Crno Sunce ili o autoritetu pandemije, štambilja i granica / Dan Perjovschi, Darko Brajković, Ivan Mesek i Zefrey Throwell

Triptih-izložba umjetnika i aktivista:
Dan Perjovschi
Darko Brajković Đepeto Njapo 
Ivan Mesek i Zefrey Throwell

Kustosice: Petra Dolanjski Harni i Suzana Marjanić

U sklopu otvorenja izložbe u subotu, 25. 3. u 12 sati, Suzana Marjanić održat će predavanje te razgovor s umjetnicima Ivanom Mesekom i Darkom Brajkovićem Đepetom Njapom.



Crno Sunce ili o autoritetu pandemije, štambilja i granica

Izbjeglička kriza, pandemija i rat na globalnoj i potres na nacionalnoj razini, kao i neizvjesna budućnost obilježena klimatskim promjenama i nestabilnim geopolitičkim situacijama, upisani su u duh vremena ne ostavljajući prostor za optimizam. Strah, tjeskoba, nemoć, nelagoda osjećaji su koji preplavljuju širu sliku svijeta i društva u kojemu živimo. Pritom različite društvene, gospodarske i političke hijerarhije koje ograničavaju osobne slobode, posebno dolaze do izražaja u vremenima globalnih kriza, kao što je to slučaj s izbjegličkom krizom i pandemijom. No isto tako birokratski procesi koji se nalaze u pozadini političkih odluka, kao nadstrukture nadređene mišljenjima, idejama i iskustvima, postaju izvori tjeskobe u svakodnevici. O tome kako živjeti u svijetu koji je loš, u okolnostima koje su teške i kako umjetnost postaje iskaz otpora i kritike govore radovi Dana Perjovschkog, Darka Brajkovića Đepeta Njape te Ivana Meseka i Zefreyja Throwella.
U romanu Ogled o sljepoći Joséa Saramaga epidemiju sljepila koja se širi nitko ne uspijeva zaustaviti. Kako ljudi gube vid, tako se i urušavaju društvene institucije, vlada, vojska i policija, medicinski su odgovori neodređeni, a uzrok sljepila nejasan. Na kraju, epidemija prestaje jednako naglo kao što je počela, a jedan od likova zaključuje: „Mislim da nismo oslijepili, mislim da i jesmo slijepci, Slijepci koji vide, Slijepci koji, uz zdrav vid, ne vide.“ Poručivši nam da sljepilo postoji i kod zdravih očiju, možemo iščitati da Saramago ne vjeruje da epidemije mijenjaju društvo, nego da nam pomažu uvidjeti istinu o njemu. Iako pandemija izazvana koronavirusom (COVID-19) još uvijek traje – s obzirom na to da smo prolazili različite faze praćene različitim mjerama i odgovorima vlada koji su se odrazili na život društva u cjelini, kao i na svakodnevicu pojedinaca, između čega smo se možda osjećali kao da smo slijepi jer nismo predvidjeli njezin dolazak – u momentu kada se kraj nazire vidljivim postaju i paradoksi suvremenoga društva koje je pandemija ogoljela. Primjerice, dvostrukost globalizacije – pokazalo se da je s jedne strane virus prouzročio najveći broj žrtava u gusto naseljenim i povezanim mjestima obilježenima kretanjima i migracijama, dok je s druge strane istovremeno sinkronizirao svijet i ujedinio ga, barem na početku krize. Kako u svom eseju Pandemija nostalgije (2022) piše Ivan Krastev, „Za razliku od ratova, pandemije ne huškaju jednu naciju na drugu. Za razliku od velikih migracija, ne uzrokuju nasilni nacionalizam. Za razliku od potresa ili tsunamija, pandemije su globalne.“ Ipak, iako se na globalnoj razini dogodio čitav niz dramatičnih promjena u javnom zdravstvu, društvenim interakcijama, načinima rada, upotrebi javnog prostora, okolišu, politici i ekonomiji koje su transformirale sve dotad uhodane prakse, procese, načine rada i života te iako velike epidemije kroz povijest nisu toliko rijetke, one ne žive u kolektivnom pamćenju poput ratova, nemaju svoje heroje ni pobjednike.
U tom međuprostoru, bilježeći pandemijsku svakodnevicu u stvarnom vremenu, kao kroniku sadašnjosti i zalog za budućnost, umjetnik Dan Perjovschi, kroz optiku autentičnog iskustva artikuliranog u mediju crteža i teksta stvara tekući arhiv pandemije. Riječ je o seriji razglednica koje šalje za vrijeme trajanja pandemije na adresu Galerije Prozori i koje će slati sve dok se službeno ne proglasi njezin kraj. S jedne strane kratka bilješka na razglednici –  tekstualni ili likovni komentar, s druge strane proces koji zahtijeva dosljednost, vrijeme i posvećenost – čin usporavanja u doba brze komunikacije i odluka da su neki odnosi i poruke koje se šalju važni. U dvije i pol godine na adresu Galerije pristiglo je više od 140 razglednica. Postavljene u prozorima u nekoliko nizova obješene na flaks, posjetiteljima, kao i slučajnim prolaznicima, otkrivaju i prednju i stražnju stranu. Nekada je riječ o komentaru koji se reflektira na posljedice pandemije na društvo u cjelini. Primjerice na razglednicu koja prikazuje veliku skupinu ljudi koji se druže na nekom tipičnom turističkom lokalitetu intervenira tekstom „PeoplE-together?“, ili pak likovnim rješenjem u kojem supostavlja mali i veliki kvadrat koji simboliziraju muzeje jasno poručuje da oni bez publike gube svoj smisao. Često je riječ o kratkom komentaru-podsjetniku da je virus još uvijek tu pa se igrajući riječima pita treba li „predstava“ ići dalje ili završiti („go on“ ili „gone“), dok prikaz idealiziranog krajolika sada postaje poziv na bijeg – land(E)scape. Nekada se poigrava s vizualnim kodom razglednica u kojem virus u duhovitoj interpretaciji postaje „trendsetter“ pa njegov vizualni prikaz koji podsjeća na cvijet crta uz cvjetove tratinčica, ili pak, ta ista likovna forma virusa na drugim razglednicama predstavlja sunce koje se nadvilo nad gradske vizure i promijenilo živote stanovnika. No razglednička kronika isto tako donosi neuvijenu kritiku vladajućih struktura prenoseći tragediju pandemije u brojevima umrlih, necijepljenih i zaraženih koje autor ispisuje na razgledničkim prikazima reprezentativnih javnih prostora ispražnjenih od ljudi ili bojeći zgradu rumunjskog parlamenta, prikazanu kroz različite povijesne periode, u crno, pri čemu zaključuje dark parliamanet – dark past / tamni parlament – tamna prošlost. Naime, Perjovschi je koristio mail art i u kasnim 80-im godinama 20. stoljeća kada je Rumunjska bila politički i kulturno izolirana, kada nije bilo moguće putovati, a informacije izvana nisu stizale. Jedini način povezivanja i komunikacije bio je putem mail arta koji je simbolizirao slobodu. Tridesetak godina kasnije u izolaciji se našao cijeli svijet te se u određenom periodu činilo da je život stao i da više ništa neće biti isto. To je točka iz koje autor kreće, iz osmišljavanja strategije, kreativnog otpora kako bi se prevladale javne zabrane, nepostojeća putovanja, ograničenje kretanja i druženja, kao pokušaj da se kroz tu globalnu izolaciju prodre. Tako povratak formi mail arta u promijenjenim okolnostima i društveno-političkim odnosima, ponovno postaje strategija i način artikuliranja vlastitog osjećaja nemoći, nelagode, koji, koliko god da je individualan, reflektira tjeskobu kao emocionalno stanje društva u cjelini dok istovremeno, upravo kroz rad rukom, proces kupnje razglednica, intervencije crtežom i tekstom i njihovo slanje, funkcionira kao uvjerenje da je moguće, svemu usprkos, kroz naoko male geste ponovno se povezati, održati relacije koje su nam važne ili uspostaviti neke nove, u konačnici, nelagodu, tjeskobu ili nemoć zamijeniti afirmativnim i ohrabrujućim djelovanjem unutar relacije pošiljatelj – primatelj.
Relacija između umjetnika i publike – a Perjovschi je prepoznat upravo po svojim jedinstvenim site specific crtežima koje crta direktno na zidove muzeja ili galerija i koji su informativni i kritični spram društveno-političke situacije te upućeni svima – ključna je i za rad Ured za nebirokraciju (2013-) Darka Brajkovića. Riječ je o kreiranju privremene zone otpora – zauzimanju javnog prostora Galerije/Knjižnice unutar koje autor oformljuje privremeni Ured za nebirokraciju te zajedno s publikom izrađuje pečate od silikonske matrice u koju urezuje tekst, crtež, logo ili statement te ih otiskuje na papir. Tako nastali grafički listovi izloženi su zajedno s onima nastalima u sklopu prijašnjih izdanja Ureda, transformirajući javni prostor u utopijsku zonu unutar koje je publika pozvana da kroz tekst ili likovni izričaj izrazi svoja razmišljanja, moguće (i vjerojatne) frustracije te artikulira stavove u javnoj, ali sigurnoj sferi umjetnosti. Ipak, ono što autor postavlja pred publiku je zahtjev za iskrenošću i kreativnošću, a koji proizlazi i iz samog formata pečata veličine svega nekoliko centimetara koji niti ne ostavlja mogućnost za bilo kakvu redundantnost ili dodatna pojašnjenja, što ujedno povlači za sobom izlazak iz sigurne zone i ulazak u polje višeznačnosti. Na taj način, kao i kod Perjovschkog, naoko jednostavna umjetnička gesta obrće situaciju te nemoć ili nelagodu koju osjećamo – bilo spram birokratskog aparata, političkih odluka ili pronalaženja mogućnosti za autonomijom unutar vlastitog života – okreće u korist aktivirajućeg kreativnog djelovanja. Propitujući autoritet „štambilja“ – što je to što definira njegovu vrijednost, ako je riječ o društvenom konsenzusu, mogu li i drugačiji formati u nekom trenutku postati legitimni, ili što se događa ako ga iz registra birokracije prisvojimo, prekrojimo i prilagodimo vlastitoj mjeri –  kroz kolektivni čin okupljanja, suradnje i stvaranja drugačijih znakova ujedno preuzimamo odgovornost. U konačnici, kao pozadinu rada zasigurno je moguće iščitati romantično-anarhični poziv za pobunom i propitivanjem, pri čemu nas autor uvjerava da otpor može proizaći i iz individualnog djelovanja, a da pritom potreba da djelujemo nije isključivo posljedica vanjskih pritisaka i okolnosti koje osjećamo i s kojima smo suočeni, nego da u cijelom procesu aktivističkog umjetničkog rada postoji određena doza slobode i kreativnosti koja je oslobađajuća.
Kao što se Darko Brajković Đepeto Njapo, kao full contact umjetnik u svojem do-it-yourself Uredu za nebirokraciju igra autoritetom štambilja, rekreirajući prostor direktne komunikacije i privremene autonomne zone na tragu Hakima Beya, Ivan Mesek i Zefrey Throwell u kratkom filmu Woodland Concertina (2016.) destruiraju autoritet granice, kao reakciju na posljednju humanitarnu odnosno izbjegličku krizu s čežnjom za oazom humanitarizma – svijeta bez mentalnih i metalnih granica. Pritom su umjetnici pribavili patku, zeca i fazana kojima su prema proceduri podnošenja zahtjeva za izdavanje putovnice fizičkim dolaskom u policijsku upravu napravili putovnice za prijelaz hrvatsko-slovenske granice. U tim putovnicama – pri čemu Ivan Mesek i Zefrey Throwell, slično kao i Darko Brajković Đepeto Njapo, rekreiraju privremene autonomne zone, ontološku anarhiju, poetski terorizam autonomnoga štambilja – pridana su im i imena kako doliči autoritetu putovnice RH; zec – Grga, Patka – Sabina i fazan – Franjo. Nikola Budanović navodi kako „Životinjama nisu poznate administrativne granice koje su postavili ljudi kako bi razdvojili zemlje jedne od drugih. Migriraju kroz goleme šume, i pritom dakako  nisu svjesne da se sele iz jedne države u drugu. No, tijekom Hladnog rata čak su i jeleni znali za podjelu između Istoka i Zapada.” U jeku nove humanitarne krize 2018. godine Budanović je upozoravao kako je još uvijek jedan dio Željezne zavjese, njezinih 200 metara, funkcionirao kao dio granične obrane u Češkoj. I pritom se Željezna zavjesa promatrala samo u kontekstu političke zavjese, zaboravljajući da su time bile ugrožene migracije brojnih životinja čije su žrtve u političkim kolapsima uvijek zanemarene, zaboravljene i izbrisane. 
Navedeno tematizira i rad Woodland Concertina kroz koji su umjetnici aktivistički istaknuli kako je prirodno da su ljudi i životinje nomadi, migranti, kao što su i pozicionirali pitanje dobivanja državljanstva u izbjegličkoj krizi i totalitarnoj praksi zatvaranja granica u zoni žilet-žica, otvorivši pritom problematiku recepcije izbjegličkog, azilantskog prostora na koji se gleda kao na stalni izvor opasnosti. Kao što navodi etnolog i kulturni antropolog Duško Petrović iz vlastite izbjegličke perspektive iz Sarajeva tijekom rata u Bosni i Hercegovini, iako su reprezentirane žrtvama, paradoksalno, na izbjegličke se grupe gleda kao na prostor nemira. Naime, ksenofobni cinizam smatra da na područjima gdje borave izbjeglice vlada konstantna opasnost od nasilja, zaraza; oni su, navodno, izvor prljavštine i nečistoće koja se mora što prije ukloniti.
Pritom, zamjetno je da se termin azil koristi podjednako i za izbjeglice i za napuštene životinje, za sve one izvan kontakta atribuiranja pripadnošću. Što se tiče posljednjih izazova humanizmu koji traju od 2016. godine, u Jutarnjem listu 19. ožujka 2016. za fotografiju tjedna odabrana je fotografija Borisa Kovačeva koja dokumentira stravičnu sudbinu stradale srne na žilet–žici, a Željko Ivanjek navedeni tragičan slučaj na mađarsko–hrvatskoj granici dokumentira sljedećim tekstom: „Što se lovac više ograđuje, to se više boji. Njegova obrana podrazumijeva nevine žrtve.“, postavljajući u suodnos metaforu lovca s današnjim čuvarima granica. Slavenka Drakulić pak u kontekstu događanja naroda u svom komentaru te iste godine u Jutarnjem listu pokazuje kako je znak autoritarne vlasti aktiviranje unutarnjeg neprijatelja čija je jedina svrha širenje straha. U tome smislu neke će skupine iskoristiti pitanje izbjeglica kao sredstvo širenja ksenofobične zaraze straha. Prisjetimo se da je ksenofobično populistička stranka AFD — Alternativa za Njemačku tih godina počela figurirati kao bitna stranka na njemačkim lokalnim izborima.
Strah od izbjeglica u međuvremenu se isprepleo sa strahom od pandemije, prirodnih katastrofa u vidu potresa, kao i s pratećim osjećajem užasa i nemoći dok svjedočimo drugoj godini rata u Ukrajini, ratu u Siriji od 2011. godine, trajnim bliskoistočnim sukobom od 1948. godine itd. Stoga triptih-izložbom o mail artu Dana Perjovschkog (2020-) u doba pandemije koronavirusa, kao i privremenim autonomnim zonama koje je postavio Darko Brajković Đepeto Njapo sa svojim Uredom za nebirokraciju (2013-) te Ivan Mesek i Zefrey Throwell s kratkim filmom Woodland Concertina (2016.) nastojimo dokumentirati fragment širenja pandemije straha koji je prema nekim politolozima, kao i svim društvenim, političkim i gospodarskim kritičarima, započeo 2008. godine s velikom svjetskom globalnom krizom. Još je 2007. godine sociolog Frank Furedi u svojoj knjizi Poziv na teror istaknuo da se opasnosti koje nam predstoje, a to su terorizam, globalno zatopljenje i virusna epidemija, sve više tumače i doživljavaju kao prijetnje koje su mnogo gore nego što možemo zamisliti – „One se ujedno predstavljaju kao prijetnje o kojima zapravo znamo veoma malo i o kojima nismo u poziciji mnogo znati“, a Rüdiger Safranski (2008) također prije petnaest godina pokazao kako je globalitet od pojma neizrecivoga prostranstva postao zatvorom te mjestom histerije i nemogućnosti djelovanja. Sol Niger, no ne u značenju alkemijskoga crnoga Sunca već sumraka pameti. U tom kontekstu sve tri različite umjetničke prakse kreću iz aktivističkog impulsa s idejom da je potrebno osviješteno djelovati, stvarati, bilježiti i komunicirati usprkos tomu i baš zato što je situacija gora no ikada, pri čemu umjetnost postaje čin samoodržanja, suradništva, empatije i prilog za budućnost.
 
 
Petra Dolanjski Harni i Suzana Marjanić
 
 
 
 
Darko Brajković Đepeto Njapo rođen je 1986. godine u Puli. Prve kontakte s likovnim oblikovanjem ostvaruje u kamenoklesarskoj radnji djeda Petra Jurića u Pazinu. Pohađao klesarsku radionicu Siparis u ateljeu Janeza i Aleša Pirnata u Katoru, Umag. Sudjelovao u radu umaške galerije Um-art (voditelj Alessandro Bumbak). Godine 2002. učesnik je multimedijalnog projekta Suvremenost 2002. (produkcija mladih Istre). Kreativno se druži s multimedijalnim umjetnikom Andrejem Zbašnikom i performerom Davidom Belasom te udrugom CGI (civilna građanska inicijativa). Izlagao na mnogobrojnim selektiranim kolektivnim, samostalnim izložbama i multimedijalnim projektima, od kojih se izdvaja nastup u MSU-u u Zagrebu. Nagrađen je Prvom nagradom na 16. međunarodnoj izložbi minijatura u Zaprešiću, 2013. godine. Zastupljen u dokumentarnoj monografiji Kronotop hrvatskog performansa autorice Suzane Marjanić. Član je HDLU-a Istre. Živi i radi između Grožnjana i Umaga u Istri.

Ivan Mesek rođen je 1971. godine u Varaždinu, a u Zagrebu je završio Akademiju likovnih umjetnosti, da bi 1998. godine magistrirao na Likovnoj akademiji u Münchenu. Za vrijeme studija 1992. i 1993. pohađa Međunarodnu ljetnu likovnu akademiju u Salzburgu, 1992. u slikarskoj klasi Antonia Diasa, a 1993. u klasi Fluxus-a practical understanding Dicka Higginsa. Godine 1996. upisuje poslijediplomski studij Bildnerisches Gestalten und Therapie na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu, koji 1999. završava radom Primjena likovne terapije u likovnom odgoju. Na umjetničkoj sceni poznat je po svojem širokom djelovanju od slikarstva, skulpture, intervencije i videa, a javnosti je najpoznatiji po svojim performansima i instalacijama. Pokrenuo je festival Dani hrvatskog performansa u Varaždinu. Od 2005. do 2009. bavi se politikom kao zamjenik gradonačelnika Grada Varaždina zadužen za društvene djelatnosti. Bio je ravnatelj je Gradskog muzeja Varaždin od 2018. do 2022.

Dan Perjovschi rođen je 1961. godine u Sibiu u Rumunjskoj. Njegove samostalne izložbe uključuju Unframed, Kiasma Helsinki 2013.; News from the Island, Reykjavik Art Museum, 2012.; Not over, MACRO, Rim, 2011.; Late News, Royal Ontario Museum, Toronto, 2010.; What Happen to US?,MoMA, New York  te I am not Exotic I am Exhausted, Kunsthalle Basel, 2007.; The Room Drawing, Tate Modern, London;  On the Other Hand, Portikus, Frankfurt  i First of May, Moderna Museet Stockholm, 2006; i Naked Drawings, Ludwig Museum, Köln, 2005. Sudjelovao je na brojnim značajnim manifestacijama kao što su: Sao Paolo Biennial 2014., Paris Triennial 2012., Dublin Contemporary 2011., Lyon Biennial 2009., Sydney Biennial and Fifth Floor at Tate Liverpool 2008., The Magelanic Cloud, Pompidou Paris, Venice Biennial i Moscow Biennial 2007. i the 9th Istanbul Biennial 2005.

Zefrey Throwell djeluje u New Yorku te se umjetnički izražava kroz medij filma, performansa, fotografije i slikarstva kako bi orkestrirao ovo ludilo koje nazivamo životom. U svojim performansima vrlo često koristi veliki broj sudionika, pa je tako u najvećoj i najglasnijoj uličnoj simfoniji u povijesti nastupilo više od 1000 vozača automobila s automobilskim trubama pod nazivom Entropy Symphony III. Throwellovi projekti predstavljeni su u MoMA-i, The Whitney, Venecijanskom bijenalu, NY Timesu, CNN-u, NPR-u, NBC-u, Artforumu, Art in America i Modern Painters. Throwellov nagrađivani igrani film Flames premijerno je prikazan na Tribeca Film Festivalu 2017. gdje ga je distribuirao FilmRise. Radio je s Adamom McKayem (The Big Short, Succession) i Chrisom Smithom (Tiger King) na produkciji The Oxy Kingpins koji će uskoro izaći. Njegov sljedeći projekt je serija od 8 dijelova o povijesti i budućnosti progresivnog pokreta u SAD-u.


Program Galerije Prozori podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba.