Manuela Košević - Sweet Treat

Postoje trenutci u životu kada iscrpljenost postane gotovo uobičajeno stanje svijesti, a ne samo simptom. Trenutci su to u kojima napor da se ostane funkcionalan preraste u naviku preživljavanja. Filozof Byung-Chul Han burnout definira kao „patološku posljedicu dobrovoljne samoeksploatacije“. Društvo postignuća, kako ga naziva, više ne poznaje granice između rada i sebe: svatko je istodobno i gospodar i rob, poduzetnik vlastite produktivnosti, subjekt koji se umara od vlastitih potencijala. Upravo u tom prostoru unutarnjeg pritiska, između discipline i pucanja, nastaje rad Sweet Treat.
 
Repetitivnost u radu Manuele Košević nije metoda nego refleks: način da se umor pretoči u ritam, a iscrpljenost u strukturu. Serija od stotinu monokromnih monotipija nastaje u ritmu koji istodobno umara i smiruje, pretvarajući proces u iskustvo napetosti. Svaki je otisak unikatan, ali njihova brojnost poništava individualnost i uspostavlja osjećaj prisile - ne više kao estetsku odluku, nego kao komentar sustava koji zahtijeva stalnu proizvodnju. Tehnikom i količinom radova umjetnica izravno propituje ideologiju hiperprodukcije, sve češće prisutnu i u samoj umjetničkoj praksi. Zid preplavljen otiscima materijalizira taj pritisak, pretvarajući ritam rada u fizičku manifestaciju između kontrole i preopterećenja. Monokromne površine insinuiraju bljeskove i zastoje, širenja i skupljanja, udisaje i izdisaje - vizualne tragove društva iscrpljenog potrebom da neprekidno proizvodi, dokumentira i potvrđuje vlastitu vrijednost.
 
Ispred zida prekrivenog monotipijama stoji mala kućica za lutke, uzdignuta na postamentu, u svoj svojoj prividnoj idiličnosti. U njezinoj se unutrašnjosti peče kolač, sweet treat, poslastica koja u odraslom svijetu rijetko pronalazi opravdanje. Kućica priziva djetinjstvo, ali ne kao nostalgiju, nego kao kontrapunkt - prostor u kojem se projektira ono što je u stvarnosti postalo nedostižno: osjećaj doma, sigurnosti i jednostavnog užitka. U odnosu na zid koji pulsira iscrpljenošću, kućica funkcionira kao suprotnost i nadopuna, trodimenzionalni odjek dvodimenzionalnog ritma. Taj susret grafike i objekta ne djeluje kao formalni eksperiment, nego kao produžetak istog unutarnjeg stanja, dijalog između površine i volumena, između rada i igre, između kontrole i čežnje.
 
U Sweet Treatu se umor ne prikriva niti prevladava, nego promatra. Ponavljanje postaje način održavanja, ritam koji dopušta da se tijelo i misao ponovno usklade. Između zida i kućice otvara se prostor u kojem iscrpljenost gubi svoju prijetnju i pretvara se u svjesnost. Rad ne traži empatiju ni opravdanje, nego mogućnost da se u vlastitom tempu zadrži dah koji nije produktivan, nego jednostavno prisutan. Ako, kako piše Byung-Chul Han, suvremeni subjekt postaje „autoeksploatirajući radnik vlastitog ja“, tada Sweet Treat djeluje kao njegov suptilan otklon. Umjetnica ne traži izlaz iz tog zatvorenog kruga, već u njemu pronalazi trenutke usporavanja i uvida. Zid i kućica nisu suprotnosti, nego dvije strane iste svijesti - iscrpljene, ali budne, zarobljene u ponavljanju, ali svjesne njegova ritma. U toj napetosti između umora i potrebe za smirajem otvara se prostor u kojem se rad više ne doživljava kao obaveza, nego kao način postojanja. Sweet Treat ne govori o iscrpljenosti, nego o prisutnosti koja opstaje unatoč njoj.
 

Manuela Košević (1999., Zadar) vizualna je umjetnica koja se u svom radu pretežno bavi temama utjehe, utočišta i sigurnosti koristeći medije od ručno tkanog tekstila do proširene stvarnosti. Ostvarila je tri samostalne izložbe i sudjelovala u dvadesetak  kupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. 2024. godine završila je diplomski sveučilišni studij Grafika u klasi prof. Mirjane Vodopije na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, s pohvalom Magna Cum Laude. Dobitnica je Rektorove nagrade za individualni umjetnički rad (s Anamarijom Kvas) 2023. godine te za grupni projekt 2020. godine. Živi i radi u Beču, gdje je završila stručnu praksu u grafičkoj radionici Druckwerk Wien.