ANA Elizabet - Stanište za skulpture

Na izložbi Stanište za skulpture, ANA Elizabet ne pokušava jednostavno izložiti svoje skulpture - ona ih privremeno naseljava u galerijski prostor. Galerija postaje mjesto suživota umjetnosti, biljaka i ljudi, simbiotski prostor u kojem se prožimaju živa i neživa materija. Skulpture su smještene u dijalog s elementima ambijenta -  velikim staklenim prozorskim površinama, prirodnim i umjetnim svjetlom, raskošnom vegetacijom i prisustvom ljudi koji svakodnevno koriste čitaonicu i galeriju. Umjetnica stvara suptilan ekvilibrij između prirodnog i umjetnog, između statičnosti skulpture i promjenjivosti života oko nje. Galerija se pritom ne doživljava kao izolirani bijeli kubus, već poput terarija - zatvorenog ekosustava u kojem skulpture nastanjuju prostor zajedno s biljkama i posjetiteljima, sudjelujući u njegovoj svakodnevici i neujednačenom ritmu različitih bića, objekata, procesa i interakcija.

Polazeći od posthumanističkih i novomaterijalističkih teorija, ANA Elizabet promatra materiju kao aktivnog čimbenika zajednice koji nosi vlastiti agens. Njezine skulpture generiraju značenje u dodiru s prostorom, međusobnošću i promatračem. U tom smislu, Stanište za skulpture nije statična galerijska prezentacija, već dinamična biosfera - simulacija živog organizma koja nas poziva na usporeno, suosjećajno gledanje. Pozornost se raspoređuje ravnopravno između čovjeka, biljke i materijalnosti samih skulptura, čime umjetnica briše hijerarhije između živog i neživog, prirodnog i stvorenog. Ovakav pristup snažno rezonira s filozofijom Karen Barad, koja tvrdi da „materija nije pasivna supstanca ili fiksan entitet, već aktivni sudionik u postajanju svijeta“ ("Materija osjeća, razgovara, pati, žudi, čezne i pamti."). U tom duhu, prostor izložbe djeluje poput mikrokozmosa u kojem entiteti nisu samo postavljeni jedni pored drugih, već su u stalnoj intra-akciji - međusobnom oblikovanju i postajanju kroz odnose koje ostvaruju. Skulptura, biljka i čovjek ovdje su ravnopravni akteri u zajedničkom koreografiranju značenja,. U središtu prostora stoje skulpture u parovima Sinkronizirani plivači ili MarioANA, dvije forme od kojih je jedan malčice veća, a koje se doimaju kao da se kreću istim dahom. Ono što ih povezuje jest odnos - otvoren i promjenjiv. Skulpture nisu antropomorfne, ali sugeriraju određenu prisutnost - kao da su uhvaćene u trenutku komunikacije, zajedničkog impulsa, sklada. Suprotno njima, manja djela poput Skulptura je bolesna, duhovito zavijena u zavoje, razigrano propituju skulpturu kao medij, koja je u određenom trenutku izgubila na popularnosti u odnosu na neke druge medije izražavanja. Skulptura svjedoči vlastitu krhkost i  ranjivost, potrebu za njegom. Niz skulpturica iz serije Protokol krize se tako oblikuje doslovno iz dlana. Prostor svake skulpture određen je jačinom stiska šake, gestom koja u sebi nosi napetost, obranu, fragilnost. Stisak, često nesvjesni pokazatelj stresa ili otpora, u ovoj seriji skulptura postupno popušta. Oblik se otvara, ruka se smiruje - kao da kriza više nije prijetnja, nego postaje proces rješavanja. Umjetnica putem humora otvara prostor za emotivno prepoznavanje, ogledavanje u figurama i formama koje je oblikovala.

U tom poshumanističkom habitatu, biljke nisu dekorativne već ravnopravne suputnice. One dijele prostor sa skulpturama, stvarajući zajedničku atmosferu vlage, mirisa, svjetla i sjene. I one su tu da budu promatrane, ali i da promatraju. Kreiranjem takvog prostora umjetnica postavlja pitanje: što ako na skulpture ne gledamo kao na „umjetnost“, već kao na oblike života koji dišu drukčije - kroz prisutnost?

Izložba ne poziva na intelektualno razumijevanje, već na osjetilni pristup. Potiče posjetitelje da hodaju polako, zadrže pogled i otvoreno pristupe nepoznatom. Tu su hijerarhije suspendirane, a vrijeme teče drugačije - po ritmu skulptura koje se ne natječu s ljudima, već ih tiho pozivaju na suživot. Ambijent je namijenjen prosvijetljenom čovjeku, novi prostor ispunjen kisikom biljaka i formama ugodnim oku, prostor koji diše i pulsira, gdje se priroda i umjetnost stapaju u skladnu cjelinu. Svaki element doprinosi osjećaju smirenosti i povezanosti, pozivajući posjetitelje na promišljanje i miran susret s okolinom.


ANA Elizabet rođena je 1969. godine u Zagrebu. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču 1998. godine, u klasi prof. Brune Gironcolija. Od sredine devedesetih razvija umjetničku praksu fokusiranu na skulpturu i njezine prostorne potencijale. Istražuje odnose između forme i konteksta u kojem se skulptura nalazi. Njeni radovi često nastaju kao site-specific instalacije za javni prostor. Realizirala je niz trajnih i privremenih instalacija u Austriji, Njemačkoj i Hrvatskoj. Među značajnijim projektima u javnom prostoru su “New Heaven” (2024, Split), “Bez naziva” (2009, Zagreb) i “Više svjetla” (2007, Zagreb). Dobitnica je prve nagrade na natječaju za javnu skulpturu u Eisgarnu 2002. godine.
Izlagala je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Posebno se ističu ciklusi “Spacetime”, “Heaven 180°” i “Protokol krize”. Njezini radovi tematiziraju svjetlo, prostor, tijelo i duhovnost. Često koristi neon i druge svjetlosne materijale. Aktivno je sudjelovala na brojnim grupnim izložbama i trijenalima suvremene skulpture. Zastupljena je u katalozima i stručnim publikacijama. Autorica je knjige “Realizirani i nerealizirani radovi u javnom prostoru 1997.-2014.”. Njeno djelovanje obuhvaća i pedagoški i inkluzivni rad. U projektima često surađuje s arhitektima, kustosima i zajednicom. Živi i radi u Zagrebu, gdje vodi svoj atelje u Ilici 227. Prisutna je i na međunarodnoj sceni kroz suradnje i izlaganja u Beču, Berlinu, Splitu i Beogradu.