajni i automatizirani izrazi i situacije koje izvlači iz gomile propitujući njihovu krhkost i stalnost istovremeno. On ne traga za krajnjim odgovorima, niti ih nudi. Njegova je mjera osobna sloboda, mogućnost da se kaže i prkosi i poziva i publiku da to može. Pritom je apsurd koji proizvodi jednako bolan kao i zabavan.
Kustosice: Branka Stipančić i Irena Bekić
Naslovna fotografija prikazuje umjetnika. Gleda prema promatraču/promatračici, a na ušima i nosu ima zakačene kvačice za rublje: crvenu, bijelu i plavu. Fotografija je jedna od triju iz rada Zastava iz 1977. Godinama kasnije, jedno dijete začuđeno ovom gestom odrasle osobe, a bez znanja o političkom kontekstu, pita umjetnika zašto je to napravio. „Zato što sam mogao,“ odgovara ovaj. Inficiran idejom, zaveden drskošću, dječak se, pri sljedećem susretu, nakon godinu dana, pozdravlja s umjetnikom hvatajući se za nos i uši.
Anegdota s dječakom polazište je izložbe Zato što sam mogao. Ona sadrži ključna mjesta, ishodišne linije koje izložba prepleće: ocrtava suštinu umjetnosti, govori o dijalogu s publikom, o slobodi i umjetničkoj spremnosti da tu slobodu preuzme. Osmišljena za prostor koji ni na koji način nije bijela kocka, ako tako nešto uopće postoji, već je duboko određena habitusom knjižnice, izložba, napose usmjerena na dijalog s djecom – jer se upravo u odnosu umjetnosti i te publike komunikacija može ponovno uspostaviti – gradi rastvoreno komunikacijsko polje, propituje prirodu stvari, moć jezika i suštinu umjetnosti.
Jednostavnim gestama, kao što su kratke poruke ispisane rukom – ponekad parola (recimo Juriš kolači), samo riječ (trava) ili onomatopeja (vau-vau), konstruiranjem začudnih mikrosituacija – objekata (Ljeto, Za Mariju Antoanetu ‘68) ili neočekivane kombinacije slike i teksta (Krumpira, krumpira) ili raskrinkavanje političke retorike poravnanjem intimnog sadržaja i političke retoričke forme (Stipa voli Ađu – Ađo voli Stipu, ispisani kao transparenti u javnom prostoru), Stilinović pokazuje da je percipirana stvarnost zamućena jezičnim konvencijama, ideologijom ili osobnim mitologijama.
Svaka njegova umjetnička gesta dovodi u pitanje ono što znamo i što mislimo da znamo. Ružičasti praščić može biti janje i obrnuto. No, pitanje je li praščić janje nije kod Stilinovića dosjetka ili opća rasprava o konvencijama, već je vezano uz prirodu simboličkog koda kojim nastojimo obuhvatiti stvarnost, kao i sklopa koji u tom obuhvaćanju nastaje. Umjetnost barata različitim jezičnim sistemima, što je u osnovi njezine kompleksnosti jer sve mogućnosti ravnopravno supostoje, rastvaraju, aktiviraju i negiraju polje značenja. Ako se koristi crtežom i slikom da bi izveo imenovanje, u osnovi se bazirajući na Wittgensteinovoj teoriji jezičnih igara, nacrtani praščić može i ne može biti napisano janje i obrnuto. Naime, na svojim križištima gdje se komunikacija i događa, različiti se jezični kodovi češće nadmeću nego što grade saveze. U toj se stalnoj živosti, u procijepima koji nastaju, a umjetnost se trudi da oni budu vidljivi, razotkrivaju mjesta pregovaranja
Čitava je izložba prostor pregovora. Nagovor na razgovor. Uvlači se u prostor, parazitira, funkcionalno ga razglobljuje. Radovi se nalaze na mjestima gdje se ne očekuju, ali logično pristaju. Primjerice, fotografije osmijeha zalijepljene na podu na samom ulazu ujedno su i dobrodošlica koju treba pregaziti ili preskočiti. Njihaljka s kremšnitom nalazi se neposredno uz dječje slikovnice, toliko da je dijete može okrznuti u prolazu, malo zanjihati. Video Početnica iza polica poziva na zajedničko čitanje. Umjetnička knjiga Frizeri s nizom fotografija frizerskih cimera, rastvorena je i zalijepljena na prozor, a objekt Ljeto postavljen je pred vratima. Na pločniku ispred knjižnice natpisi su Trava i Zabranjeno hodati pločnikom.
Serije Umjetnik radi – fotografije umjetnika u krevetu i Igra bol - bacanje kocke pri čemu je rezultat uvijek bol, pozicionirane su iznad polica na odraslom odjelu, i tako redom. Pri svakom koraku, neka naizgled naivna gesta, jednostavno pitanje, ostavljeni papirić, prikaz stvarnosti pozivaju publiku na reakciju, na pitanje, na misao. Kao neka duhovita/duhovna invazija na ustaljeno razmišljanje, subverzija poznatoga, poziv na otpor.
Pritom se ne radi o velikoj pobuni. Naprotiv, Stilinovićeva mjera je svakodnevica. To su često beznačajni i automatizirani izrazi i situacije koje izvlači iz gomile propitujući njihovu krhkost i stalnost istovremeno. On ne traga za krajnjim odgovorima, niti ih nudi. Njegova je mjera osobna sloboda, mogućnost da se kaže i prkosi i poziva i publiku da to može. Pritom je apsurd koji proizvodi jednako bolan kao i zabavan.
Irena Bekić
Mladen Stilinović (1947. – 2016.) post-konceptualni umjetnik, jedan od najizlaganijih hrvatskih umjetnika na međunarodnoj sceni suvremene umjetnosti. U svom radu Stilinović je istraživao kompleksne teme suodnosa ideologije, rada, novca, jezika i boli. Izlagao je na prestižnim međunarodnim izložbama i bijenalima poput Venecijanskog bijenala i Documente, a njegovi radovi dio su brojnih muzejskih kolekcija.
Mladen Stilinović (1947. – 2016.) post-konceptualni umjetnik, jedan od najizlaganijih hrvatskih umjetnika na međunarodnoj sceni suvremene umjetnosti. U svom radu Stilinović je istraživao kompleksne teme suodnosa ideologije, rada, novca, jezika i boli. Izlagao je na prestižnim međunarodnim izložbama i bijenalima poput Venecijanskog bijenala i Documente, a njegovi radovi dio su brojnih muzejskih kolekcija.
Program Galerije Prozori podržava Ministarstvo kulture i medija i Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba.