Sanja Bistričić Srića: If This Is True, What Else Must Be?

Sanja Bistričić Srića: If This Is True, What Else Must Be?
 

            Ako računam s mogućnošću ili tek naslućujem da bi me neka vrsta izvedbe, kazališne, performativne ili bilo koje druge, mogla direktno uvući u sam čin, odabirem mjesto u pozadini, nadajući se pritom da ću se izvući, ostati nezamijećena, tek gledateljica od koje se ništa ne traži niti očekuje. U susretu s tekstom situacija je drugačija, ne postoji opasnost od izlaganja nepredvidivim okolnostima poput onih koje nosi izvedba uživo. Knjiga kao medij štiti. No što ako tekst započne s pitanjem, ako se autor/ica izmjestio/la iz pripovjedačkog trećeg ili osobnog prvog lica i sada se obraća izravno svom čitatelju/ici? Što ako nakon prvog slijedi čitav niz pitanja, od kojih su neka neobična, druga pak naporna, neugodna, čak i besmislena, a onda opet intimna, provokativna, smiješna, začudna ili neočekivana? I pritom se redaju u gotovo neprekinutim nizovima, pa dok očekujemo odgovor, prekid, izjavnu rečenicu, pauzu od ispitivanja koja ne dolazi, premda svjesni da je riječ o konstruiranoj situaciji, aktivira se osjećaj da se autor/ica obraća izravno nama, da smo uvučeni u nešto na što nismo pristali, ili barem nismo očekivali, i da bismo taj osjećaj nelagode trebali nekako artikulirati - govorom ili možda tijelom - zaklapanjem knjige. Naše je čitateljsko iskustvo izigrano. Oblikovano određenim tekstualnim uvjerenjima i navikama, izmješteno je iz zone očekivanog u neki drugačiji nesigurniji interpretativni okvir.
            Navedeno se prelama u radu If This Is True, What Else Must Be? umjetnice Sanje Bistričić Srića. U središtu ove multimedijalne instalacije je umjetnička knjiga sastavljena od pitanja koja autorica preuzima iz različitih modnih časopisa. Pritom je sama zauzela više perspektiva - ona je i sakupljačica, i čitateljica, i prepisivačica, i autorica -  pa u sijasetu ovih uloga izdvaja pitanja da bi ih presložila, izmjestila, oduzela im kontekst i lišila ih odgovora te ih spojila, zašila i okupila u nekoj novoj formaciji, stvorivši hibridno vizualno-tekstualno tkivo. I dok u svom originalnom kontekstu ona podržavaju i grade određenu estetiku, normiraju poželjna tijela, definiraju odnose za koje se zanimaju (prijateljske, ljubavne, poslovne), izdvajaju sreću, zadovoljstvo ili uspjeh kao imperative, izmještena postaju tek znak bez označitelja na koji se mogu osloniti. Fluidni plutajući fragmenti, lingvistički ostaci koji svjedoče o nestabilnosti značenja, spekulativnoj naravi jezika i njegovoj ulozi u oblikovanju promjenjivih društvenih reprezentacija. Pitanja koja su u časopisima imala jasnu svrhu - uspostaviti određeni poželjni narativ (npr. samopomoć, identitetsko oblikovanje, potrošnja) - sada su izvučena iz tog sistema i postavljena u novi otvoreni prostor bez fiksne interpretacije. U ove nizove pitanja sabijenih i taksativno nanizanih u plahte teksta autorica ipak ubacuje određene sidrišne točke, čvorišta koja plutajuću strukturu privremeno ustabiljuju, poput dijelova organiziranih u formi poetskih iskaza, tematskih cjelina oslonjenih na način na koji se pitanja postavljaju How can you / If you were /What do you / Tell me ili, pak, grupiranih prema sadržaju. Tako će, preuzevši pitanja poput Is this the right direction? Is this a viable theory? Is this a joke? Is this normal? / What kind of shit is that? What the fuck is going on?! izvršiti obrat i zatvoriti krug koristeći se izvorišnim tekstom kako bi podsjetila na njegovu višestruko kompleksnu prirodu. Modni časopisi, čak i kada svoj diskurs i estetiku predstavljaju kao feminističke, inovativne ili subverzivne, čine to unutar jasno definiranih komercijalnih i ideoloških okvira, naoko zamagljenih formom, ali poduprtih sadržajem.
U eseju Smrt autora, Barthes piše da značenje teksta ne proizlazi iz intencije autora nego iz čitateljske aktivnosti. Ovdje je ona dovedena do svojih krajnjih konzekvenci. Naime, autorica ne nudi objašnjenje, ne ostavlja prostor za odgovor nego naznačuje vlastitu poziciju, ali tek kao jednu od mogućih, koristeći se grafičkim, vizualnim i semantičkim mogućnostima. No kako nijedan odnos ne dolazi bez ostatka, tako ni ovaj. S jedne strane i sama uronjena u svijet modne fotografije, istovremeno se iz njega izmiče, pa iz ove rubne pozicije uspostavlja relaciju - ulazi u dijalog. Prije nego o obračunu, riječ je o odnosu i položaju, postavkama i smislu svijeta mode, kao i vlastite pozicije, koje istražuje kroz jezik i sliku. Možda na tragu onoga na što podsjeća Ricouer kada piše da interpetirati prije znači izvlastiti, nego zaposjesti, izložiti se tekstu, ali mu se ujedno i nametnuti.[1] Značenjska otvorenost poduprta je vizualnim segmentom. Crteži i kolaži isječci su vizualnog narativa istog ishodišta. Izrezani, presloženi, višeslojni, raščlanjuju strukturu čiji su dio, pa privid spontanosti, prirodnosti, stila i estetike slika ukazuje na njihovu konstruiranu stranu. I dok se u svom izvornom kontekstu modnih časopisa ove slike nameću kao kategorička referentna mjesta za poimanje svijeta, odnosa i samih sebe, sada zrcale neizvjesnost i ambigvitet.
Ova će se vizualna petlja rastvoriti u izložbenom prostoru u mediju videa i opredmetiti u objektima. Nepokretne slike iz časopisa autorica oživljava u videu u kojem se izmjenjuju kadrovi pokrenutih i manipuliranih fotografija čiji ritam kreira priču - osobnu i kolektivnu, fikcionalnu i stvarnosnu - još jednom potvrđujući rascijepljenost kao početnu točku i pokušaj da je u radu prevlada. Da ju razloži, učini vidljivom, razumije ili makar još jednom dovede u pitanje.
            U ovakvoj konstelaciji rada još je nešto što se događa, na što nismo računali, svojevrstan paradoks koji proizlazi iz moći teksta. Naime, preuzeta i presložena pitanja intrigiraju potencijalnom pričom. Tijelo, hrana, samopoimanje, prijateljstvo, rad, zabava, ljubav, odnosi, odluke izdvajaju se kao mogući agensi narativa koji ne dobivaju svoje razrješenje u tekstu, ali se svejedno uspostavljaju u pitanju. Pa kada se priviknemo na upitno rečenično ustrojstvo, još se jednom potvrđuje moć teksta da pokrene, zatekne ili očudi. Stoga i paralela s početka nije slučajna. Postoji određena doza nelagode s kojom se suočavamo dok prelazimo stranicama, kao da se javlja onaj isti osjećaj nazočnosti i gotovo prisilne interakcije, samo u mentalnom prostoru, bez fizičke izvedbe. Intenzivan ritam slika i teksta i dinamika njihove izmjene stvaraju sličan efekt kao sudjelovanje u izvedbi uživo ‒ postali smo tihi sudionici dok nas neprekinuta izloženost retoričkim konstrukcijama izaziva da izaberemo, promijenimo se ili odupremo - da odgovorimo. Ili, ako se vratimo na početak i ako je odgovor, u stvari, još jedno pitanje, možda je upravo ono iz naslova If this is true, what else must be?
 
Petra Dolanjski Harni
 
/////////////////////////////////////////
 
Sanja Bistričić Srića (Zadar, 1982.) multimedijalna je umjetnica, fotografkinja i snimateljica. Kroz svoju umjetničku praksu, koja se nerijetko bavi osobnim temama, kolažira i dekonstruira zvuk, tekst i sliku, koristi film, video i foto medij te instalacijske forme, istražuje doku-fikcijske žanrove. Nakon završetka studija agronomije na zagrebačkom Sveučilištu, magistrirala je film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (2020). Izlagala je u Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb, 2021.), Muzeju za umjetnost i obrt (Zagreb, 2012.), UK Parobrod (Beograd, 2014.), Galeriji Prozori (Zagreb, 2022.), Galeriji Flora (Dubrovnik, 2022.). Njezine modne i dokumentarne fotografije objavljene su u brojnim hrvatskim i međunarodnim tiskanim i online publikacijama (Elle, Storybook, Vice Italia, Nakid magazine, Interview itd.), a kao snimateljica sudjelovala je u brojnim filmskim, izložbenim i modnim projektima. Suosnivačica je i članica multidisciplinarnog kolektiva RA’AH usmjerenog ka istraživanju i preklapanju mode i vizualne umjetnosti. Živi i radi u Zagrebu.
 
/////////////////////////////////////////
 
BIBLIOTEKA PROZORI
 
Biblioteka Prozori proizlazi iz hibridnosti kao semantičke i prostorne kategorije koja markira djelovanje Galerije Prozori. Umjetničke knjige Biblioteke nastaju na temelju poziva onim autorima i autoricama koji svoje radove razvijaju u kompleksnom istraživačkom i umjetničkom procesu pri čemu knjiga postaje ne samo ekstenzija izložbe i objekt u trajanju koji dolazi nakon izložbe, nego i medij za nova promišljanja i razvoj rada. Ovako nastala zbirka umjetničkih knjiga reflektira specifično galerijsko-knjižnično supostojanje, pri čemu širok raspon tema, umjetničkih koncepcija i estetika knjiga umjetnika postaju baza za daljnje programske aktivnosti. Ujedno, baveći se knjigom kao umjetničkim predmetom, otvara se novi pogled na interdisciplinarno kustosko-knjižničarsko promišljanje i aktiviranje knjižnice i galerije kao jedinstvenog prostora znanja i kreacije te u fokus uvodi tema malog izdavaštva.
 
---------------------------------
 
If This Is True, What Else Must Be?
 
Autorica: Sanja Bistričić Srića
Nakladnik: Knjižnice grada Zagreba (Zagreb City Libraries), Trg A. Starčevića 6, Zagreb
Za nakladnika: dr. sc. Sunčica Ostoić
Urednica: Petra Dolanjski Harni
Dizajn: Sven Sorić
Vizuali: Sanja Bistričić Srića
Tisak: Sveučilišna tiskara
Naklada: 100
Zagreb, 2025.
Biblioteka Prozori
 
/////////////////////////////////////////
 
Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu Grada Zagreba.
 
Galerija Prozori / Knjižnica S. S. Kranjčevića
Zapoljska 1, Zagreb
Radno vrijeme: ponedjeljak - petak / 8 - 20h / subota / 8 - 14 h /