Ana Mušćet - Dobre namjere

Na prvi pogled, učinilo mi se da vidim motiv koji je pokrenut nekom voljom izvana, možda čak potrebom, no nisam posve sigurna u što gledam. No kako je u najnovijem radu Dobre namjere Ane Mušćet riječ o složenim odnosima koji nastaju za vrijeme njezina istraživanja, potaknutima različitim namjerama, pomislila sam da pokretna traka, ili pak tekuća vrpca, nisu loše za početak razmišljanja o tome, gdje nas istraživanje može odvesti.

Ideja kretanja sadržana u te dvije naprave, izumljene prvenstveno kako bi olakšale i ubrzale proizvodnju, ugrađena je u više toga s čime se umjetnica bavila za vrijeme istraživanja Borova - kombinata, arhitekture, novina, odnosa prema radnicima, nasljeđem. Hladno svjetlo instalacije koja pridržava neobične oblike materijala, koji me podsjeća na kožu, usmjereno je na prostor između - ispod tog naizgled zaustavljenog niza i tla na koje, ako zamislimo stvarnu proizvodnu halu, padaju neiskorišteni ostaci. No njezin rad ne zaustavlja se samo na proizvodnji cipela i čarapa, on je usmjeren na proizvodnju kao takvu, na okvir koji čini proizvodni kontekst mogućim i u kojem su se ljudi koji su nekad radili u tvornicama, osjećali dobro, zaštićeno, željeno.

Proizvodnja, dakako, računa i na izgradnju - tvornice, urbanog dijela u gradovima za koje je odlučeno da su zbog nekog razloga idealni kako bi se u njima organizirala mjesta za rad većeg broja stanovnika. Od grada koji je zasnovao Tomáš Bat'a baštinimo način izgradnje koji također ovisi o pokretnoj traci, po kojoj putuju prefabricirani dijelovi: zidovi, okviri prozora i vrata, vertikale u koje su smještene instalacije. Takva vrsta proizvodnje naselja karakteristična je za modernizam, ali još više za društveno-arhitektonski fenomen koji se širio Europom u vrijeme dok je urbanizam bio u stanju izraziti i izgraditi socijalne “utopije”.
No što je ustvari ta slika u koju gledamo, sazdana od stotina stranica koje su u pozadini i čiji vizualni i tekstualni sadržaj (ovoga puta) ne vidimo? Što nam govori fotografija iz vremena koje je predmet istraživanja - u ovom konkretnom slučaju fenomena koji je Le Corbusier nazvao “laštećim”, aludirajući na čišćenje i poliranje cipela - ako je ne smijemo reproducirati? Kojim putem se kreće pogled kad nema neko čvrsto uporište, nego ga vodi sjećanje, znanje, nekoga možda nostalgija a drugoga sreća što je došlo do promjena koje su obilježile sadašnjicu?

Vezano uz tu “nevidljivu” fotografiju, koja je iz nekog razloga zabranjena za prikazivanje, ne mogu ne sjetiti se promjene koja je obilježila moj neposredni urbani krajolik: tvornica kojih više nema i koje su se do zadnjeg trenutka opirale rušenju, a čiji su skvrčeni armirani dijelovi ukazivali na način kako je ranije proizvodni objekti bili građeni. Da bi trajali i da bi bili sigurni za one koji u njima rade. Na sličan način formiraju se i radnička naselja, i o svemu tome izvještavaju novine koje putuju posložene na tekućim vrpcama, obavještavajući o uvjetima poslovanja, o novim proizvodima, o uspjesima, planovima, dizajnu. Donose informacije o vremenu usklađivanja mikro-slike svijeta u središtu koje je bio radnik - proizvođač na traci, a za kojeg se planiraju stanovi, ili kino u koje će otići, ili pak samoposluživanje u kojem će se snabdjeti. Što se promijenilo?...
 
Ana Mušćet (1981.) hrvatska je multimedijalna umjetnica. Magistrirala je 2016. godine na Odsjeku za kiparstvo Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu s najvišom pohvalom summa cum laude. 2010. magistrirala je na Filozofskom fakultetu Zagrebu, na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost i ruski jezik i književnost. Ana Mušćet, čiju umjetničku praksu odlikuje izrazita posvećenost projektu intenzivno je prisutna na likovnoj sceni preko deset godina. Dobitnica je brojnih nagrada, od kojih je posljednja - Grand Prix na prestižnom 57. Zagrebačkom salonu u studenom 2022. za rad Horizont.


Izložba je nastala u suradnji s Uredom za fotografiju.