Dina Rončević: Nezgodna
Izložba Nezgodna Dine Rončević donosi nam materijalno i emocionalno nasljeđe rada u teškoj industriji, promatrano iz pozicije žene koja je desetljeće provela u zavarivačkim radionicama. To je prostor gdje se tehnička vještina, fizička izdržljivost i predanost poslu neprestano odmjeravaju s mizoginijom, hijerarhijama i toksičnim radnim kulturama. Nezgodna će predstaviti brončane odljeve zavarivačke opreme kojom se umjetnica svakodnevno služila dugi niz godina te seriju metalnih komada markiranih vlastitim urinom - intimnu gestu otpora i bilježenja iskustva u muškom radioničkom okruženju.
Orošeni je intimna, gotovo gerilska gesta na komadima crnog čelika i bronce, materijalu koji je ostao kao otpad koji nije završio kao produkt već samo kao svjedočanstvo. Intervencija urinom ovdje je istodobno čin obilježavanja teritorija i čin devaluacije - odbacivanje vrijednosti koju sustav pridaje radu bez brige za one koji ga obavljaju. Proces oksidacije i patinacije pretvara bijes i razočaranje u vizualne i kemijske tragove otpora, transformira i osobno i materijalno u estetsko. Ono što je započelo kao otpor, razvilo se u estetsko istraživanje. Naime, 2024. godine, na internacionalni Dan žena, Dina Rončević, nakon što je prijavila supervizora koji završava pod istragom, daje otkaz na radnom mjestu u jednoj od najvećih svjetskih naftnih korporacija. U tom istom danu, umjetnica počinje mokriti po pločama ugljičnog čelika kako bi artikulirala osjećaje vezane uz iskustvo koje je upravo prošla.
Zaštitna oprema, opet u bronci — rukavice, kaciga, respirator, čizme — funkcionira kao trajna dokumentacija jednog zatvorenog poglavlja. Realistični odljevi, izrađeni prema stvarnoj opremi koju je umjetnica nosila, tehnikama koje majstorski savladava, čuvaju trag dugotrajnog fizičkog rada, ali govore i o granicama zaštite: materijal može obraniti tijelo od teškim ozljeda ili dobivanja terminalnih bolesti ali ne i od društvenih dinamika koje ga okružuju.
Oba rada nose jasnu dokumentarnu komponentu, ali i snažan emotivni naboj: od težine fizičkog rada i toksičnih radnih dinamika, do prkosa, ironije i ponovnog prisvajanja prostora. U tom sučeljavanju tehničke preciznosti i osobne geste, bronca i čelik prestaju biti samo industrijski materijali i postaju svjedočanstva o preživljavanju i samoodređenju u korporacijskim prostorima moći. Oba rada brišu granicu između dokumenta i skulpture.
Izložba Nezgodna, na sličan način kao i izložba Dine Rončević na počecima karijere, nakon prekvalifikacije za automehaničarku, nastaje kao reakcija na nakupljeno iskustvo i na temelju potrebe da se izrazi klasna i rodna nejednakost. U proizvodnim djelatnostima su te razlike vrlo jasne pa ih je zato i lakše uočiti (iako ih nije lakše i adresirati na radnom mjestu), no te su razlike prisutne u svim slojevima društva - od sabora do radiona, pa tako i u samoj umjetnosti.
Otvorenje uključuje izvedbu baziranu na pokretu kojoj je polazišna točka bio autorski tekst koji izravno progovara o tijelu, radu i mizoginiji. U izvedbi, umjetnica polazi od varenja - vještine u kojoj preciznost i ritam podsjećaju na vez, ali se odvijaju u okruženju koje odbija prihvatiti sve što je označeno kao žensko. Majstorsko znanje zanata koristi ne da bi slavila samo tradiciju i materijal, već da bi je i preokrenula u kritički komentar o radnim uvjetima i rodnim odnosima. Tijelo je u središtu - istovremeno alat i meta - zaštićeno opremom, ali izloženo pogledu, kontroli i psihološkom pritisku. Radiona za zavarivanje se otkriva kao mikrokozmos moći, hijerarhije i izolacije, gdje se nepisana pravila i kolektivni pritisci preslikavaju iz šireg konteksta na ovaj mini model društva. U prostoru same izložbe, izvedba pretvara osobno svjedočanstvo u materijalni trag, fizički i politički.
Dina Rončević (1984., Zagreb) je multidisciplinarna umjetnica koja je završila prekvalifikaciju za automehaničarku u sklopu diplomskog rada na Likovnoj Akademiji u Zagrebu (2010.). Taj trogodišnji proces je započeo u iskrenoj namjeri da se nastavi baviti automehanikom, uz razumijevanje da se od umjetnosti ne može živjeti, ali je artikuliran kao umjetnički projekt zbog obilja rodne diskriminacije na temelju koje Dina Rončević nije ni puno naučila niti je mogla dobiti posao kao automehaničarka. Nakon brojnih izlagačkih i izvedbenih iskustava, rezidencija i osvojene nagrade Radoslav Putar (2013.), Dina završava MFA na Sandberg Institutu u Amsterdamu (2015.) i istovremeno se počinje baviti varenjem. Ono što je počelo kao hobi pretvara se u profesionalnu djelatnost, uvjetovano potrebom za financijskom sigurnošću. Te iste (ne)mogućnosti i potrebe nastavljaju se U Engleskoj i Walesu gdje se seli zbog posla i nastavlja raditi kao zavarivačica.
Program su podržali:
Gradski ured za kulturu i civilno društvo
Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske
U produkciji ove izložbe, Castle Fine Arts Foundry pružili su materijalnu podršku u obliku lijevanja bronce i korištenja radionice za izradu rada, a Tom Butler je izradio meke i čvrste kalupe te asistirao pri izradi. Metal Culture Liverpool su omogućili korištenje studija u sklopu rezidencije, a Jasna Žmak je pružila dramaturšku potporu za performans
