Iz prve ruke: Nives Madunić Barišić

Nives Madunić Barišić - književnica, dramaturginja i urednica - rođena 1968. godine u Osijeku, školovala se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
Radi kao Urednica Dramskog programa Hrvatskoga radija Hrvatske radiotelevizije.
Autorica je više romana za djecu Tajna čokoladnih bombona, Lunapark , Mrak ili strah, Dlakava ljubav, Urtrka s vremenom te slikovnica Zelena princeza i druge kvrgave priče i ciklus kraćih romana Hana i Janko.
U književnim časopisima objavila je nekoliko pripovjedaka, a jedna od njih uvrštena je i u antologiju hrvatske ženske kratke priče Svaka priča na svoj način.
Napisala je više drama od kojih se izdvajaju Babuška (pohvala na Natječaju Marin Držić), Vjetar i vrag (Nagrada AGM-a za najbolji tekst mladoga dramatičara u časopisu “Plima”) te igrokazi Naša je mama posala zmaj, Ispod zvončića se rodio kraljević, Iza duge (sva tri nagrađena Nagradom Mali Marulić za najbolji tekst za dječje i lutkarsko kazalište).
Kao dramaturginja surađuje s više nacionalnih i gradskih kazališta u Hrvatskoj.
Između ostalog potpisuje dramatizaciju romana Unterstat Ivane Šojat Kuči, a prema kojoj je nastala predstava nagrađena Nagradom HDDU kao najbolja predstava u cjelini.
U matičnoj kući HRT ostvarila je niz uspješnih dramatizacija u radiodramskim emisijama za djecu i odrasle te za jednu od njih Imaš fejs? - prema istoimenom romanu Jasminke Tihi Stepanić - primila posebnu nagradu slovačkog ogranka IBBY za najbolju dramatizaciju.

Iz prve ruke projekt je osmišljen s ciljem poticanja čitanja hrvatskih književnika, koji će čitati svoje književne i poetske tekstove po vlastitom izboru. Književnost je stvorena za čitanje, ali i za glas, kao što je to napisao nepravedno zanemareni hrvatski pjesnik latinist Ton Smerdel: „Uloga riječi vrlo je značajna u običnom, a to više u umjetničkom životu. Riječ je veliki Božji dar, ali je drugo pitanje kako se riječju služimo ili, bolje, kako je razumijemo i doživljavamo kad je čitamo napisanu u knjigama. Dobro čitanje knjiga spada u naročitu sposobnost i vještinu... (...)
Ako se čita u žurbi, onda se ne mogu doživjeti razpoloženja lica, osjećaji i ideje književnog djela. Ova brzina, kako rekosmo, stvara površnost, a ta mana kod takvog čitatelja uzrokuje samo neku naviku, koja za duh ne znači ništa, osim što ubija vrieme i duh postaje nekritičan. Čitajmo češće glasno! Zar cijelu knjigu? Ne, Bože, sačuvaj! Ali pjesme čitajmo gotovo uviek naglas, a u drugim književnim djelima one ulomke koji su nam se svidjeli i koji u nama stvaraju estetsko čuvstvo.”
Književnost jest stvorena za čitanje, ali i za glas, što je jedan od načina da se nadiđe kakofonija svega i svačega, da se na trenutak zastane i osluhne, da se dublje zaživi i do u dno zagleda u samoga sebe. Tak tada čovjek može onima oko sebe dati najbolje od sebe, a boljega puta od toga nema. Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio.”