Knjiga na rezervaciji – Marina Vujčić: Mogla sam to biti ja

Knjiga na rezervaciji – arhiva

Razgovarale: Sanja Milovac i Iva Bunčić Stanković
 
Na ovom sam romanu rečenicu po rečenicu učila da je u redu biti slaba, slomiti se u teškim životnim situacijama, priznati tugu i trenutke izostanka hrabrosti. Naučila sam kako prebroditi ono što ne mogu promijeniti, kako prihvatiti događaje za koje ne postoji ni jedno razumno objašnjenje. Kasnije mi je puno značilo kad su mi se čitatelji javljali jer su mi imali potrebu reći da im je moj roman pomogao da prebrode svoje traume i gubitke. Ja sam ga pisala iz sebičnih razloga i nisam očekivala da bi nekome mogao poslužiti kao self-help literatura, ali baš to se dogodilo. A meni je taj roman doista donio svojevrsnu katarzu, bio mi je poput mosta između prošlosti i budućnosti.
 
Spisateljski vješto i duboko intimno, Marina Vujčić pred čitatelja stavlja formu romana u romanu. Dok s jedne strane pripovijeda vlastitu životnu priču i traži način da iznese osjećaj gubitka, s druge propituje identitete, različite aspekte i strukture ličnosti. Autorica pritom suptilno istražuje potencijale i složenost karaktera koju posjedujemo kao pojedinci. Radnju romana većim je dijelom smjestila u psihijatrijsku ordinaciju, a temelj su priče susreti između psihijatrice Laure Herman i bezimene klijentice. Monolozi ovdje posebno dolaze do izražaja jer u nemogućnosti da se nose sa životnim okolnostima, preplavljeni osjećajima i mislima, likovi često traže tek prisutnost druge osobe. Glavna nit radnje vješto se pretapa sa sudbinama i svjetovima još troje klijenata koji u konačnici postaju jedan glas. Njihovi usponi i padovi, životni problemi i nedoumice, slojevito se razgrađuju kroz tematiziranje okruženja u kojem žive, osvjetljavanje ranih roditeljskih očekivanja, vlastitih odabira i odluka u životu. Jesmo li odabrali ispravan put? Jesmo li mogli biti netko drugi? Kako se nosimo sa životom? Roman Mogla sam to biti ja zasigurno je jedno od najboljih autoričinih ostvarenja, koji nas vodi na putovanje u vlastitu nutrinu.
 
Marina Vujčić spada u vrh suvremene hrvatske književnosti. Između ostalih priznanja, nekoliko je puta primila Nagradu Marin Držić, a roman Susjed osvojio je nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Djela su joj zaživjela na kazališnim daskama u Hrvatskoj i inozemstvu.
 
 
Roman Mogla sam to biti ja duboko je intimno štivo koje, među ostalim, tematizira osjećaje gubitka, boli, tuge, krivnje i nezadovoljstva. U podtekstu dodirujemo i niz životnih situacija – uspjeha i neuspjeha s kojima se kao čitatelji lako povezujemo. U kojem je razdoblju Vašeg života priča nastajala i u kojoj mjeri je ona autobiografska?
 
Roman je nastajao nakon očeve smrti, u teškom razdoblju u kojem sam se pokušavala pomiriti s gubitkom i preboljeti oca. Monolozi bezimene pacijentice autobiografski su do zadnjeg detalja, a svi drugi pacijenti i psihijatrica fiktivni su likovi s pričama koje sam izmišljala da mi bude lakše podnijeti moju vlastitu. Pored priče o gubitku, boli i tuzi, taj roman nosi i priču o tome kako sam pisanjem sve to prebrodila; on je na neki način moj osobni priručnik žalovanja – čega sam postala svjesna tek kad sam ga napisala.
 
S lakoćom ispreplećete nekoliko radnji i glavnih likova - spomenut ćemo prvo Lauru i Pavela, kao dvije suštinske suprotnosti. Tko su oni? Zbog čega su bitne karakterne suprotnosti koje predstavljaju?
 
Karakterne suprotnosti važne su zbog paralele s načinima na koje se nosimo sa životom. Svima nam je taj život, da tako kažem, dan na korištenje i nitko nije pošteđen izazova, problema, gubitaka, ovih ili onih težina koje moramo izdržati – razlika je samo u tome kako se s tim nosimo i kako doživljavamo sve što nas sustigne. Postoje ljudi koji u teoriji imaju sve – a nesretni su, isto kao što postoje ljudi koji znaju svaki, pa i najlošiji događaj, okrenuti u svoju korist, protumačiti ga kao lekciju ili put prema nečemu boljem što ih čeka, ili ljudi koji i u dobrome nađu neki problem. Meni je to jako zanimljivo područje, općenito u psihologiji, a u pisanju pogotovo. Pišući uvijek ulazim u tuđe glave da shvatim na koji način drugi ljudi funkcioniraju i proživljavaju ova ili ona stanja i najveći mi je izazov baš karakter i ponašanje lika koji bi sve napravio drukčije od mene. Negdje u romanu i piše da su svi ti likovi koji dolaze Lauri Herman potencijalne verzije mene koje nisu zaživjele – a nisu jer sam baždarena na ovaj jedini način koji me vodio kroz život, kao što su i svi drugi baždareni na svoj.
 
Okosnicu priče nose zanimanja spisateljice i psihijatrice. Pisanje je spasonosno no kroz aspekt terapije čitamo da ona ne može pomoći čovjeku, osim možda tek nehotično. Čak i Laura, koja je psihijatrica, prezire svoj posao. Jeste li ovime ujedno željeli problematizirati i psihijatrijsku struku? Naime, u Hrvatskoj su psihijatrija (i psihoterapija) svojevrsni tabui. Koja je bila motivacija za postavljanje gotovo cijele radnje romana u psihijatrijsku ordinaciju?
 
Stvarno mi nije bila namjera problematizirati, još manje „prozivati“ psihijatrijsku struku. Nitko od mojih junaka nema psihijatrijsku dijagnozu, svi su se oni psihijatrici obratili da bi uz njezinu pomoć prebrodili teško životno razdoblje. To što moja fiktivna psihijatrica nije funkcionalna, što ne može pomoći ni sebi a kamoli drugima, što njezini pacijenti sami pronalaze svoj način da prebrode krizu, stvar je samo fikcije koja je meni bila potrebna da prebrodim svoju stvarnost. Doslovno: u tom je romanu nekome moralo biti teže nego što je meni tada bilo u stvarnom životu. Na kraju romana priznajem kako sam je i zašto izmislila pa se nadam da sam se time iskupila.
Ne samo da mi nije bila namjera prozivati psihijatrijsku struku, nego bih svakoga ohrabrila da krene na psihoterapiju ako se osjeća loše. Za bilo koju fizičku bol odlazimo liječnicima, a kad nas zaboli duša, prešućujemo svoje stanje jer je društveno neprihvatljivo i tumači se kao znak slabosti karaktera. Čini mi se da se u novije vrijeme taj tabu ipak pomalo prevladava, da se sve više javno govori o depresiji, anksioznosti i o brizi za mentalno zdravlje, i stvarno se nadam da je to uzlazni trend.
 
Vaši likovi nose terete obiteljskih i društvenih očekivanja. Ističu se odnosi s majkom, ocem i partnerom - no osvrnimo se na Klaudiju, lik koji je prožet dubokim osjećajem krivnje. Odakle dolazi ta krivnja i koliko je ona pojedincu dana u naslijeđe od prijašnjih generacija? Naravno, možemo govoriti o pojedinačnoj, ali i o kolektivnoj krivnji.
 
Klaudija mi je bliska jer sam i sama proživjela taj potpuno iracionalan osjećaj krivnje nakon smrti voljene osobe. Kad vam se dogodi takav gubitak, primarni je osjećaj da bi cijeli svijet morao stati – a vi pogotovo. Osjećate krivnju svaki put kad se nasmijete, kad se nečemu razveselite, kad „zaboravite“ tugovati, kad se pojavi bilo kakav „dokaz“ da ste nastavili živjeti. Racionalno znate da je to besmisleno, da ni osoba koju ste izgubili ne bi htjela da ostatak života provedete u neprestanom tugovanju, ali svijest je čudna biljka koja se ne da pokoriti racionalnim zaključcima. Vjerojatno nesvjesno podliježemo društvenim očekivanjima koja za svaku životnu situaciju imaju „propisano“, da ne kažemo propisno ponašanje. Jako je teško iskorijeniti to naslijeđe koje nigdje nije ni zapisano ni uklesano u kamen, ali se ipak podrazumijeva. Društvo ima svoju predodžbu o poželjnom ponašanju udovice pa se ona nesvjesno nastoji uklopiti u tu predodžbu. Nedavno je kod nas objavljen prijevod divne, bolno iskrene knjige ”Djevica, supruga, udovica, kurva” Erice Johnson Debeljak, udovice Aleša Debeljaka, slovenskog pjesnika, esejista, prevoditelja i sveučilišnog profesora, koja problematizira upravo obiteljska i društvena očekivanja u takvoj situaciji. Toplo bih preporučila tu knjigu jer je ne samo hrabra i iskrena, nego i divno napisana.
  
Tematizirate unutarnji i vanjski svijet - njihov suodnos. Što je po Vama važno ili važnije – kojem svijetu dajete prednost, na koji način se oni isprepleću?
 
Unutarnji i vanjski svijet su nedjeljivi. Iako ja dajem prednost unutarnjem svijetu, i iako vjerujem kako su mi se najljepša, najtočnija i najdublja stanja baš u njemu dogodila, sve to gubi na snazi i uvjerljivosti ako nema odnos s vanjskim svijetom. U mom unutarnjem svijetu dogodili su se svi romani koje sam napisala – da su tamo i ostali, za cijeli taj unutrašnji kozmos ja ne bih imala svjedoka. Mislim da svaki čovjek mora naći tu ravnotežu između vanjskog i unutarnjeg. Da ne pišem, možda se ne bih toliko zadržavala „unutra“. Vanjski svijet je sve zavodljiviji jer više nema nikakvih granica pa od virenja u sve što nam se nudi na društvenim mrežama i portalima zaboravljamo viriti u sebe i gubimo kontakt s vlastitim sadržajem. To vjerojatno smanjuje osjećaj usamljenosti, ali potiče lijenost duha. Zato sam strašno zahvalna na tome što je pisanje postalo moj način života.
 

Fotografija: Tanja Draškić Savić

Pojam ravnoteže provlači se izravno (kod Bezimene) i neizravno (Pavel, koji unosi ravnotežu u odnosu na ženske likove). Je li Vam bitna ravnoteža u životu? Kakvoj ravnoteži težite?
 
Ravnoteža mi je jako važna, u svemu: u omjeru osame i druženja, u pisanju, u odnosu s prirodom, u hrani, u stanju duha. Ali naučila sam da ravnotežu treba gubiti da bi se mogla uspostavljati. Ona dobiva na vrijednosti svaki put kad je uspostavimo, što podrazumijeva da smo je prije toga barem na neko vrijeme izgubili. Zahvaljujući stanjima neravnoteže, možemo osjećati blagodati ravnoteže. Ne bih htjela zvučati kao neki guru ili lifecoach, ali nemoguće je biti neprestano sretan, ushićen i uravnotežen – a čak i kad bi to bilo moguće, takvoj bi „sreći“ drastično opala vrijednost jer bi se podrazumijevala pa bismo je uzimali zdravo za gotovo. Puno je toga što nas izbacuje iz ravnoteže, ali prirodno je da se dobro i loše izmjenjuju.

Koliko je obitelj utjecala na Vaše odluke i smjer u životu? Sa životnim iskustvom iza sebe – što biste rekli, je li jednostavno otrgnuti se očekivanjima i čuti svoj glas, slijediti svoje snove?
 
Obitelj je svakako utjecala na moje odluke, samo mi je teško procijeniti dobrobit tog utjecaja. U obitelji vam uvijek svi žele najbolje pa traže za vas „lakši put“, a tzv. lakši put nije za nas uvijek najbolji. Rijetko nas se u obiteljima ohrabruje da slijedimo svoje srce i unutrašnji glas – češće se zagovaraju racionalne odluke koje nam navodno neće zakomplicirati život. Nije se jednostavno otrgnuti tim očekivanjima. Iz današnje perspektive znam da sam najbolje odluke za sebe donijela kad više nikoga nisam slušala, pa i kad nisam više imala koga slušati. Djecu bismo trebali ohrabrivati da slušaju svoj unutrašnji glas i da se posvećuju onome što ih ispunjava i usrećuje jer jedino u tome mogu biti uspješni. Osjećaj da si na pravoj frekvenciji nema cijene.
 
Bezimena pronalazi utjehu, stabilnost i inspiraciju u riječima, rječnik je njezina sveta knjiga, sigurna luka, dok s druge strane Hilda ima spisateljsku blokadu. Susrećete li se sa spisateljskim blokadama? Ako da, kako ih rješavate? Imate li neke svoje rituale kad pišete?
 
O, da, imam spisateljske blokade. Vjerojatno svi mi koji pišemo imamo dane kad mislimo da više nikad ništa nećemo napisati i da smo zaglavili. Meni se takve blokade nikad ne događaju između dva djela jer me dok nešto pišem, već kopka nešto sljedeće. Uvijek ih imam usred romana i drame, kad sam u pisanju već odmakla pa onda zaglavim u nekom stanju u kojem povjerujem da ne znam kako dalje i počnem preispitivati koliko to što pišem uopće ima smisla. Danas već znam da će proći pa jednostavno zaključim da mi ne preostaje ništa drugo nego poštovati to stanje i čekati da završi.
Nemam nikakve posebne rituale dok pišem, tišina mi je jedini preduvjet za pisanje. Zato mi tako odgovara život na selu, gdje nema čak ni pozadinske buke urbane sredine. A glazba se u mojoj kući pušta samo kad pospremam ili kuham, iako je i tada znam ugasiti ako osjećam da se u meni akumulira neka buduća rečenica.
 

Fotografija: Matija Kasaić Drakšić

Zanimljivo je kako svako poglavlje završava određenim motivom kojim sljedeće započinje. Zbog čega ste uveli pretapanja?
 
Pretapanja su mi bila važna zato što su i ona autobiografska. Kad pišete, stalno živite na rubu između stvarnosti i fikcije i ponekad niste sigurni gdje jedno završava a drugo počinje. Ja živim u tom pretapanju i stalno tragam za književnošću u stvarnosti i za stvarnošću u književnosti, a to je roman koji, između ostalog, govori i o tome kako me književnost spasila u najtežem razdoblju života. Tako kako sam povezivala poglavlja u romanu, spajala sam i dan s danom u tadašnjem životu, a mekoća tih prijelaza pomagala mi je da se zadržim i u priči i u životu – doslovno.
 
Koliko god bili uronjeni u društvo i odnose, na kraju smo ipak sami – što djeluje i zastrašujuće, ali i oslobađajuće, nosi u sebi odgovornost koju trebamo preuzeti. Pišući taj roman, što ste otkrili o sebi i o životu, nosi li roman svojevrsnu katarzu?
 
Uvijek nešto naučim o sebi pišući, bez obzira na to pišem li o sebi ili izmišljenim junacima. Na ovom sam romanu rečenicu po rečenicu učila da je u redu biti slaba, slomiti se u teškim životnim situacijama, priznati tugu i trenutke izostanka hrabrosti. Naučila sam kako prebroditi ono što ne mogu promijeniti, kako prihvatiti događaje za koje ne postoji ni jedno razumno objašnjenje. Kasnije mi je puno značilo kad su mi se čitatelji javljali jer su mi imali potrebu reći da im je moj roman pomogao da prebrode svoje traume i gubitke. Ja sam ga pisala iz sebičnih razloga i nisam očekivala da bi nekome mogao poslužiti kao self-help literatura, ali baš to se dogodilo. A meni je taj roman doista donio svojevrsnu katarzu, bio mi je poput mosta između prošlosti i budućnosti.
 
Možete li izdvojiti tri knjige koje su utjecale na Vaš život i koje rado preporučujete?
 
Najveći utjecaj na moj život imala je autobiografska trilogija Simone de Beauvoir: 'Uspomene dobro odgojene djevojke', 'Zrelo doba' i 'Snaga stvari', koju sam čitala u formativnim godinama. Ta trilogija kao da mi je proročanski pokazala put kojim ću krenuti jer sam se tada nepovratno zarazila književnošću i shvatila da je taj svijet nešto što me se tiče na osobnoj razini, kao budući poziv.
Veliki utjecaj na moj život imala je i 'Knjiga nemira' Fernanda Pessoe. Doživljavam je kao neku vrstu Biblije za pisce. Na toj zbirci nedovršenih tekstova pronađenih u kovčegu nakon Pessoine smrti napokon mi se razjasnilo pravo na samoću. Zbog te sam knjige s velikim sam olakšanjem shvatila da potreba za izolacijom nije bolest ili 'kvar', nego preduvjet za mišljenje i pisanje.
Na mene je jako utjecao i cijeli opus Amelie Nothomb. Čitajući njezine romane, povjerovala sam da je u redu stvarati priču „ni iz čega“, da je fabula nevažna u odnosu na strast prema rečenici i jeziku općenito.
 
Koja Vam je trenutno najdraža riječ? :)
Oblutak :)
 
Lektura: Dragana Srzić-Radeljak
Tehnička podrška: Robert Kaštelan